Prebivalište

U prethodnim izvješćima ukazivali smo da je policija građanima odjavljivala prebivališta po službenoj dužnosti, što Zakon o prebivalištu (ZOP) omogućuje, no građani su nam se prituživali da činjenično
stanje nije točno utvrđeno, kao i da nisu znali da se takav postupak uopće vodi. O odjavi prebivališta i poništenju osobne iskaznice saznali su naknadno, u različitim situacijama, kada zbog toga nisu mogli koristiti određenu uslugu. Tako je jedan građanin o odjavi prebivališta za sebe i suprugu saznao tek nakon dva mjeseca, pri pokušaju registracije osobnog vozila, jer mu rješenje nije dostavljeno, već je samo izvješeno na oglasnoj ploči. Iz njega proizlazi da su terenske provjere adrese vršene tijekom dva mjeseca, pri čemu on nije zatican, a iz izjava susjeda zaključeno je da na prijavljenoj adresi više ne živi. Sukladno ZOP-u, osoba je dužna prijaviti svaku promjenu adrese u roku 15 dana od preseljenja, a u suprotnom čini prekršaj. Međutim, propisana sankcija je novčana kazna od 500 do 5.000 kuna, a ne odjava prebivališta po službenoj dužnosti. Zato se nameće pitanje kada prestaje „neprijavljivanje adrese“, za koju je propisana novčana kazna, a počinje „neživljenje na prijavljenoj adresi“, za što je posljedica odjava prebivališta po službenoj dužnosti? Naime, moguće i da netko određeno vrijeme neprijavljeno boravi na drugoj adresi, što je prekršaj, no da se potom vrati na adresu prebivališta. Ako je tijekom tog izbivanja policija izvršila terensku provjeru, velika je vjerojatnost da će prebivalište biti odjavljeno po službenoj dužnosti, kao teža posljedica, umjesto da bude izrečena novčana kazna zbog neprijavljivanja privremenog preseljenja. Također, s obzirom da ZOP propisuje da prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta policija mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta, pitanje je da li policija na temelju jedne ili nekoliko terenskih provjera u kraćem vremenu doista može utvrditi da li osoba više tu ne živi ili se samo privremeno preselila drugdje, a da to nije prijavila policiji.

Sporne ili netočne mogu biti i izjave susjeda koji su u zavadi ili sporu, što policija ne zna, i za što nije
propisana sankcija, a mogu biti argument za odjavu prebivališta po službenoj dužnosti. Stoga, i dalje ustrajemo na preporuci da se ZOP-om predvide kriteriji za procjenu živi li osoba doista na adresi prebivališta, od kojih bi jedan mogao biti praćenje kroz duže razdoblje, npr. godinu dana.

Naime, zbog grešaka policije građani od donošenja rješenja do ispravka pogreške mogu biti bez
prijavljenog prebivališta i s poništenom osobnom iskaznicom, a time i uskraćeni za pristup brojnim
pravima koja bez nje ne mogu ostvariti.

Zbog grešaka policije građani od
donošenja rješenja do ispravka pogreške
mogu biti bez prijavljenog prebivališta
i s poništenom osobnom iskaznicom,
a time i uskraćeni za pristup brojnim
pravima koja bez nje ne mogu ostvariti.

Iako smo još u Izvješću za 2017. preporučili da MUP osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti
sredstva kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja, prebivalište utvrđuje isključivo sukladno
ZOP-u, i nadalje nam se građani pritužuju ukazujući na drugačiju praksu. Tako smo zaprimili
pritužbu građanke koja nema prijavljeno prebivalište jer ne može pribaviti suglasnost Grada
R., iako duže vrijeme živi u istom stanu. U međuvremenu joj je PU po službenoj dužnosti odjavila prebivalište na prethodnoj adresi, slijedom čega joj je poništena osobna iskaznica. Imajući u vidu čl. 6. ZOP-a, policiji je ukazano da nadležno tijelo ima ovlast po službenoj dužnosti utvrditi rješenjem prebivalište kada osoba nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja, stoga o tome nije potrebno posebno izjašnjavanje. Međutim, policija je ipak prvo zatražila suglasnost CZSS-a, a tek nakon njegovog pribavljanja je doneseno rješenje o utvrđivanju prebivališta na adresi CZSS-a pa joj je izdana osobna iskaznica, bez koje je bila duže od osam mjeseci.

