Nakon stupanja na snagu Izmjena i dopuna Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom 14. rujna 2019., otpočeo je tromjesečni rok jedinicama lokalne samouprave u kojem svoje Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada trebaju uskladiti s novim pravilima. Kako je izgledno da će doći do povećanja cijena javne usluge, što će neminovno značiti i udar na novčanike građana te dodatne troškove za gospodarske subjekte, ova Uredba izazvala je dosta negativnih reakcija u javnosti, uključujući i nekih gradova i općina, kao i samih trgovačkih društava koja pružaju uslugu gospodarenja otpadom. Primjerice, neki nezadovoljni gradovi iz Međimurja te 11 komunalnih društava s područja Rijeke i Kvarnera pokrenuli su postupke pred Ustavnim sudom, dok su u Zagrebu građani predvođeni ekološkim udrugama organizirali prosvjede jer smatraju da se trošak neefikasnog sustava i posljedice loših odluka pokušavaju preliti na njih.

Prema novom izračunu, ukupan iznos naknade, odnosno mjesečnih računa za prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada, sastoji se od tri elementa: troškova javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada, iznosa ugovorne kazne te cijene obvezne minimalne javne usluge (OMJU ili tzv. fiksni dio). U kontekstu zaštite potrošača, odnosno samih građana, najspornijim se čini upravo određivanje fiksnog dijela cijene usluge.

Naime, po novim pravilima cijena tog dijela jedinstvena je na području pružanja usluge za sve korisnike koji su razvrstani u kategoriju kućanstva neovisno o, primjerice, broju njegovih članova,  pa samci plaćaju kao i višečlane obitelji. S druge strane, za korisnike koji nisu u kategoriji kućanstva, OMJU je jednak unutar potkategorije određene Uredbom i ovisi o djelatnosti koja se obavlja. Prema tom načinu izračuna, jednaku naknadu plaćat će vjerski objekti i bolnice s jedne strane, odnosno, muzeji i ribarski obrti s druge. Dodatno, cijena fiksnog djela usluge određuje se Odlukom jedinice lokalne samouprave i cjenikom davatelja javne usluge, uz prethodnu suglasnost predstavničkog tijela.

Iako to ničim nije propisano, no imajući u vidu načelo “onečišćivač plaća”, OMJU bi trebao činiti tek manji dio ukupnog korisničkog računa i služiti za pokriće isključivo troškova poslovanja. No, po nekim podacima udruga za zaštitu potrošača, i do sada je cijena fiksnog dijela u prosjeku iznosila čak 75 posto ukupne cijene za javnu uslugu prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, a moguće je da će sada taj omjer još i porasti. Problem je i u tome što zainteresiranoj javnosti na transparentan i jednostavan način sada nisu vidljive financijske analize koje bi opravdale povećanje cijene javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, primjerice, koliko iznose troškovi za zaposlene u tim trgovačkim društvima, nabave kamiona, spremnika i slično, a dodatno nezadovoljstvo u javnosti svakako generiraju i medijski napisi o malverzacijama pri zbrinjavanju otpada. Građane zabrinjava i način učinkovitog i pravednog mjerenja količine odbačenog otpada svakog obveznika kod višestambenih zgrada, s obzirom da su spremnici otvoreni, odnosno na koji će se način kontrolirati nepravilno odlaganje otpada, zbog naplate ugovorne kazne.

Upitno je kako će nova pravila pridonijeti unaprjeđenju usluge i pravednijem sustavu jer bez određivanja gornje granice cijene OMJU odnosno fiksnog dijela, čije je uvođenje pučka pravobraniteljica predlagala u postupku donošenja ovih Izmjena i dopuna Uredbe, dolazi do izrazite neproporcionalnosti u strukturi ukupne cijene. Iz tog proizlazi da se mnogo više plaća samo funkcioniranje sustava, nego količina predanog otpada, što na žalost, demotivira građane za prikupljanje i razvrstavanje otpada, zbog čega će i potrebne promjene u ovom sustavu biti teže postići.