Usred rasprave koja se vodi u javnosti vezano za postupanje bolnice Sv. Duh i drugih zagrebačkih bolnica, odnosno zdravstvenog sustava prema gospođi Mireli Čavajdi, pučka pravobraniteljica daje potporu stajalištu koje je javno iznijela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, nadležna za postupanje u ovoj temi.

Istovremeno, kao institucija nadležna za promociju i zaštitu ljudskih prava i sloboda i kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije ističemo niz pravno definiranih odgovora na važna pitanja koja su posljednjih dana otvorena. To je potrebno u kontekstu vladavine prava i prava pacijenata, s obzirom na to koji doseg ima problem prisutan u ovom slučaju, kao i na prisutne sustavne probleme.

Također, pozivamo sve koji se uključuju u raspravu da to čine poštivajući dostojanstvo i prava gospođe Čavajde i njezine obitelji, koji prolaze iznimno teške trenutke, kako zbog zdravstvene situacije, tako i zbog hrabre odluke gospođe Čavajde da svojim primjerom osvijesti javnost o sustavnom problemu u Hrvatskoj.

Provedba Zakona na snazi u pogledu prekida trudnoće u iznimnim situacijama

U Hrvatskoj je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (Narodne novine, br. 18/78, 31/86, 47/89 i 88/09), kojeg je stoga potrebno provoditi.

Iako je regulacija prekida trudnoće multidisciplinarno pitanje i u postupku samog medicinskog zahvata ključnu ulogu ima medicinska struka, pitanje tumačenja postojećeg propisa je prvenstveno pravno pitanje. Potrebno je stoga podsjetiti na odredbe zakona koji je na snazi, a koje je nužno primjenjivati.

Postojeći Zakon polazi od prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, navodeći da se isto može ograničiti samo radi zaštite zdravlja, pod uvjetima i na način koji određuje taj Zakon (članak 2). Članak 15. Zakona prekid trudnoće definira kao medicinski zahvat, koji se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, a nakon isteka deset tjedana samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim Zakonom. Temeljem članka 22. nakon isteka deset tjedana od dana začeća komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće, uz pristanak odnosno na zahtjev trudne žene, u slučajevima: – kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja; – kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama; – kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća. Članak 25. nadalje navodi da će se bez obzira na uvjete i postupak propisan zakonom, prekid trudnoće izvršiti ili dovršiti kad prijeti neposredna opasnost za život ili zdravlje trudne žene ili kad je prekid trudnoće već započet.

No, vjerodostojne informacije koje su doznali mediji govore o brojnim situacijama u kojima se ove zakonske odredbe u Hrvatskoj ne provode, već žene na koje se odnosi imaju značajne prepreke, zbog čega s obzirom na drugačiju dinamiku i način odlučivanja i postupanja u ovakvim situacijama odlaze u Sloveniju na prekid trudnoće, što su potvrdili i slovenski liječnici.

Stoga, a nakon niza dvojbi i nejasnih informacija oko pravnog uređenja ove teme, ističemo više činjenica.

Ažurno postupanje, informiranost, ujednačeni kriteriji po slovu Zakona

Po slovu zakona komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće uz pristanak odnosno na zahtjev trudne žene i, suprotno onome što se navodi u javnosti, nije ključna činjenica bi li se dijete rodilo živo, već da se „može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama.“ Pri tome se u javnosti problematizira da se prekid trudnoće do 22. tjedna smatra pobačajem, jer dijete ne može preživjeti, a poslije toga da je riječ o izazvanom porodu te se govori o feticidu. Međutim, zakon na snazi ne navodi nikakva ograničenja u pogledu tjedana trudnoće u iznimnim situacijama iz članka 22. i 25. Zakona, a kao termin, neovisno o tjednima trudnoće, Zakon za ove slučajeve koristi izraz „prekid trudnoće.“

Naravno, medicinska struka je ta koja ima odgovornost stručne medicinske procjene odnosno dijagnoze ploda. Ukoliko bi ona pokazivala da se navedeno može očekivati, a nakon pažljivog informiranja žene, pojašnjavanja postavljene dijagnoze i svih relevatnih medicinskih činjenica i očekivanja, žena ima pravo izbora – može odlučiti roditi dijete za koje postoji ovo očekivanje ili može odlučiti tražiti prekid trudnoće. Pri tome, odgovornost je zdravstvenih djelatnika informirati ženu o njezinim pravima, načinima i rokovima ostvarivanja tog prava.