No, nepotrebno je pri reguliranju prebivališta osobama koje nemaju mjesto i adresu stanovanja niti
adekvatna sredstva kojima bi ih mogli namiriti, tražiti suglasnost CZSS-a. Još u Izvješću za 2018.
ukazali smo da je takvo postupanje suprotno upravnosudskoj praksi (Upravni sud u Rijeci, 2 Usl1056/2018-9), prema kojoj je kod interpretacije pravnih normi, kojima je uređeno utvrđivanje
prebivališta na adresi ustanove socijalne skrbi, potrebno imati na umu pravne i faktične posljedice
pravnog položaja i uobičajenog života građana, osobito ako ne postoji druga mogućnost prijave
prebivališta, što uzrokuje nemogućnost pribavljanja osobnih isprava. Stoga nema zapreka da se
osobi kojoj je po službenoj dužnosti odjavljeno prebivalište, ako ne može prijaviti drugo, ono po
službenoj dužnosti utvrdi sukladno čl. 6. ZOP-a, kako zbog nemogućnosti pribavljanja osobnih
isprava ne bi bila onemogućena u ostvarivanju prava i korištenju usluga.

Vezano uz epidemiju, pozitivne su izmjene zakona kojima je važenje osobnih iskaznica produženo
do njezina okončanja, kao i zaprimanje prijava prebivališta elektronskom poštom te pružanje
informacija telefonom i poštom. Također, PU su i elektronskom poštom zakazivale termine za
predaju osobnih iskaznica.

 

Državljanstvo

Pritužbe i nadalje zaprimamo zbog duljine trajanja postupaka stjecanja hrvatskog državljanstva, što
smo isticali u više ranijih izvješća. Vlada kao opravdanje ističe kako trajanje svakog pojedinog
postupka ovisi o kompletiranosti dokumentacije priložene uz zahtjev, sudjelovanju stranke u
postupku i njezinoj zainteresiranosti za njegovo okončanje, i drugih okolnosti. Također, Vlada u
svome Mišljenju navodi i kako dinamika rješavanja ne ovisi samo o MUP-u, već i o drugim tijelima
nadležnim za dostavu potrebnih podataka. Međutim, i ta su tijela pod ingerencijom Vlade, stoga
nema zapreke da se pod njenom koordinacijom iznađe rješenje za ažurnije postupanje, kako bi se
postupak stjecanja državljanstva odvijao u razumnim rokovima.

Zabrinjava primjer u kojem se rješenje
o primitku u hrvatsko državljanstvo
iz 1993. dostavlja stranci tek 2020.,
a nitko ne snosi odgovornost zbog
višegodišnjeg opstruiranja otpreme.

Jednako tako, nema opravdanja za slučaj građanke koja je zahtjev podnijela još 1992., a hrvatsko
državljanstvo stekla tek u rujnu 2020. Za naglasiti je da je rješenje doneseno još 1993., ali svo vrijeme
opstruirala se njegova otprema, unatoč tome što je tijekom godina višekratno tražila da joj se dostava
izvrši. Štoviše, MUP je 2018. donio i novo rješenje, kojim je obustavio postupak njenog primitka u državljanstvo i poništio svoje rješenje iz 1993., uz obrazloženje da „nije preuzeto u primjerenom roku“.

