Priču Zvonka Mlinara donosimo povodom Svjetskog dana beskućnika (10.10.), kao dio serije priča o ljudima koji rade s beskućnicima. Razgovarali smo i sa Đordanom Barbarić iz udruge MoSt iz Splita (pročitajte) i s Pjerom Orlićem iz Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ iz Rijeke (pročitajte).

Ovim pričama želimo podići svijest o poteškoćama s kojima se suočavaju beskućnici i oni koji su im podrška, kao i o još uvijek prisutnim predrasudama s kojima se nastavljaju susretati.

Također želimo podići svijest o ulozi koju ljudi koji rade s beskućnicima imaju u stvaranju boljeg društva i izgradnji podrške onima kojima je najpotrebnija.

Nastavak je to obilježavanja ovog Međunarodnog dana kroz osobne priče, nakon što smo prošle godine imali priliku razgovarati s beskućnicima, o tome kako je to uistinu biti bez vlastitog doma, živjeti na ulici bez krova nad glavom ili u prihvatilištu i osjećati se gotovo nevidljivim za ostatak društva.

 

Što točno radite i koliko dugo?

Radim 42 godine,  cijelo vrijeme u socijalnoj skrbi (Zavod za socijalnu zaštitu Grad Zagreba, Republički fond socijalne skrbi Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb i na kraju Hrvatska mreža za beskućnike).

Trenutno sam zaposlen u Hrvatskoj mreži za beskućnike (HMB) kao voditelj projekta „Nova perspektiva za beskućnike“. Volonterski obavljam funkciju izvršnog predsjednika HMB-a.

 

Što Vas i dalje motivira u radu?

Teško pitanje. Volim raditi s ljudima i pomagati im. Mislim da većina ljudi voli pomagati drugima. Čitav sam radni vijek i volontirao u humanitarnim organizacijama i udrugama. Vjerojatno je to i psihološka potreba. Jednom je jedan moj šef – pomoćnik ministra, imućan odvjetnik  koji prije stupanja na dužnost nikada nije imao dodira saa socijalom, rekao: Socijala je zaraza. Nikada nisam upoznao toliko dobrih ljudi kao u socijali. Upravo ti dobri ljudi, entuzijasti, humanisti…posebno moji suradnici iz HMB-a i njenih članica su oni koji motiviraju. Zadovoljstvo je raditi i surađivati s Dadom, Helom, Đordom, Andreom, Vugom, Tinom, Karlom…i drugima koji čine dobro.

Ipak, motivacija suradnika ne bi bila dovoljna bez motivacije od strane korisnika. Nije lako raditi s tako heteregenom skupinom kao što su beskućnici, nekada i mi potonemo, ali kad netko iziđe iz začaranog kruga beskućništva, to čovjeka motivira da dalje ustraje u svom radu. Osobno me najviše motiviraju uspjesi s mladim beskućnicima koji su odrastali u alternativnoj skrbi. S nekima je lako, potrebno im je samo pružiti šansu i odgovarajuću podršku, uspjeh je zagarntiran. Teži slučajevi (ovisnici, počinitelji kaznenih djela) su posebna motivacija kada se uspije. Dokažete da gotovo svatko uz odgovarajuću podršku i pomoć može izići, kako se kaže, na pravi put.

 

S kojim se predrasudama o beskućnicima susrećete?

HMB trenutačno provodi projekt „Nova perspektiva za beskućništvo“ u okviru kojeg je provedeno sedam znanstvenih istraživanja, a jedno od njih je „Stavovi građana o beskućnicima“ koje je proveo istraživački tim sa Studijskog centra za socijalni rad, Izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović i doc. dr. sc. Jelena Ogresta.

Koji su stavovi građana razvidno je iz sljedećeg:

Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način (pozitivnije su procijenjeni oni za koje se smatra da je razlog njihovog beskućništva neki vanjski faktor), no iznadprosječno se slažu s tvrdnjama kako je kvaliteta života u zajednici narušena povećanim brojem beskućnika u istoj.

Prihvaćanje beskućnika relativno je visoko za neke formalnije odnose, dok su izrazito intimni odnosi s beskućnicima hrvatskim građanima uglavnom neprihvatljivi (veće je osobnije prihvaćanje beskućnika za koje se smatra da je razlog njihovog beskućništva neki vanjski faktor).

Iz navedenih nalaza nedvojbeno proizlazi da su među građanima predrasude prisutne, posebno ako smatraju da je osoba sama kriva za svoje stanje.

Na žalost predrasude su prisutne i među zaposlenicima službi i ustanova koje bi im trebale pomoći i s njima se često susrećemo kada korisnicima pomažemo u pronalasku smještaja, prijavi prebivališta, ostvarivanju prava,  izboru liječnika itd.