Nadalje, valja podsjetiti da Zakon osim dijagnoze ploda, kao razloge za odobravanje prekida trudnoće nakon 10. tjedna navodi i razloge koji se odnose na zdravlje žene. Pa i kada i ako bi se  kao razlog za zahtjev od strane trudne žene navodila dijagnoza ploda, pri odlučivanju je potrebno uzeti u obzir i zdravlje žene. Ujedno, Svjetska zdravstvena organizacija mentalno zdravlje smatra integralnim dijelom zdravlja pa treba voditi računa i o psihičkim posljedicama neodobravanja prekida trudnoće u iznimnoj situaciji.

Napokon, u slučaju da žena odluči podnijeti zahtjev za prekid trudnoće nakon 10. tjedna zbog iznimne situacije, vladavina prava nalaže da komisije postupaju ažurno, da se u odlučivanju vode ujednačenim kriterijima – temeljem zakona, a važno je i pitanje sastava komisija, koje bi u pogledu struke osim liječnika trebale uključivati i psihologe i pravnike.

Pravo na priziv savjesti

Povodom ovog slučaja pravobraniteljica za ravnopravnost spolova istaknula je da je već i ranije postupala prema Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“ s upozorenjima i preporukama povodom medijskih objava o nedostupnosti prekida trudnoće zbog priziva savjesti svih djelatnika/ca te bolnice, kao i da ustanova obvezu pružanja zdravstvene usluge prekida trudnoće na zahtjev žene (osim u slučajevima medicinske indikacije) ne izvršava već više od 10 godina. KB Sveti Duh je naveo da je trenutno u procesu traženja vanjskog/e suradnika/ce iz neke druge bolnice koji bi dolazio obavljati prekide trudnoće na zahtjev. Iako prema naknadnim navodima KB Sveti Duh u medijima u konkretnom slučaju razlog neobavljanja zahvata nije bio priziv savjesti, on neupitno jest jedno od širih pitanja provedbe ovog zakona.

Kako se o njemu također posljednjih dana raspravljalo u javnosti pučka pravobraniteljica u skladu sa svojim mandatima podsjeća da priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, a u pružanju zdravstvene zaštite u Hrvatskoj je omogućen u više zakona iz područja zdravstva. Članak 20. Zakona o liječništvu (NN – 121/03 i 117/08) tako propisuje da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.

U javnosti se posljednjih godina o prizivu savjesti najviše govorilo u kontekstu odbijanja vršenja prekida trudnoće, koji nije dostupan jer ga u nekim zdravstvenim ustanovama svi ginekolozi odbijaju izvršiti uslijed svog priziva savjesti.  Ukoliko se svi ginekolozi u nekoj zdravstvenoj ustanovi pozivaju na priziv savjesti, odgovornost je ustanove omogućiti zakonite zahvate, uključujući putem angažiranja drugog ili drugih liječnika.

S obzirom na brojke liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti problem je potencijalno i značajniji te je pitanje do koje mjere je protivljenje prekidu trudnoće postalo širi i sve češći stav ginekologa u Hrvatskoj, a ne samo pojedinačni osobni stav, s obzirom na broj zdravstvenih djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja, a koji taj zahvat ne pružaju zbog priziva savjesti.

Informiranje o pravima i komunikacija liječnika s pacijentima

Napokon, vezano za konkretni slučaj, pučka pravobraniteljica suglasna je sa stajalištem pravobraniteljice za ravnopravnost spolova da je gospođi Čavajdi narušeno pravo na potpune informacije sukladno zakonu. Kao pacijentica, morala je dobiti informacije o tome što je očekuje, kakvi su daljnji postupci i rokovi, a informacije su morale biti prikladno komunicirane, što znači jasno i pravovremeno.

Brojne pritužbe koje pučka pravobraniteljica zaprima vezano za pristup zdravstvenoj zaštiti (iz svih dijelova Hrvatske i povodom različitih medicinskih potreba) ukazuju na i širi problem neadekvatnog informiranja pacijenata o njihovim pravima, o medicinskim postupcima te o mehanizmima zaštite ukoliko smatraju da su im prava povrijeđena. Dapače, ove bi informacije morale biti i javno dostupne, na stranicama nadležnog ministarstva i pojedinih bolnica.

U godišnjem izvješću za 2021. pučka pravobraniteljica je preporučila svim javnopravnim tijelima, a što se odnosi i na institucije koje osiguravaju zdravstvenu zaštitu, da na web stranicama i u prostorijama u kojima primaju građane jasno navedu popis usluga koje pružaju i daju kratak opis procedura, a za ključne postupke koje vode da izrade letke s detaljnim uputama o koracima, rokovima, potrebnoj dokumentaciji i načinima korištenja pravnih lijekova.