Međutim, presudom Upravnog suda u Zagrebu poništeno je rješenje iz 2018., jer je postupanjem MUP-a povrijeđen zakon na štetu građanke. Međutim, niti potom rješenje nije otpremljeno, već su joj nametnuti dodatni uvjeti, nespojivi sa zakonskom odredbom o dostavi, primjerice da dostavi podatke o navodnom boravku u Njemačkoj 2017. To je suprotno i sa stajalištem Ustavnog suda iz više odluka (U-III/2125/2001, U-III-1313/1997), prema kojem tijelo odluku ne može temeljiti na činjenicama nastalima nakon podnošenja zahtjeva. O slučaju je obaviještena i Upravna inspekcija, no MUP je i nadalje smatrao da, unatoč svemu, ne može uručiti rješenje iz 1993. bez provjere jesu li ispunjene „zakonske pretpostavke“. Zatraženo očitovanje, temeljem koje pravne osnove ispituju okolnosti koje su se zbile skoro tri desetljeća nakon donošenja rješenja, i to u fazi dostave, od MUPa nismo dobili, već samo obavijest da je građanka nakon 27 godina primljena u hrvatsko državljanstvo. Zabrinjavajuća je ovakva praksa MUP-a, koja očigledno ignorira relevantne zakonske odredbe i ustavnosudsku praksu, bez odgovarajućih posljedica za takvo postupanje.

Dugotrajnost postupka bio je i predmet pritužbe građanke koja 15 godina ima odobren stalni
boravak, a koja je 2015. podnijela zahtjev za hrvatsko državljanstvo. 2017. joj je zajamčeno da će biti
primljena, stoga je zatražila i dobila otpust iz matičnog državljanstva, no našla se u poziciji apatrida
jer MUP rješenje nije donio, a oduzeti su joj osobni dokumenti države bivšeg državljanstva. Kao što
smo istakli u Izvješću za 2018., osobe u takvoj situaciji su u nezavidnom položaju, jer je neposjedovanje osobnih isprava otegotno u svakodnevnom životu, što se ne smije ignorirati, budući da su za to vrijeme uskraćeni i za mogućnost zapošljavanja, ostvarivanja socijalnih i prava iz zdravstvenog osiguranja, mogućnost putovanja u inozemstvo i drugog.

Predmet pritužbi građana bio je i čl. 5. st. 2. ZHD-a, koji je u primjeni od 1. siječnja 2020., prema
kojem podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba starija od 21 godine života, rođena u
inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku dvije
godine podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a MUP prethodno utvrdi da
poštuje pravni poredak, da je podmirila dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke
za primitak. Građani su se prituživali da su im u diplomatskim predstavništvima odbijali primiti
zahtjeve (što bi bilo suprotno ZUP-u) po toj osnovi, uz obrazloženje da MUP tumači kako pravo na
podnošenje takvih zahtjeva imaju samo osobe rođene nakon 8. listopada 1991. Takva informacija objavljena je i na web stranici MUP-a, uz nejasnu uputu da se zahtjevi „podnose na obrascu upitnika za utvrđivanje hrvatskog državljanstva“, bez obrazloženja na temelju čega je zasnovan takav stav. Naime, navedena zakonska odredba jasno definira da se radi o stjecanju državljanstva podrijetlom, a ne o utvrđivanju. Također, nejasno je koji su pravni izvori ovakvog tumačenja. Još tijekom javne rasprave o izmjenama i dopunama ZHD-a isticali smo kako, kada se već daje mogućnost stjecanja hrvatskog državljanstva osobama do navršene 21 godine rođenima u inozemstvu kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin, isto treba omogućiti i starijima od 21, ali ne samo rođenima nakon 8. listopada 1991. Takva se rasprava odvijala i u odborima Hrvatskog sabora, pri čemu predstavnici MUP-a nisu tvrdili da je ovakav prijedlog protivan Ustavu ili sudskoj praksi.

Analizom čl. 5. st. 2. vidi se da je on odredba za sebe i da nije samo nastavak čl. 5. st. 1. ZHD-a te
da je bio zamišljen kao mogućnost da hrvatsko državljanstvo steknu osobe rođene u inozemstvu,
starije od 21 godine kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin, neovisno o rođenju prije ili nakon 8.
listopada 1991. Postupanje MUP-a, bez obrazloženja i navođenja pravne osnove, nije u duhu razloga
iz kojeg je navedena odredba predložena i uvrštena u tekst Zakona.

