Čitate priče korisnika Prihvatilišta za beskućnike Crvenog križa u Velikoj Kosnici

Beskućnici su svakako među najnezaštićenijim i najugroženijim članovima društva, često nevidljivi i zanemareni, i od ostalih građana, ali i od sustava. No, kako je to uistinu biti bez vlastitog doma, živjeti na ulici bez krova nad glavom ili u prihvatilištu i osjećati se gotovo nevidljivim za ostatak društva, u povodu Svjetskog dana beskućnika ispričalo nam je nekoliko osoba koji se trenutno nalaze u takvoj situaciji, ili su se iz nje uspjeli izvući.

Beskućništvo se može dogoditi svakome

„Prije godinu dana nisam ni razmišljala da bi se tako nešto moglo desiti i meni“, započinje svoju priču Katarina, korisnica Prihvatilišta za beskućnike Crvenog križa u Velikoj Kosnici. U potpunosti svjesna realnosti u kojoj je spletom nesretnih okolnosti i loših financijskih odluka ostala bez vlastitog stana, ističe da se to može desiti svakome i da je važno prihvatiti stvarnost, kakva god ona bila.

Prihvatiti situaciju u kojoj se nalaziš i pokrenuti se

„Bez obzira na to što su bili prije, ovdje smo svi isti – korisnici Kosnice. I to treba tako prihvatiti. Kada ste ovdje, a razmišljate drugačije, počnete tonuti, a ako potonete, onda počinju i ostali problemi, poput alkohola i svega ostalog.“  Kako je do nedavno radila, nada se i pronalasku novog posla i odlasku iz Prihvatilišta jer ono – nije dom. „Ovdje se može normalno funkcionirati, postoje svi uvjeti za svakodnevni život, ali to nije dom. Najgore je ako se čovjek prepusti, jer onda i psihički propadne. Zato je važno suočiti se s realnošću, pokrenuti se i potruditi se izvući iz situacije.“

Njezine riječi potvrđuje i kolega Slavko koji u prihvatilištu boravi već dvije godine, jer je ostao bez doma. „Pokušavam se maknuti odavde, a najbolji način za to su rad i vjera. Prvih godinu dana bilo mi je teško, osjećao sam se posramljeno i poniženo, ali sam se trgnuo. Sada radim i vjerujem da ću uspjeti u cilju da odem odavde.“ Slaže se i da ako se osoba prepusti, vrlo brzo padne u depresiju. „Čovjek sam mora odlučiti napraviti promjenu u svom životu, bez toga nema pomoći, a na to vas nitko ne može natjerati.“

Opisao je i kako su ga se, kad je završio u Prihvatilištu, odrekli prijatelji, a na kraju i članovi obitelji. „To mi je najteže, to što su me se odrekli moja majka i sestre, ali mi je jasno da sam ih puno puta razočarao, nisam napravio ništa što sam obećao i na kraju sam završio ovdje. Shvatio sam i da sam si sam kriv za sve, nitko drugi nije kriv.“

Kaže i da je važno ne odustati od života jer uvijek postoji netko tko želi pomoći, ali je ujedno i najteže zatražiti pomoć. „Bio sam pasivan i lijen, ali sada sam svjestan situacije i vjerujem da ću uspjeti otići odavde, jer rješenje je vani, a ne ovdje.“

„Kao da ne postojim, kao da me nema…“

Na pitanje što znači biti beskućnik, njegov prijatelj Petar odgovara. „To znači da stojiš na ulici, nitko živ te ne doživljava, hodaš okolo, skupljaš boce da kupiš piće kako bi se mogao napiti da vrijeme brže prođe. Očaj, depresija i jad. Ljudi su samo prolazili pored mene, kao da ne postojim, kao da me nema…“

Nažalost, on je prije dolaska u Prihvatilište živio i spavao na ulici. „Imao sam napuštenu tvornicu, napuštenu kuću, napuštenu garažu, napušteni auto, bio sam kao firma u stečaju“, opisuje. „Ljudima je često teško shvatiti zašto većina beskućnika zapije novac koji skupe. No, treba ih razumjeti, kad se nađeš u takvoj životnoj situaciji, kada si na dnu dna, očaj kojeg čovjek tamo sretne – tada hrana nije bitna, bitno je samo da prođe dan, a alkohol pomaže u tome.“

No, uspio se izvući kada je prihvatio situaciju i prestao razmišljati o razlozima zbog kojih je završio na ulici, a na pitanje što želi u budućnosti odgovara: „Želio bih biti dio društva, kao što sam bio dok sam radio i imao plaću, da nisi jadan, ojađen i sam.“

Povratak u društvo

Da je put od beskućnika na ulici do ponovnog mjesta u društvu težak, ali ostvariv potvrđuje i priča hrvatskog branitelja Marka. „Nakon povratka iz rata ubrzo sam počeo piti pa sam zbog alkoholizma ostao i bez posla i bez krova nad glavom te godinama živio kao beskućnik na ulici, dotaknuvši samo dno.“ Tijekom gotovo dva desetljeća života na ulici upoznao se s grubom realnošću beskućništva, što je ostavilo traga na njegovom zdravlju, a prijelomni trenutak dogodio se kada je prije nekoliko godina završio na liječenju. „Kada mi je pozlilo mislio sam da umirem, da je to to. Jako sam se prestrašio i shvatio da moram ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom.“

Nakon toga je prestao piti, i malo-pomalo, uspio se maknuti s ceste, i kroz boravak u Prihvatilištu, te napokon ponovno stao na vlastite noge. „Danas radim kod prijatelja i mnogo se bolje osjećam. Puno šećem, volim to. Imam sve što prije nisam, smještaj kojeg sam plaćam, TV, radio i ono najvažnije – ključ svog doma. Najljepši osjećaj je kad otključaš svoja vrata i legneš u svoj krevet.“

I za kraj zajednička poruka svih njih – beskućništvo se može desiti svakome. Društvo ih ne smije zanemarivati i praviti se da te osobe ne postoje, već im treba pružiti šansu.

 

*Imena sugovornika izmijenjena su zbog zaštite identiteta ovih osoba.