Biti slobodan od diskriminacije znači biti punopravan član ili članica društva, bez straha od toga da će predrasude i stereotipi drugih ljudi (ili sustava) izgraditi zid između vas i života koji se trudite ostvariti.
Jednakost je u Hrvatskoj zajamčena Ustavom, europskim i međunarodnim pravom, koje je dio hrvatskog zakonodavstva i kroz više zakona, prvenstveno Zakonom o suzbijanju diskriminacije, koji je krovni zakon za suzbijanje diskriminacije u RH.
Ali jednakosti je i dalje često neostvariva – svaka četvrta osoba u Hrvatskoj navodi da je doživjela diskriminaciju barem jednom u pet godina, a velika većina građana upravo diskriminaciju uvrštava među značajne društvene probleme. Pokazalo je to istraživanje pučke pravobraniteljice i potvrdilo da još uvijek treba intenzivno raditi na suzbijanju diskriminacije.
Prilika za podizanje svijesti o ovom problemu je i Dan nulte tolerancije na diskriminaciju, koji se obilježava 1. ožujka svake godine.
Kako bismo i na ovaj način pomogli informiranju o tome što je diskriminacija, kako je prepoznati i prijaviti, podsjećamo na Vodič za prepoznavanje diskriminacije koji daje odgovore na najvažnija pitanja.
Vodič preuzmite ovdje i podijelite s osobama kojima bi mogao biti koristan.
Zašto je važno znati prepoznati diskriminaciju
U javnosti se često kao „diskriminacija“ opisuju različiti primjeri nepravde, što nije točno. Odnosno, svaka diskriminacija jest nepravda, ali nije svaka nepravda ujedno i diskriminacija u pravnom smislu.
Razlika nije tek formalnost, već govori osobi što može napraviti da bi se zaštitila. Tako Zakon o suzbijanju diskriminacije propisuje oblike zaštite, poput pritužbe pučkoj pravobraniteljici, posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije, teret dokazivanja u građanskim postupcima prebacuje na tužene osobe i brani žrtvu od daljnje viktimizacije.
Stoga je važno znati što se sve smatra diskriminacijom prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nepovoljno postupanje prema osobi zbog jedne ili više njezinih karakteristika (osnova).
Diskriminacijske osnove u Zakonu o suzbijanju diskriminacije su: rasa ili etnička pripadnost ili boja kože; spol; jezik; dob; političko ili drugo uvjerenje; imovno stanje; obrazovanje; nacionalno ili socijalno podrijetlo; članstvo u sindikatu; invaliditet; društveni položaj; bračni ili obiteljski status; zdravstveno stanje; genetsko nasljeđe; vjera; rodni identitet i izražavanje; te spolna orijentacija.
Jedan od najlakše uočljivih oblika diskriminacije je postupanje kojim se osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, temeljem jedne ili više diskriminacijskih osnova navedenih u Zakonu (izravna diskriminacija).
Primjeri bi bili nezapošljavanje Roma zbog njegove etničke pripadnosti, ili davanje otkaza radnici zbog njenog učlanjenja u sindikat ili određenu političku stranku. No, kada, primjerice, stanodavac traži isključivo podstanare bez kućnih ljubimaca, ne radi se o diskriminaciji. .
Diskriminacija je i:
- kada neka naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke od diskriminacijskih osnova, osim ako se to može opravdati sukladno zakonu (neizravna diskriminacija);
- uznemiravanje, odnosno neželjeno ponašanje koje je povreda dostojanstva osobe i uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje temeljem neke od diskriminacijskih osnova;
- spolno uznemiravanje, odnosno verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi;
- poticanje na diskriminaciju;
- propuštanje razumne prilagodbe za osobe s invaliditetom;
- segregacija, odnosno prisilno i sustavno razdvajanje po nekoj od diskriminacijskih osnova.
Više o diskriminaciji doznajte u Vodiču za prepoznavanje diskriminacije i u izvješćima pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru.