Sporno je propisivanje roka za podnošenje
zahtjeva za utvrđivanje državljanstva osobama koje su ga zapravo stekle rođenjem, jer su im oba roditelja hrvatski državljani, ako bi propuštanje tog roka za posljedicu imalo onemogućavanje utvrđivanja državljanstva, jer
Ustav ne dopušta oduzimanje državljanstva.

Vezano uz epidemiju i organizaciju rada u diplomatskim i konzularnim predstavništvima, MVEP nas je obavijestio kako je, primjerice Konzularni odjel Veleposlanstva u Beogradu, postupajući po naputku Glavnog tajništva MVEP i vodeći računa o epidemiološkim mjerama, primalo stranke po prethodnoj najavi. S obzirom na otežane uvjete rada i mogućnost zaprimanja manjeg broja zahtjeva za stjecanje državljanstva, a uzimajući u obzir rok od dvije godine za predaju zahtjeva iz čl. 5. st. 2. ZHD-a, taj zakonski rok nužno je produžiti. Isto je nužno napraviti i u svezi čl. 30.a st. 2., koji propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba rođena od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji upisano drugo državljanstvo, ako u roku od dvije godine podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskoga. Međutim, njegovo ukidanje valja procijeniti zbog moguće protuustavnosti. Naime, sporno je i samo propisivanje roka za podnošenje zahtjeva osobama koje su u trenutku rođenja već postali hrvatski državljani (oba roditelja su im hrvatski državljani), samo se to vođenjem konkretnog postupka još treba formalizirati, ako bi propuštanje propisanog roka za posljedicu imalo onemogućavanje utvrđivanja državljanstva (dakle, ne stjecanja), s obzirom da Ustav ne dopušta oduzimanje hrvatskog državljanstva.

 

Boravak stranaca

U postupku donošenja novog Zakona o strancima (ZOS), putem Odbora za unutarnju politiku i
nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora, MUP-u je dostavljeno mišljenje pučke pravobraniteljice,
nakon čega smo održali i sastanak s predstavnicima MUP-a, pa su prihvaćeni naši prijedlozi glede
čl. 105., a djelomično i 214., dok razloge za neprihvaćanje ostalih prijedloga smatramo nedostatnim.
Nakon novog poziva MUP-a, ponovo smo dostavili detaljno obrazložene prijedloge, koji ponovno,
ovaj puta bez ikakvog obrazloženja, nisu prihvaćeni.

Naime, problematizirali smo okolnost da državljanin treće zemlje može podnijeti zahtjev za reguliranje privremenog boravka u druge svrhe nakon isteka roka od šest mjeseci od isteka važenja privremenog boravka, budući da to dovodi do prekida kontinuiteta privremenog boravka neophodnog za odobravanje dugotrajnog boravišta ili stalnog boravka.

Odredbe prema kojima protiv rješenja o odobravanju, produžavanju ili ukidanju privremenog
boravka više nije dopuštena žalba, već se propisuje mogućnost pokretanja upravnog spora,
nedvojbeno predstavljaju smanjenje prava stranaca u odnosu na prethodni ZOS, jer nakon primitka
rješenja podnositelj zahtjeva i unatoč pokretanju upravnog spora više nema zakonsku mogućnost
ostati u RH, a prema ranijem ZOS-u to je pravo imao sve dok Povjerenstvo za žalbe nije odlučilo o
žalbi. Ovakvo rješenje za posljedicu može imati nemogućnost sudjelovanja u sudskom sporu,
odnosno pravo na pristup sudu, ako mora napustiti RH. Također, nema iznimke niti za osobe koje
već imaju svoju povijest boravka u RH tijekom kojeg su zasnovali različite veze (dom, prijatelji,…).
Stoga, ukoliko nije omogućena žalba, nužno je predvidjeti mogućnost, kao primjerice u Zakonu o
međunarodnoj i privremenoj zaštiti, da tužba upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja ili da tužba
može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, što bi zadržalo raniju razinu prava.

