Slučaj smrti Vladimira Matijanića prilika je za uklanjanje problema u zdravstvenom sustavu koji građanima ugrožavaju jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na zdravlje.

Problemi s ostvarivanjem prava na zdravlje među najčešćim su razlozima zbog kojih nam se građani obraćaju, a svake godine se više stotina pritužbi odnosi upravo na ovo područje.

Najveći dio tih slučajeva nije medijski eksponiran i o njihovim okolnostima su dostupne tek najosnovnije informacije, za razliku od slučaja Matijanić. U njemu su, naime, objavljene čak i snimke razgovora sa zdravstvenim djelatnicima, kao i brojni osobni podaci vezani za njegovo zdravstveno stanje, dok u većini pritužbi građani koji nam se pritužuju ne žele da se njihovi osobni podaci dijele, pa ove slučajeve nismo u mogućnosti na jednak način javno isticati. Dodatno, mediji i šest mjeseci kasnije intenzivno propituju okolnosti ovog slučaja, s obzirom da je Vladimir Matijanić bio novinar, čime uspješno zadržavaju ovu temu u fokusu javnosti i podsjećaju na potrebu da se utvrde sve činjenice i eventualna odgovornost.

Upravo zato je ovaj slučaj potrebno prepoznati kao priliku za unapređenje zdravstvenog sustava i jačanje prava na zdravlje svih građana, pa je zato pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter na vlastitu inicijativu pokrenula ispitni postupak nakon smrti Vladimira Matijanića.

Obaveza je zdravstvenog sustava ozbiljno istražiti svaki pojedini slučaj, bez obzira je li anoniman ili je odjeknuo u javnosti – treba ga temeljito istražiti i analizirati sve okolnosti, zatim donijeti objektivne zaključke o eventualnoj odgovornosti pojedinaca ili segmenata zdravstvenog sustava i na kraju osigurati da se slične situacije ne ponove.

 

Što još treba istražiti?

Slučaj Matijanić bio je predmet postupanja stručnog povjerenstva Ministarstva zdravstva i Hrvatske liječničke komore. Ova postupanja za sada nisu odgovorila na pitanja je li pacijentu pravovremeno pružena zdravstvena zaštita ni je li temeljem nalaza obdukcije procijenjeno kada su se razvila medicinska stanja koja su dovela do smrti.

Dodatno, nedogovoreno je i pitanje koji je protokol postupanja s pacijentima zaraženima virusom SARS-CoV-2 koji imaju povećani rizik od lošijeg ishoda, s obzirom na prijašnje zdravstveno stanje i cjepni status te koji su kriteriji za odluku o nužnosti hospitalizacije pacijenta zaraženog virusom SARS-CoV-2. No, poznato je da su u trenutku liječenja g. Matijanića na snazi bile Smjernice za liječenje oboljelih od koronavirusne bolesti iz veljače 2022. godine u kojima se nalaze upute za primjenu pojedinih lijekova, uključujući kod imuno kompromitiranih pacijenata/ica.

 

Suprotne tvrdnje o dostupnosti lijeka

Jedno od značajnijih pitanja je kako bi se stanje Vladimira Matijanića dalje razvijalo u slučaju da mu je bio omogućeno uzimanje antivirusnog lijeka. Naime, prema stručnom mišljenju Hrvatske liječničke komore, do tragičnog ishoda je dovela kombinacija više okolnosti –  izostanak antivirusnog liječenja za COVID-19, neuzimanja terapije za osobne kronične bolesti i necijepljenost protiv COVID-a.

No, neodgovoreno ostaje pitanje kako bi uopće Matijanić bio bolnički liječen antivirusnim lijekom s obzirom na to da on, prema očitovanju Kliničkog bolničkog centra Split, u tom razdoblju nije bio dostupan.

Suprotno tome, Ministarstvo zdravstva navodi kako je 5. kolovoza 2022. na raspolaganju bio lijek Ronapreve u količinama dostatnim za liječenje 820 pacijenata. Međutim, KBC Split ističe se taj lijek već duže vrijeme ne preporučuje za liječenje COVID-19, i to ne samo prema smjernicama Ministarstva zdravstva, već i međunarodnim smjernicama i uputama samog proizvođača.

Napokon, ovakve suprotne tvrdnje dovode do nepovjerenja u zdravstveni sustav i dokazuju kako je potrebno nastaviti inzistirati na temeljitoj i objektivnoj analizi ovog slučaja.

 

Utjecaj komunikacije s pacijentom i dostupnih mu informacija na tijek bolesti

Otvoreno je i pitanje kako su i koliko informacije koje je Matijanić kao pacijent dobivao od zdravstvenih djelatnika i prije zaraze ovim virusom utjecale na tragičan ishod. Naime, činjenica da nije bio cijepljen i da nije uzimao terapiju za kronične bolesti samo su konstatirane kao uzročno-posljedična veza tragičnog ishoda, kako u stručnom mišljenju stručnog povjerenstva Ministarstva zdravstva, tako i u stručnom mišljenju Hrvatske liječničke komore.

