Hrvatski sabor je 18. listopada 2019. usvojio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (ZID ZHD), koji stupa na snagu 1. siječnja 2020. godine, a usmjeren je prije svega prema olakšavanju postupka stjecanja hrvatskog državljanstva Hrvatima izvan Republike Hrvatske.

U proces donošenja ZID ZHD-a pučka pravobraniteljica uključila se od samog početka, a svoje je preporuke iznosila i tijekom rasprava na sjednicama saborskih odbora, za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kako bi se ispravili određeni propusti i olakšao postupak dobivanja državljanstva i za iseljenike i druge pripadnike hrvatskog naroda, kao i za pripadnike manjinskih naroda u Republici Hrvatskoj.

Jedna od usvojenih preporuka je i onemogućavanje poništenja i ukidanja hrvatskog državljanstva, prije svega kada je ono stečeno brakom iz koristi, lažnim predstavljanjem ili prijevarom u upravnom postupku, odnosno kada je osoba koja ga je stekla osuđena na minimalno pet godina zatvora za kaznena djela protiv RH te protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva. Naime, ovakvo rješenje bilo bi u suprotnosti s člankom 9. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske i njime bi se stvorilo građane prvog i drugog reda, jedne kojima državljanstvo može biti oduzeto jer su ga stekli prirođenjem, i druge kojima, sukladno Ustavu, ne može. Dodatno, takva odredba bila bi protivna i načelu sprječavanja bezdržavljanstva jer bi pridonosila povećanju broja apatrida i osoba neutvrđenog državljanstva, kojih danas u Hrvatskoj ima preko 2800. Iz tih razloga, prihvaćanje amandmana po kojoj ukidanje državljanstva nije moguće ni u kojem slučaju, svakako je u skladu s prijedlogom pučke pravobraniteljice iznesenom tijekom procesa donošenja.

Druga usvojena preporuka odnosi se na prošireno pravo stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, za osobe starije od 21. godine rođene u inozemstvu kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin. Naime, te osobe moći će biti primljene u državljanstvo ako u dvije godine od stupanja Zakona na snagu, podnesu zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana. Kao što je u svojim prijedlozima iznosila i pučka pravobraniteljica, ključno je da ta mogućnost postoji i za osobe starije od 21. godine, a ne samo za one do 21. godine starosti kako je bilo prvotno predloženo, jer oni do sada nisu imale nikakvu mogućnost stjecanja hrvatskog državljanstva, zbog propusta roditelja ili drugih razloga na koje nisu mogle utjecati, iako su hrvatskog podrijetla.

Treći prihvaćeni prijedlog odnosi se na mogućnost reguliranja hrvatskog državljanstva i potomcima hrvatskih državljana rođenima izvan Hrvatske kojima je u drugoj zemlji u matičnim knjigama pogrešno upisao strano državljanstvo, što dosadašnjim propisima nije bilo dozvoljeno bez ispravljanja pogrešnog upisa u drugoj državi. Naime, oni će moći u razdoblju od dvije godine od stupanja Zakona na snagu podnijeti zahtjev za utvrđivanjem državljanstva te, ukoliko je on opravdan, postati hrvatski državljani. Iznoseći svoje prijedloge već prilikom prvog čitanja, pučka pravobraniteljica ukazala je da postoje slučajevi kada je djeci hrvatskih državljana, odnosno bivše SR Hrvatske, rođenoj izvan Hrvatske, protivno tada važećim propisima upisivano državljanstvo neke druge Republike, uglavnom one u kojoj su rođeni (najčešće Republike Srbije i Bosne i Hercegovine). Takve situacije najčešće su uzrokovane greškom matičara uslijed čega se tim osobama odricalo pravo na hrvatsko državljanstvo, iako se ono temeljem bivšeg saveznog zakona i hrvatskog propisa automatski dodjeljivalo svakom djetetu čiji su roditelji bili državljani SR Hrvatske. Štoviše, radi se o ispravljanju pogrešne prakse hrvatskih državnih tijela koja nema temelj u propisima, već u pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi.

Uvažavanjem ovih prijedloga i preporuka, zasigurno će se postići i željeni ciljevi donošenja ovog Zakona, doprinoseći na taj način lakšem postupku dobivanja državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda u inozemstvu te hrvatske iseljenike.