Državljanstvo

U postupku izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu (ZHD) prihvaćena su neka od stajališta koja smo iznijeli u Izvješću za 2018. Tako je, primjerice, predviđena mogućnost da podrijetlom stekne državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja hrvatski državljanin, starija od 21 godine, ako u roku od dvije godine od stupanja Zakona na snagu podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana. Osim toga, konačno je ispravljena nepravda prema osobama rođenima izvan RH, koje su od rođenja hrvatski državljani, a kojima je protivno propisima bivše države, greškom matičara, upisivano državljanstvo republike njihovog rođenja, zbog čega im se kasnije negiralo pravo na hrvatsko državljanstvo. Sada te osobe, ako su rođene u razdoblju od 8.1.1977. do 8.10.1991., imaju mogućnost u roku dvije godine podnijeti zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

Iako je ponovno bila predložena odredba da će se rješenje o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem ukinuti u svako doba, ako je stečeno temeljem braka sklopljenog iz koristi ili lažnim predstavljanjem ili prijevarom te da će se poništiti ako se utvrdi da je osoba koja ga je stekla osuđena za kaznena djela protiv RH ili protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, od toga se ipak odustalo. Time je izbjegnuta situacija na koju smo ukazivali, odnosno stvaranje nejednakosti između državljana koji su hrvatsko državljanstvo stekli po nekoj drugoj osnovi te im se ne može oduzeti, i onih koji su ga stekli prirođenjem pa bi im se pod određenim zakonskim uvjetima moglo oduzeti. Ovaj prijedlog bio je suprotan i načelu sprječavanja bezdržavljanstva, jer osobe koje su prirođenjem stekle hrvatsko državljanstvo prethodno su se odrekle svog matičnog državljanstva, pa bi gubitkom hrvatskog postale apatridi.

Ipak, izmjenama ZHD-a ponovno je propušteno uvažiti poziv Europske komisije za borbu protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI), istaknut u više izvješća o RH, da se poduzmu sve potrebne mjere kako bi se riješili problemi kod stjecanja državljanstva osoba koje dugotrajno žive u RH, a nisu hrvatske nacionalnosti. Kao što smo isticali u ranijim izvješćima, ukoliko se pripadnicima hrvatskog naroda omogućuje stjecanje državljanstva pod povoljnijim uvjetima, to bi trebalo omogućiti i on ima koji imaju čvrstu poveznicu s RH, jer za njih kao „neformalne“ pripadnike nacionalne manjine, budući da to postaju tek stjecanjem hrvatskog državljanstva, nema beneficirane zakonske odredbe kojom bi primitak bio lakši nego za bilo kojeg drugog stranca. Zbog toga ponavljamo preporuku iz Izvješća za 2018. te ističemo kako i Treće mišljenje Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina o RH iz 2010. govori da su postojeća pravila neravnopravna prema osobama koje nisu Hrvati, a imaju snažnu vezu s RH.

Isto tako, u postupku izmjena i dopuna ZHD-a nije prihvaćen prijedlog da se propišu uvjeti za olakšan primitak u hrvatsko državljanstvo osoba kojima je jedan od roditelja pripadnik hrvatskog naroda, iako brojni primjeri svjedoče kako se te osobe osjećaju Hrvatima, no to im se ne vrednuje u postupku stjecanja državljanstva. Nije prihvaćen ni prijedlog da hrvatsko državljanstvo stječe hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji živi u RH, a nema hrvatsko državljanstvo, iako je moralna obveza države, kako prema tim osobama, tako i prema njihovim obiteljima, regulirati državljanski status i ovih branitelja, a ne smatrati ih strancima u RH, za čiju su se obranu neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta borili.

Tako nije okončan slučaj hrvatskog branitelja i ratnog vojnog invalida rođenog u Zagrebu 1968., započet u lipnju 2016., koji je u više navrata pokušavao steći hrvatsko državljanstvo, a odbijan je uz argument da prvo treba regulirati državljanstvo BiH, jer su njegovi roditelji u bivšoj SFRJ imali to republičko državljanstvo, o čemu smo pisali i u Izvješću za 2018.

Ovaj slučaj zorno prikazuje i dalje izražen problem dugotrajnosti postupka stjecanja državljanstva. Tome svjedoči i pritužba građanke koja u RH živi od 1992. i bila je u statusu izbjeglice, čiji je postupak stjecanja državljanstva trajao tri godine, kao i slučaj građanina koji je zahtjev za državljanstvo podnio temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, a postupak nije okončan ni nakon dvije godine. Na isti problem ukazuje i pritužba potomka hrvatskog iseljenika iz Venezuele koji se odlučio s obitelji preseliti u RH, čije je rješavanje zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo trajalo godinu dana, iako je zbog izuzetno nepovoljnih okolnosti u toj državi trebalo žurnije reagirati. Stoga i ove godine ponavljamo preporuku da se postupci stjecanja državljanstva vode u rokovima propisanim ZUP-om.