U svezi odredbe ZOS-a da se državljaninu treće zemlje odobrenje privremenog boravka radi
spajanja obitelji ili životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom izdaje s rokom važenja do dvije
godine, na različit način se uređuje pitanje privremenog boravka radi spajanja obitelji s hrvatskim
državljaninom (prema ZOS-u) i privremenog boravka za člana obitelji državljanina EGP, kojima se
boravišna iskaznica izdaje na pet godina. Tako se članovi obitelji hrvatskog državljanina stavljaju u
nepovoljniji položaj u odnos na članove obitelji državljanina EGP.

Glede pretpostavki za ukidanje odobrenja privremenog boravka, radi specifičnih životnih situacija,
primjerice radnih odnosa, državljani trećih zemalja koji su članovi obitelji hrvatskih državljana
ponekad borave izvan RH duže od iznimaka propisanih ZOS-om. Tako smo od Ureda predsjednika
RH obaviješteni o državljaninu Indije, visokoobrazovanom suprugu hrvatske državljanke i ocu
maloljetne hrvatske državljanke, koji radi kao pomorac – kapetan na tankerskom brodu i godišnje
prosječno šest mjeseci plovi u međunarodnoj plovidbi. Cijela obitelj živi u Zagrebu. Prema
postojećim pravilima, nije predviđena mogućnost da on kao državljanin treće zemlje i član obitelji
hrvatskih državljana s prebivalištem u RH regulira privremeni boravak ako zbog poslovnih razloga
izbiva iz RH dulje od rokova previđenih ZOS-om. S obzirom da postoji sumnja na neravnopravan
položaj državljana trećih zemalja koji su članovi obitelji hrvatskih državljana i koji imaju specifična
zvanja i zanimanja te prirodu posla, nužno je propisati dodatne zakonske iznimke koje će i njima
omogućiti zadržavanje odobrenog statusa privremenog boravka.

Pozitivno je što novi ZOS propisuje da se stalni boravak može odobriti i državljaninu treće zemlje
koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima
neprekidno četiri godine (prije je bilo pet) odobren privremeni boravak radi spajanja obitelji ili
životnog partnerstva, bez dodatnih uvjeta koji su prije vrijedili, poput posjedovanja sredstava za
uzdržavanje i zdravstvenog osiguranja, koji su bili značajna prepreka za reguliranje njihovog stalnog
boravka.

Međutim, novim ZOS-om ponovo je propušteno predvidjeti mogućnost rješenja za reguliranje statusa osoba koje desetljećima žive u RH bez odobrenog boravka i državljanstva pa su u iznimno teškim životnim situacijama. Takav je i slučaj beskućnika iz Z., rođenog 1966. u RH, koji nikada nije napuštao hrvatsko državno područje. MUP nas je obavijestio da je u tijeku reguliranje njegovog privremenog boravka iz humanitarnih razloga, ali da je mala vjerojatnost da će mu biti odobren zbog prakse da se u slučaju postojanja kaznene osude ne ispunjavaju pretpostavke poštovanja javnog poretka. S druge strane, europski pravni okvir ukazuje da se pri donošenju odluke mora uzeti u obzir ozbiljnost ili vrsta kaznenog djela protiv javnog poretka ili sigurnosti te opasnost koju konkretna osoba predstavlja, kao i trajanje boravka i povezanost osobe sa zemljom u kojoj boravi.

Prema praksi Suda EU, sve mjere poduzete na temelju rezerve javnog poretka moraju imati ozbiljno
opravdanje, prijetnja za javni poredak i sigurnost mora biti stvarna i teška, a ne potencijalna ili
zamišljena, mora utjecati na osnovni interes društva, kao i da se opasnost neke osobe konkretno
utvrdila i realizirala.

Neki hrvatski branitelji žive u RH bez reguliranog statusa, jer im se na teret stavlja počinjenje
kažnjivog djela, pa se ocjenjuje kako ne zadovoljavaju pretpostavku poštovanja javnog poretka.
Također, u bezizglednoj su situaciji i trenutni zatvorenici koji nemaju reguliran status, jer im nakon
odsluženja zatvorske kazne, umjesto integracije u društvo, prijeti život bez reguliranog statusa. Kako
se radi o osobama neutvrđenog državljanstva ili potomcima takvih osoba, koje u RH žive od prije
osamostaljenja pa njihova deportacija u druge države nije moguća, nejasno je zbog čega se daljnjim
nereguliranjem statusa njihova agonija produžava.