Napokon, pučka pravobraniteljica u godišnjim izvješćima kao dodatni problem zdravstvenog sustava ističe često neprimjereni način komunikacije prema pacijentima. Prema informacijama iz medija, to je bio slučaj i s gospođom Čavajdom, prema kojoj se komuniciralo na neprimjeren način, neuvažavajući iznimno tešku situaciju u kojoj se nalazi.

Ovaj problem je također šire prisutan u okviru zdravstvenog sustava o čemu svjedoče pritužbe koje pučka pravobraniteljica zaprima vezano za pristup zdravstvenoj zaštiti u odnosu na razne okolnosti i zdravstvena stanja, pri čemu su liječnici u poziciji moći u odnosu na pacijente, pacijenti uz narušeno zdravlje još i dodatno ranjivi, a upute, pa i loše vijesti prečesto im se priopćavaju na neprimjeren način, a u slučajevima koji su traumatični poput onog gospođe Čavajde doista nema opravdanja za pristup koji u sebi ne sadrži uvažavanje osjetljivosti i težine njene situacije.

Ovakva iskustva snažno narušavaju povjerenje građana u zdravstveni sustav i potiču generalizaciju i stereotipe o zdravstvenim djelatnicima, što može djelovati demotivirajuće za sve među njima koji savjesno, u skladu sa zakonom i najvišim standardima medicinske struke, obavljaju svoj posao u iznimno teškim uvjetima (manjak djelatnika, pritisak tijekom epidemije).

Progovaranje u javnosti

Napokon, brojni su sustavni problemi iz područja ginekologije i porodništva posljednjih godina došli u javnost.  Potrebno je podržati žene koje progovaraju u javnosti o svojim iskustvima, što je učinila gospođa Čavajda ili ranije zastupnica Ninčević-Lesandrić, kao i brojne žene koje su iznijele svoja traumatična iskustva u sklopu akcije udruge Roda #PrekinimoŠutnju, čime su pomogle podići svijest i ukazati na sustavne probleme u području ginekologije i u pristupu reproduktivnom zdravlju u Hrvatskoj.

Poseban je u svemu problem javna komunikacija sustava nakon javnog ukazivanja na problem te je potrebno da u pojedinačnoj i javnoj komunikaciji dionici zdravstvenog sustava pokažu veći stupanj odgovornosti, razumijevanja i empatije.

Trauma koja upravo doživljava gospođa Mirela Čavajda iznimno je teška. Ona je hrabro istupila jer je to bio način ne samo da ukaže na svoju situaciju, već i pomogne drugima u sličnoj, nadajući se da će njezina priča dovesti do potrebne sustavne promjene.  Time se otvorila javnosti koja sada priča o njenoj intimi, raspravlja o njenim najosjetljivijim osobnim podacima, gleda dijagnoze ploda, pa i raspravlja o moralnosti njenog izbora, odmičući s fokusa da je riječ o njezinom zakonom zajamčenom pravu postaviti zahtjev za prekid trudnoće i nakon 10. tjedna zbog iznimnih okolnosti.

Dužnost je nadležnih hitno iznaći rješenje za slučaj gospođe Čavajde, ali i poduzeti cijeli niz mjera kako bi unaprijedili zdravstveni sustav. Neprihvatljivo je da se ovakve priče s godinama ponavljaju, a iznimno značajan sustavan problem ostaje i dalje prisutan.

Pučka pravobraniteljica pridružuje se stoga pozivu svim nadležnim institucijama da žurno pristupe iznalaženju rješenja koja će osigurati da žene ne budu uskraćene za zdravstvenu pomoć radi prekida trudnoće u skladu s pozitivnim propisima, koje je pri tome potrebno tumačiti uvažavajući u većoj mjeri zdravlje i odluku žena o kojima je riječ, postupati brže u hitnim situacijama, pri čemu je nužno da žene prethodno i na vrijeme dobiju sve potrebne i potpune informacije, da se sa njima postupa s poštovanjem i uvažavanjem.

 

Što je potrebno učiniti na razini sustava?

  1. Provoditi zakon na snazi, uključujući vezano za postupke odobravanja zahtjeva u iznimnim situacijama
  2. Ažurno, potpuno i jasno informirati pacijentice o njihovim pravima
  3. Unaprijediti komunikaciju liječnika s pacijenticama, uvažavajući njihova prava i dostojanstvo
  4. Osigurati da zdravstvene ustanove pružaju zakonom dopuštene zahvate i kada se svi djelatnici pozivaju na priziv savjesti