 

Boravak stranaca

Nakon što je Ustavni sud Odlukom U-III-2086/2016 iz 2018. utvrdio nove, više standarde kod sudske kontrole zakonitosti postupaka sigurnosne provjere, u odlukama upravnih sudova kojima se poništavaju rješenja MUP-a ističe se neophodnost pravilne primjene načela samostalnosti u rješavanju i slobodne ocjene dokaza u upravnom postupku. Radi se o rješenjima kojima MUP odbija zahtjeve za odobrenje boravka pozivajući se na klasificirano neobrazloženo mišljenje Sigurnosno- obavještajne agencije (SOA) o postojanju sigurnosne zapreke. Sukladno Odluci Ustavnog suda, više nije dovoljno da upravni sud samo izvrši uvid u dokumentaciju koja je poslužila prilikom sigurnosne provjere, već mora odlučiti koje će dokaze predočiti stranci koja je pokrenula upravni spor, odnosno ako joj neke ili sve ne predoči, mora dati valjane razloge i detaljno ih obrazložiti. To je u skladu s poštovanjem prava na kontradiktorni sudski postupak, kao dijela prava na pravično suđenje, kao i stajalištima ESLJP-a u predmetu T.G. protiv RH (2017.)

Radi ostvarivanja pravilne primjene načela samostalnosti u rješavanju i slobodne ocjene dokaza, novija upravnosudska praksa ukazuje da pristup klasificiranim podatcima trebaju imati i certificirane osobe MUP-a, jer je pravno manjkavo da se sudski ocjenjuje zakonitost rješenja MUP-a, a da prethodno njegovim službenicima, prilikom donošenja odluke, uopće nisu bili poznati razlozi koji su za SOA-u bili odlučujući za formiranje ocjene o postojanju sigurnosne zapreke. Osim toga, u Presudi Upravnog suda u Zagrebu UsI-2633-17-14 ide se i korak dalje jer se zaključuje kako poduzimanje sigurnosnih provjera i njeni rezultati mogu biti utemeljeni isključivo na Zakonu o sigurnosno- obavještajnom sustavu, te kako takva provjera ne može rezultirati negativnim mišljenjem ukoliko SOA raspolaže podatcima koji mogu biti zapreka za reguliranje statusa, koji se ne odnose na djelokrug rada same Agencije. Smatra se da takvi podatci mogu biti deklasificirani i dostavljeni MUP- u, koji će temeljem njih sačiniti novu diskrecijsku ocjenu, o kojoj treba biti obavješten i građanin. Čak i da SOA smatra kako se takav podatak ne može deklasificirati, trebala bi pozvati voditelja postupka iz MUP-a koji ima pravo diskrecijske ocjene, radi upoznavanja s odlučnim razlozima te kako bi, nakon cjelovito utvrđenog činjeničkog stanja, mogao donijeti odluku.

U tom smjeru ide i trenutni prijedlog odredbe iz Nacrta Zakona o strancima (ZOS), prema kojoj bi se u odluci kojom se radi nacionalne sigurnosti odbija ili prestaje boravak državljaninu treće zemlje te se protjeruje, naveli i oni podatci čije otkrivanje ne bi moglo ugroziti nacionalnu sigurnost.

U Nacrtu ZOS-a predlaže se i da se protiv rješenja o (ne)produženju privremenog boravka ne dopušta žalba, već da se može pokrenuti upravni spor. S druge strane, postojeći normativni okvir omogućuje izjavljivanje žalbe, o kojoj odlučuje Povjerenstvo za žalbe u postupcima koji se vode sukladno odredbama ZOS-a. S tim u vezi, i odredba Nacrta ZOS-a koja predviđa da državljanin treće zemlje koji podnese zahtjev za produženje privremenog boravka može ostati u RH do izvršnosti odluke o zahtjevu, imati će samo deklaratorni karakter. Naime, izvršnost rješenja u tom slučaju nastupa dostavom rješenja stranci, što znači da nakon primitka rješenja podnositelj zahtjeva, unatoč pokretanju upravnog spora, neće imati mogućnost ostati u RH, što nameće i pitanje mogućnosti sudjelovanja u sudskom sporu, odnosno pristupa sudu. Svakako bi valjalo cijeniti da se radi o državljanima trećih država koji produžuju boravak, odnosno koji su u RH već duže vrijeme i zasnovali su različite veze (dom, prijatelji,…). Stoga bi trebalo propisati, kao i u Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, da tužba upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja ili da može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, što je i naša preporuka.

 

PREPORUKE:

1. Ministarstvu unutarnjih poslova, da postupke stjecanja državljanstva vodi u rokovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku, osobito kada su se podnositelji zahtjeva odrekli prethodnog državljanstva.

2. Ministarstvu unutarnjih poslova, da izradi prijedlog izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji će sadržavati odredbe o:

–  olakšanom načinu stjecanja državljanstva za pripadnike manjinskih naroda navedenih u Izvorišnim osnovama Ustava, koji imaju čvrstu vezu s RH.

–  olakšanom primitku u hrvatsko državljanstvo za osobe kojima je jedan od roditelja pripadnik hrvatskog naroda.

–  olakšanom načinu stjecanja državljanstva za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata koji žive u RH, a nemaju hrvatsko državljanstvo.

3. Ministarstvu unutarnjih poslova, da Prijedlog novog Zakona o strancima zadrži postojeću odredbu prema kojoj podnositelji zahtjeva za reguliranje boravka imaju mogućnost ostanka u RH i nakon podnošenja pravnog lijeka.

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.

Prava nacionalnih manjina

Branitelji

Tražitelji međunarodne zaštite i iregularni migranti