S ciljem podizanja javne svijesti o problemima s kojima se susreću osobe iz ove posebno ranjive društvene skupine, 10. listopada obilježava se Svjetski dan beskućnika. Uzroci jednog od najekstremnijih oblika isključenosti kojim se treba sustavno baviti, najčešće su neriješeno stanovanje nakon izlaska iz kaznenih ili ustanova socijalne skrbi, zatim neriješeni imovinsko-pravni odnosi i deložacije.

U Hrvatskoj, nažalost, definicija beskućnika u Zakonu o socijalnoj skrbi i dalje nije proširena prema ETHOS tipologiji, što je jedna od preporuka pučke pravobraniteljice već niz godina, te ona obuhvaća samo osobe u situaciji apsolutnog beskućništva. To znači da se beskućnicima smatraju osobe koje nemaju krov nad glavom i spavaju na otvorenom, odnosno drugim uvjetima neprimjerenim za ljudsko stanovanje, dok bi se proširivanjem definicije obuhvatilo i osobe bez kuće/stana te one koje imaju nesigurno ili neodgovarajuće stanovanje, a što se sve može opisati kao nedostatak doma. Upravo iz tog razloga i podaci o broju beskućnika u našoj zemlji variraju pa Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, ali procjenjujući po ETHOS tipologiji, taj broj raste i do 10.000.

Prošle je godine u Hrvatskoj bilo registrirano ukupno 14 prihvatilišta za beskućnike, i to u Dubrovniku, Karlovcu, Kaštelima, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Zadru, Zagrebu i Sesvetskom Kraljevcu, ukupnog kapaciteta za 383 osobe, a u njima se 31. prosinca 2018. nalazilo 364 beskućnika.
Jedna od preporuka pravobraniteljice je i omogućavanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu i beskućnicima u prihvatilištima, a ne samo onima u prenoćištima, jednako kao i svih socijalnih prava i zdravstvenog osiguranja odmah po pokretanju postupka prijave prebivališta, kako bi lakše pronašli posao, radi prijevoza te integracije u društvo.

S obzirom na podatke centara za socijalnu skrb da je čak 88 posto ukupno evidentiranih beskućnika u radno aktivnoj dobi i da njih gotovo polovica ima neku kvalifikaciju, kroz aktivne mjere zapošljavanja trebalo bi uložiti i značajnije napore u njihovo zapošljavanje, kao jedan od bitnih preduvjeta za izlazak iz beskućništva. Naime, osim što žive u ekstremnom siromaštvu, beskućnici su često nevidljivi u društvu te im je, između ostalog, i zbog lošeg imovnog stanja onemogućen ili bitno otežan pristup tržištu rada, dobrima i uslugama, kao i zdravstvenom osiguranju.

Nadalje, razlog beskućništva za 69 posto osoba nedostatak je sredstava za podmirivanje troškova stanovanja, zbog čega bi trebalo povećati naknade i subvencije za stanovanje, a svakako bi bilo dobro i razviti model „stanovanje prvo“, koji se provodi u mnogim europskim zemljama, a kojim se beskućnicima omogućuje samostalno stanovanje sa sigurnošću stalnog najma, uz koje se kombinira pružanje psihosocijalne podrške, liječenja ili drugih usluga koje su im potrebne.

Posebna ranjiva kategorija među beskućnicima su starije i radno nesposobne te osobe s mentalnim i intelektualnim oštećenjima, kojima prihvatilišta i prenoćišta ne mogu osigurati adekvatnu skrb. Nažalost, oni u prihvatilištima ostaju godinama, iako Zakon propisuje rok od najdulje godinu dana, umjesto da su zbrinuti kod odgovarajućih pružatelja socijalne usluge dugotrajnog smještaja.

Problem predstavlja i ostvarivanje zdravstvene zaštite osoba bez prebivališta, jer se računi za bolničko liječenje dostavljaju prihvatilištima, a prethodno regulirano prebivalište, unatoč preporukama pravobraniteljice, i dalje ostaje uvjet za ostvarivanje zdravstvene zaštite, pa bi Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju trebalo propisati da beskućnici imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu neovisno o reguliranom prebivalištu.

Tijekom 2018. iz nacionalnih sredstava izdvojeno je 2,5 milijuna kuna za nastavak financiranja trogodišnjeg programa usmjerenog razvoju i širenju usluga za beskućnike u lokalnoj zajednici. To bi svakako bila dobra nadogradnja da je problem beskućništva sustavno kvalitetno riješen pa bi stoga prava beskućnika trebalo preciznije regulirati novim Zakonom o socijalnoj skrbi, a potrebno je, na nacionalnoj i lokalnoj razini, i više raditi na razvoju preventivnih programa za suzbijanje beskućništva, za koje je potrebna financijska podrška, suradnja i volja donositelja odluka.