Nemogućnost žalbe protiv rješenja o
odobravanju, produžavanju ili ukidanju
privremenog boravka smanjenje je prava stranaca u odnosu na prethodni ZOS, jer oni nakon primitka rješenja i unatoč pokretanju upravnog spora više ne mogu ostati u RH, a ranije su to pravo imali sve dok se nije odlučilo o žalbi.

Ovakvih primjera ne bi bilo kada bi se uvažavalo stajalište Ustavnog suda izraženo u više odluka,
primjerice U-III-4003/2005, da u slučajevima koji imaju tranzicijske elemente, reguliranje statusa
prerasta u pitanje zaštite ljudskih prava. Sve dok tako u ovim situacijama ne bude, uz postojeću
legislativu i praksu, teško se može očekivati rješavanje najtežih statusnih pitanja.

Vođenje postupaka odobravanja boravka iz humanitarnog razloga u takvim situacijama samo je
produžetak agonije. U obrazloženju presude ESLJP, u predmetu Hoti protiv Hrvatske, o čemu smo
pisali u Izvješću za 2018., pokazuje se besperspektivnost odobrenih humanitarnih boravaka, s
obzirom da se u tom statusu može dugotrajno živjeti bez da se ikada stekne mogućnost za reguliranje stalnog boravka i državljanstva, s time da je taj status nesiguran jer ovisi o jednogodišnjim produljenima dozvole boravka i dobivanja diskrecijskog pristanka MUP-a. Rješenje se ipak nudi u poštovanju činjenice da je Zakon o kretanju i boravku stanaca iz 1991. propisivao regulirani stalni boravak za te osobe, te obzirom da je odredba ZOS-a iz 2003. o ukidanju tog prava (ESLJP spominje „postupak brisanja“) pravno manjkava, jer ne određuje što se podrazumijeva pod „definirani status u RH“, niti je to određeno nekim podzakonskim aktom, pa se sve svodi na arbitrarno tumačenje i postupanje MUP-a, što je pravno neprihvatljivo.

 

Preporuke:

84. Ministarstvu unutarnjih poslova, da osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti adekvatna sredstva, prebivalište utvrđuje isključivo sukladno Zakonu o prebivalištu;

85. Ministarstvu unutarnjih poslova, da postupke stjecanja državljanstva vodi u rokovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku, osobito kada su se podnositelji zahtjeva odrekli prethodnog državljanstva;

86. Ministarstvu unutarnjih poslova, da odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu
primjenjuje i na podnositelje zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva rođene prije 8. listopada 1991.;

87. Ministarstvu unutarnjih poslova, da izradi prijedlog potrebnih izmjena Zakona o hrvatskom
državljanstvu radi produživanja roka za predaju zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva iz čl. 5. st. 2.;

88. Ministarstvu unutarnjih poslova, da izradi prijedlog potrebnih izmjena Zakona o hrvatskom
državljanstvu radi produženja ili ukidanja roka za predaju zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog
državljanstva iz čl. 30.a st. 2.;

89. Ministarstvu unutarnjih poslova, da izradi prijedlog potrebnih izmjena Zakona o strancima koji će sadržavati odredbu kojom se omogućava da podnositelji zahtjeva za reguliranje boravka mogu ostati u RH i nakon podnošenja pravnog lijeka protiv rješenja o odbijanju zahtjeva;

90. Ministarstvu unutarnjih poslova, da u postupcima reguliranja statusa osobama koje su rođene ili žive u RH desetljećima ili imaju s njom drugu čvrstu vezu, postupa uvažavajući stajalište Ustavnog suda kako se radi o pravnoj situaciji koja ima tranzicijske elemente i u kojoj reguliranje statusa predstavlja zaštitu ljudskog prava.

 

Vezane teme iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020:

Branitelji i civilne žrtve rata

Prava nacionalnih manjina

Tražitelji međunarodne zaštite i iregularni migranti

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. pronađite ovdje.