Percepcija mnogih je da su beskućnici neradnici, ovisnici, krminalci, zlostavljači itd. Iako među beskućnicima ima i navedenih, većina je u beskućništvu završila zbog raspada obitelji, dugotrajne nezaposlenosti, mentalnih i drugih bolesti, starije životne dobi, ovrha itd. Mnogi smatraju da je beskućništvo samo individualni problema, a ne i društveni. Mnogi, pa i oni koji im trebaju pružiti adekvatnu pomoć i podršku zanemaruju činjenicu da je kod većine beskućnika beskućništvo uzrok drugih problema kao što su alkoholizam, ovisnost o opojnim sredstvima, sitni kriminal, narušeno zdravlje itd. te da je mali broj onih kojima je ovisnost i kriminalitet uzrok beskućništva.

Izjava jednog korisnika: Sve moje šanse nestanu kada na razgovoru za posao spomenem da sam beskućnik. Postoje predrasude i ja tu ništa ne mogu.  

 

Možete li nam ispričati primjer nekoga tko Vam je ostao u sjećanju i zašto?

Dvanaest godina neposredno radim s beskućnicima. U tom sam razdoblju upoznao najmanje 1500 osoba koje su stjecajem nesretnih okolnosti završili u beskućništvu.

Sjećam se mnogih i gotovo svi su mi ostali u lijepom sijećanju. Ipak moram izdvojiti mlade koji su odrastali u alternativnoj skrbi, a iz prihvatilišta smo ih smještavali u dvije stambene zajednice koje su osnovali HMB i Crveni križ Zagreb.

Evo nekoliko primjera.

K. (18.g.) – odrastao u dječjim domovima. S 18 g. je napustio dom na vlastiti zahtjev. Pronašli smo ga alkoholiziranog na ulici te smjestili u stambenu zajednicu. U stambenoj zajednici je završio 4 razred gimnazije, zaposlio se i s živi s djevojkom. Sada je već 22-godišnjak. Čujemo se i ponekad popijemo kavu.

L. (19. g.) – odrastao je u disfunkcionalnoj obitelji koja je završila u beskućništvu. L. i brata smo smjestili u stambenu zajednicu. Školovanje je napustio nakon 1. razreda srednje. Smijao se kad sam mu predložio da ide na osposobljavanje za pomoćnog kuhara. Uključili smo ga u volonterski rad u kuhinji jednog doma. Danas je vrsni kuhar u jednom poznatom zagrebačkom restoranu.

B. (26. g. ) – odrastao je u alternativnoj skrbi. Povremeno je radio kao konobar i u tom razdoblju postao ovisnik o alkoholu. Završio je na ulici i, nakon tri mjeseca, u prihvatilištu. Bio je jedan od najtežih slučajeva. Pomogao je nogomet koji je volio više od alkohola. Uključili smo ga u aktivnosti Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika. Za odlazak na Homeless World Cup u Poljsku, uvjet je bio prestanak konzumacije alkohola. Prestao je piti te se poslije Poljske zaposlio u trgovini. Danas ima divnu obitelj s troje djece.

Navedeni  i slični slučajevi su najveća motivacija. U proteklih pet godina u stambenim zajednicama su bile smještene 42 osobe. Uspjeh je iznad očekivanja, 35 osoba se više nisu vratile u začarani krug beskućništa i socijalne izolacije. 

 

Da imate moć, koje tri konkretne stvari biste promijenili ili uveli u skrbi sustava prema beskućnicima?

Vizija HMB-a je „Nitko gladan, nitko bez krova nad glavom i nitko bez podrške“ . Smatram da naša vizija dovoljno govori, o tome što bih ja i moje kolege u HMB-u željeli postići. 

Na žalost, uz neke iznimke, donositelji odluka ne samo na lokalnoj i regionalnoj razini, nego i na nacionalnoj ne čine dovoljno da se problem beskućništva kao najekstremnijeg oblika siromaštva bar malo ublaži. Prema procjeni HMB-a, na javnim mjestima i u objektima koju nisu namijenjeni za stanovanje boravi najmanje 2000 osoba, a većina velikih gradova i gradova središta županija ne izvršavaju svoju zakonsku obvezu financiranja usluga prihvatilišta i prenoćišta. Preko 30% beskućnika koji nisu obuhvaćeni smještajem nemaju valjanu osobnu iskaznicu što im onemogućuje ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi i zapošljavanja. Iako su po Zakonu o prebivalištu centri za socijalnu skrb u obvezi prijave prebivališta na svojoj adresi, mnogi to ne čine ili rijetko čine.

Sličnih primjera nepostupanja od strane onih koji bi morali skrbiti o građanima ima mnogo, stoga bih, kada bi bio u mogućnosti, uz navedeno u viziji HMB-a, propisao kaznenu odgovornost za nepostupanje.