Prije nekoliko mjeseci u javnosti je glasno odjeknuo slučaj novinarke i komentatorice Đurđice Klancir koju su policijski službenici na njezinom radnom mjestu u redakciji online medija legitimirali uz objašnjenje kako tu radnju poduzimaju na traženje susjedne policijske uprave, vezano uz zahtjev odvjetnika privatne osobe. Zbog takvog postupanja policije, ona se u ožujku 2019. pritužbom obratila pučkoj pravobraniteljici, povodom čega je pokrenut ispitni postupak te su zaprimljena izvješća Glavnog ravnatelja policije o pravnoj osnovi i razlozima policijskog postupanja.

Nakon provedene analize, utvrđeno je kako je u ovom slučaju postojao drugi zakonski način da potencijalni privatni tužitelj (osobno ili putem opunomoćenika) poduzme radnje prikupljanja podataka o osobi za koju smatra da je povrijedila njegovo pravo. Dodatno, utvrđeno je i da policija ima različite kriterije i nejednako postupa u usporedivim situacijama. Naime, u ovom je slučaju provjeravala identitet novinarke kako bi osobne podatke, prije podnošenja tužbe sudu, dostavila opunomoćeniku privatne osobe, dok je u jednom drugom slučaju u kojem je pravobraniteljica također postupala povodom pritužbe, policija dostavu osobnih podataka vezala uz podnošenje odgovarajuće tužbe i zahtjeva suda.

Ovakvo postupanje policije, odnsno provjera identiteta Đurđice Klancir na ovakav način, mogla bi se opravdati tek nakon što bi sudac sukladno Zakonu o kaznenom postupku ocijenio da postoji dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet privatne tužbe, odnosno da se nedvojbeno može reći da je ispunjen uvjet iz Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te da je vjerojatno da je osoba čiji se identitet provjerava povrijedila pravo fizičke osobe, u ovom slučaju župana.

Naime, temeljem ZKP-a potencijalni privatni tužitelj mogao je podnijeti privatnu tužbu nadležnom kaznenom sudu, koji bi prethodno ispitao postoji li dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe. U slučaju da privatna tužba nije propisano sastavljena, primjerice radi nedostatnih osobnih podataka okrivljenika, bila bi vraćena privatnom tužitelju da u roku od osam dana ispravi nedostatke. Tek tada ne bi bilo zapreka da privatni tužitelj, na osnovi poziva suda da ispravi nedostatke tužbe, podnese zahtjev policiji za ustupanje potrebnih osobnih podataka, no to nije bio slučaj u ovom predmetu.

Nakon toga, policija bi mogla poduzeti odgovarajuće radnje, sukladno Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima i Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika, cijeneći okolnost da je sud proveo ispitivanje postojanja elemenata iz ZKP-a, odnosno, da je vjerojatno da je okrivljenik povrijedio pravo privatnog tužitelja.

Naime, ne postoji zakonska odredba prema kojoj policija ima obvezu utvrđivati vjerojatnost povrede nečijeg prava samo na temelju obraćanja privatne osobe ili njenog opunomoćenika radi dostave podataka druge osobe, koja pri tom izražava samo osobnu sumnju u počinjenje kaznenog djela koje se progoni po privatnoj tužbi,  što se ne može poistovjetiti s „vjerojatnosti povrede prava fizičke osobe“ kao uvjeta iz članka 30. stavka 1. točke 11. ZPPO-a. Naime u tom slučaju nema jamstva da će potencijalni privatni tužitelj, nakon što mu policija ustupi podatke druge osobe, uopće pokrenuti sudski postupak. Samim time, ovakvo postupanje policije pravno je upitno jer iz njega proizlazi, zbog nepostojanja zaštitnog mehanizma, postojanje mogućnosti za zlouporabu podataka druge osobe.

Isto tako, postupajući po pritužbama drugih građana, pravobraniteljica je uočila praksu različitu od postupanja policije u ovom konkretnom slučaju. Tako je, primjerice, građanki, koja je zatražila osobne podatke policijskih službenika koji su bili na intervenciji, kako bi mogla koristiti svoje pravo pritužbe iz Zakona o policiji ili drugih pravnih radnji, nadležna policijska uprava odgovorila, između ostalog, „kako će se osobni podaci policijskih službenika dostaviti nadležnom sudu u slučaju podnošenja tužbe i ukoliko to sud zatraži“. S tim u vezi, nije jasno zašto policija ima različite kriterije i nejednako postupa, odnosno, u jednom slučaju provodi provjeru identiteta osobe kako bi njene osobne podatke, prije podnošenja tužbe sudu, dostavila opunomoćeniku privatne osobe, dok u drugom slučaju dostavu osobnih podataka vezuje isključivo uz podnošenje odgovarajuće tužbe i zahtjeva suda.

U odnosu na odgovor Glavnog ravnatelja policije kako se u svakom konkretnom slučaju razmatra mogućnost dostave osobnih podataka tražitelju, što ovisi o vrsti događaja, njegovim sudionicima, tijelu koje je podatke zatražilo, razlozima dostave podataka i drugome, pučka pravobraniteljica smatra da takav način primjene zakona nije prihvatljiv te da je opisano postupanje policije arbitrarno i neujednačeno te da se u predmetu novinarke ono temeljilo na proizvoljnom tumačenju odredbi ZPPO-a, uz zanemarivanje odredbi ZKP-a. Naime, u obrazloženju se nije dovoljno samo formalno pozvati na ZPPO, tumačeći da je upravo takvo postupanje u skladu s odredbama zakona, iako smisao zakonske odredbe propisuje, odnosno zahtjeva drugačije postupanje.

Slijedom toga, Glavnog ravnatelja policije pravobraniteljica je upozorila da je policija pri dostavi osobnih podataka dužna postupati sukladno zakonu, nearbitrarno i na način koji za posljedicu neće imati nejednakost među građanima, s obzirom da se u suprotnom narušava pravna sigurnost, načelo da su svi pred zakonom jednaki te se ugrožava vladina prava kao ustavna vrednota. Upravo vladavina prava zahtjeva da se sva državna tijela strogo pridržavaju Ustava i zakona, dok zakonitost u službi vladavine prava podrazumijeva zabranu svake arbitrarnosti pri njihovom odlučivanju i postupanju. I praksa Europskog suda za ljudska prava postavlja opći zahtjev da tumačenje i primjena domaćeg prava od nadležnih tijela moraju biti „oslobođeni od samovolje“, te je upravo arbitrarnost čest razlog zbog kojeg ESLJP odstupa od općeg pravila nemiješanja u tumačenje i primjenu domaćeg prava država stranaka.