U doba raširenog straha od bolesti COVID-19, koju uzrokuje koronavirus, povećava se opasnost stigmatizacije osoba za koje se sumnja da su njime zaražene ili stvarno i jesu. Zbog toga ih se percipira kao manje vrijedne, što u ekstremnim slučajevima može dovesti i do diskriminacije, povrede prava i isključenja iz društva.

Nažalost, zdravstveno stanje nerijetko se povezuje s negativnom percepcijom koja definira odnos društva prema oboljelom. Tako su zarazne bolesti, kao što su HIV-AIDS, TBC i sl., nerijetko bile razlog stigmatizacije oboljelih i njihovih obitelji, što je dovelo do raznih prepreka u ostvarivanju ljudskih prava, uskraćivanjem usluga i dobara, ali i različitih oblika diskriminacije u brojnim područjima društvenog života. Tako smo, primjerice, i prije ove epidemije zaprimali pritužbe građana kojima se zbog vrste njihove bolesti, osporavalo pravo na zdravstvenu zaštitu, rad ili stanovanje.

Isto se ponavlja i u današnjoj situaciji zaraze koronavirusom kada su se, u trenutku njegove pojave u pojedinim dijelovima Kine i osvještavanja njegove snage i zaraznosti, osobe azijskog podrijetla počele susretati sa grubom stigmatizacijom. O tome govore i izvještaji o rasističkom i ksenofobnom govoru mržnje i incidentima zločina iz mržnje počinjenima nad pojedincima azijskog podrijetla u mnogim europskim državama. Mediji su izvještavali o takvim slučajevima i u Hrvatskoj, primjerice kada su djeca gađala turiste iz Kine i za njima vikala „korona, korona“.

Stigma je uzrok mnogih kršenja ljudskih prava. U skladu s Međunarodnim paktom za gospodarska, socijalna i kulturna prava, ali i Zakonom o suzbijanju diskriminacije, zabranjeno je diskriminatorno postupanje prema osobama temeljem njihova zdravstvenog stanja ili pogrešne predodžbe o tome, a upravo je država obavezna osigurati da zdravstveno stanje osobe ne bude prepreka za ostvarivanje ljudskih prava, poput prava na zdravstvenu zaštitu, o čemu smo svjedočili i ovih dana u slučaju djevojke koja je trebala hitnu operaciju.

Upravo kako bi pokušala prevenirati kršenja ljudskih prava osoba za koje se sumnja da jesu ili bi mogli biti zaraženi koronavirusom, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučila je da se zarazne bolesti ne povezuju s određenim geografskim regijama. To, ali i povezivanje s određenom skupinom osoba, etnicitetom, bojom kože, obrazovanjem, imovnim stanjem ili geografskom pripadnošću, može dovesti do izolacije cijelih zajednica, izlažući ih tako različitim oblicima neželjenog i neprihvatljivog postupanja, uključujući i prijetnjama i nasilju.

Istovremeno, WHO ističe i kako stigma ima štetne posljedice na čitavo društvo jer strah od neželjenih reakcija može potaknuti ljude da sakriju bolest i, kako bi izbjegli brojne neugodnosti, ne zatraže potrebnu zdravstvenu zaštitu, što može imati pogubni učinak na njihovo, ali i na javno zdravlje i uspješnost mjera koje se provode u borbi protiv epidemije.

Zato suzbijanje stigmatizacije oboljelih može doprinijeti i uspješnoj provedbi mjera za suzbijanje epidemije, pa je važno da svaki pojedinac, svjestan da i sam može oboljeti, svoje ponašanje i postupke temelji na relevantnim i provjerenim  informacijama nadležnih tijela, poput Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, o tome kako virus djeluje i kako možemo smanjiti opasnost od zaraze.

S druge strane, da bi se oboljele, izliječene, ali i osobe u samoizolaciji zbog sumnje na zarazu, zaštitilo od stigmatizacije, posebno je važno zadržati način informiranja koji, govoreći javnosti o broju oboljelih, štiti one informacije iz kojih bi se mogle prepoznati testirane i zaražene osobe.

Na kraju, važno je osobama u izolaciji osigurati i podršku, omogućavanjem socijalnog kontakta, uz poštivanje svih mjera zaštite od zaraze. Također, kako oboljeli i svi kojima je određena samoizolacija imaju dragocjeno iskustvo zbog kojeg mogu reći na koji način bi se mjere mogle unaprijediti, važno ih je uključiti u donošenje odluka koje utječu na njihov život, što će u konačnici pozitivo utjecati i na povjerenje građana u institucije, ključno za postizanje uspjeha u suzbijanju ove epidemije.