Ovdje je bitno naglasiti važnost komunikacije između liječnika i pacijenata, odnosno utvrditi je li Matijanić bio na vrijeme i u potpunosti obaviješten o mogućim pozitivnim i negativnim ishodima. Povjerenje, aktivno slušanje, učinkovita komunikacija i empatija temelji su kvalitetnog odnosa između liječnika i pacijenta od čega u dobrom dijelu ovisi daljnje liječenje, kao i dojam članova obitelji o funkcioniranju sustava, u slučaju neželjenih ishoda za njihove bližnje. Ministarstvu zdravstva smo i ranije istaknuli smo važnost kvalitetne komunikacije između liječnika i pacijenata i preporučili poduzimanje odgovarajućih mjera kako bi se u zdravstvenim ustanovama redovito organizirale edukacije za zdravstvene djelatnike o pravima pacijenata te ponašanju i međusobnoj komunikaciji, u skladu sa zahtjevima medicinske etike.

 

Proširenje nadzora na sve dostupne izvore informacija

Kao što smo i ranije istaknuli, iako naš ispitni postupak još uvijek traje, do sada primljena očitovanja dovela su do preporuke koju smo dali Ministarstvu zdravstva, da se nadzor proširi tako da povjerenstvo u obzir uzme i druge izvore saznanja i da detaljno istraži sve okolnosti koje su bile čimbenici tragičnog ishoda i tek nakon toga donese stručno mišljenje. Službeno očitovanje o ovoj preporuci još uvijek nismo primili.

Za proširenje nadzora ne postoji zakonska prepreka s obzirom na to da Zakon o zdravstvenoj zaštiti (čl. 206.) ne regulira način rada stručnog povjerenstva, već samo otvara mogućnost imenovanja stručnjaka potrebnih za obavljanje pojedinih stručnih radnji u vezi s inspekcijskim poslovima.

 

Tretira li sustav jednako sve pritužbe pacijenata?

Ovaj slučaj istaknuo je i pitanje načina rada zdravstvene inspekcije Ministarstva u segmentu postupanja prema pritužbama građana istovrsnog sadržaja. Naime, predmeti u kojima smo postupali pokazuju kako nije jasno prema kojim kriterijima  se odlučuje o načinu postupanja temeljem takvih pritužbi.

Tako, prema nama dostupnim informacijama, temeljem većine pritužbi građana na stručnost rada liječnika, cjelokupna dokumentacija u predmetima prosljeđuje se Hrvatskoj liječničkoj komori radi donošenja stručnog mišljenja, dok u pojedinim slučajevima zdravstvena inspekcija obavlja zdravstveno-inspekcijski nadzor i, temeljem čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN broj 100/18, 125/19, 147/20), zaključkom imenuje stručnjake (zdravstvene radnike odgovarajućih djelatnosti) potrebne za obavljanje pojedinih stručnih radnji u vezi s inspekcijskim poslovima koji donose stručno mišljenje koje, ovisno o svojem sadržaju, može biti podloga za daljnje postupanje nadležnih tijela. Pri tom, dojam je da se stručnjaci imenuju u javno eksponiranim slučajevima.

Stoga smo Ministarstvo zdravstva pitali na koji način se procjenjuje u kojim slučajevima zdravstvena inspekcija postupa prema čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a u kojima predmete ustupa Hrvatskoj liječničkoj komori radi donošenja stručnog mišljenja. No, ni na ovo pitanje također nismo dobili odgovor, što je iznimno problematično i pokazuje nedovoljno jasno određeno i, u konačnici, nejednako postupanje prema pacijentima.

Naime, ako ne postoje kriteriji postupanja zdravstvene inspekcije i ako se većina pritužbi automatski prosljeđuje Hrvatskoj liječničkoj komori na daljnje postupanje, postavlja se pitanje objektivnosti i učinkovitosti rješavanja pritužbi, pa sudska zaštita ostaje jedino sredstvo na raspolaganju građanima za koju oni nerijetko nemaju ni financijskih sredstava ni emocionalne snage ni volje nakon gubitka bližnjih osoba liječenih u sustavu koji u svom fokusu nema pacijenta.

U svakom području rada uvijek može doći do propusta te su oni mogući i u medicini odnosno pružanju zdravstvene skrbi, koje ponekad može biti i iznimno kompleksno. Međutim, sustav mora biti posložen tako da u slučaju sumnje odnosno pritužbe pacijenta stručnjaci koji za to imaju stručno medicinsko znanje na jasno propisani način, objektivno i neovisno ispitaju postojanje mogućih propusta, a u slučaju utvrđenja propusta da se oni i sankcioniraju.

 

Sustav ispitivanja pritužbi pacijenata treba biti objektivan, pritužbama se mora pristupati ujednačeno

Sve navedeno pokazuje kako je potrebno kvalitetnije urediti sustav ispitivanja pritužbi pacijenata, na način da bude jasno što će se i kako s tim pritužbama događati, odnosno da se osigura objektivno i ujednačeno postupanje po njima.

Prilika za to bile su nedavne izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kada smo istaknuli kako je potrebno definirati kriterije prema kojima zdravstvena inspekcija traži stručno mišljenje od stručnjaka koje sama imenuje, kao i kriterije prema kojima s istim razlogom pritužbe građana ustupa Hrvatskoj liječničkoj komori. Nažalost, ovaj prijedlog nije usvojen pa ćemo ga nastaviti zagovarati u daljnjoj zakonodavnoj proceduri, s obzirom na to da bi ovaj Zakon trebao biti upućen na drugo čitanje u Hrvatski sabor.