Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, na poziv predsjednika Opće skupštine UN-a, održala je 22. svibnja 2024. godine izlaganje tijekom 78. sjednice Opće skupštine. Izlaganje je bilo dio rasprave visoke razine na temu „Javna dostupnost i uključivost: Razvoj strateških inicijativa za podizanje svijesti o ulozi i radu pravobraniteljskih institucija i medijatora u promicanju i zaštiti ljudskih prava, dobrog upravljanja i vladavine prava“.

Pravobraniteljica Šimonović Einwalter izlagala je iz perspektive institucije koja objedinjuje pet različitih mandata. Fokus izlaganja bio je značaj ombudsmanskih institucija za zaštitu ljudskih prava, posebno onih koje imaju više mandata i međusobni odnos tih mandata (osobito ombudsmanskog i mandata nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava) te važnost neovisnosti i učinkovitosti ovih institucija.

Uz pravobraniteljicu Šimonović Einwalter, govore su održali i predsjednik Opće skupštine UN-a Dennis Francis, pomoćnica glavnog tajnika UN-a za ljudska prava Ilze Brands Kehris, predsjednica Globalnog saveza nacionalnih institucija za ljudska prava (GANHRI) i ombudsmanka Katara Maryam Abdullah Al Attiyah, europska ombudsmanka Emily O’Reilly, glavni tajnik Mreže nacionalnih institucija za ljudska prava Američkog kontinenta (RINDHCA) i bolivijski ombudsman Pedro Francisco Callisaya Aro te marokanski ombudsman Mohamed Benalilou. U naknadnoj raspravi su sudjelovali i dominikanski ombudsman Pablo Ulloa, predsjednica Europske mreže nacionalnih institucija za ljudska prava (ENNHRI) i direktorica danskog Instituta za ljudska prava Louise Holck, predsjednik Mreže afričkih nacionalnih institucija za ljudska prava i ganski ombudsman Joseph Akanjolenur Whittal te predstavnici država.

Pravobraniteljica je u svom izlaganju istaknula razlike u ustrojima institucija u različitim zemljama Europe i svijeta, istaknuvši razvoj institucije pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske kroz model proširivanja nadležnosti ove institucije osnovane Ustavom RH 1990. godine.

Počevši kao ombudsmanska institucija usmjerena na zakonitost rada javnopravnih tijela, institucija je s vremenom postala i nacionalna institucija za ljudska prava usmjerena na zaštitu i promicanje ljudskih prava. Zatim je dobila mandat središnjeg tijela nadležnog za suzbijanje diskriminacije u RH (mandat tijela za jednakost) 2009. godine, zatim onaj Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja usmjeren na osobe lišene slobode 2012. godine te konačno mandat u području zaštite prijavitelja nepravilnosti 2019. godine.

Uz izazove koje različiti mandati nose, kako svaki za sebe, tako i kada ista institucija ima više mandata, pravobraniteljica je istaknula i mnogobrojne prednosti takvog ustroja institucije koji omogućava širi uvid, a dopušta i više mogućnosti u rješavanju različitih problema građana. Pri tome je za učinkovitost ključno da institucija bude neovisna, da joj budu od strane države osigurani uvjeti za rad, kao i da postoji razumijevanje za ulogu institucije, uključujući u pogledu ispunjavanja preporuka od strane onih kojima su upućene.

Prikazujući rad nacionalne institucije kojoj je na čelu, pučka pravobraniteljica posebno je naglasila značaj utemeljenosti institucije Ustavom te važnost pozicije te institucije u Ustavu RH. S obzirom na za ombudsmanski mandat karakterističnu povezanost s parlamentima, ukazala je na Ustavom RH definiran odnos pučke pravobraniteljica sa Hrvatskim saborom, važan u kontekstu omogućavanja zagovaranja sustavnih promjena, primjerice sudjelovanjem u zakonodavnom procesu kroz rad u saborskim odborima imajući u središtu upravo zaštitu ljudskih prava, kao i kroz podnošenje godišnjih, ali i posebnih izvješća Saboru o ključnim temama i problemima. Pri tome, kroz izravan kontakt s građanima pučka pravobraniteljica ima uvid u njihove konkretne probleme te ih podiže na sustavnu razinu, zagovarajući potrebne sustavne promjene. Pritom je, uz zaprimanje pritužbi građana, vrlo značajan i terenski rad i suradnja s organizacijama civilnog društva, pri čemu institucija onda može djelovati kao svojevrsni most između građana s jedne strane i nadležnih institucija s druge.

Zbog svega toga, naglasila je pravobraniteljica, ombudsmanske institucije važne su u zaštiti demokracije i vladavine prava, prije svega, usmjerenošću na jačanje javnih usluga, promicanje vladavine prava, načela dobrog upravljanja i transparentnosti.

Naime, upravo kroz usmjerenost na probleme građana na koje ukazuju u pritužbama, ombudsmanske institucije imaju pregled različitih izazova u javnom sektoru. Osim fokusa na postupke po pojedinačnim pritužbama, i te je tradicionalno gledano ‘ombudsmanske pritužbe’, koje se odnose na pravilnost i zakonitost rada institucija u javnom sektoru, moguće gledati kroz prizmu ljudskih prava. Isto je pravobraniteljica Šimonović Einwalter i uvela kao novinu u svom mandatu pučke pravobraniteljice, razmatranjem pravilnosti i zakonitosti rada institucija kroz posebno poglavlje u Izvješću pučke pravobraniteljice pod nazivom pravo na dobro upravljanje, u kojem se objedinjeno razmatra zajedničke značajke rada različitih institucija u odnosu na građane, neovisno o konkretnom pravu i konkretnom upravnom području posrijedi.

Pri tom je neophodno, poručila je pravobraniteljica, bez obzira na ustroj ombudsmanskih institucija i broj njihovih mandata, da one imaju stvarne ovlasti za učinkovito djelovanje, dostatne resurse i neovisnost u radu kako bi u potpunosti ostvarile sav svoj potencijal i građanima omogućile bolju zaštitu i jačanje njihovih prava, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini. Ukazala je da to ponajviše ovisi o uvjetima koje za rad ovih institucija stvaraju države, istaknuvši pritom važnost međunarodnih dokumenata poput Pariških i Venecijanskih načela, rezolucije Opće skupštine UN-a, kao i primjer nedavnog usvajanja dvaju EU Direktiva s pravno obvezujućim standardima za tijela za jednakost.

U završnom obraćanju nakon rasprave u UN-u, pravobraniteljica je ukazala i na činjenicu da u stvarnosti države ne pružaju uvijek dovoljnu potporu neovisnim institucijama ili je ona samo načelna i deklarativna. Prečesto bivaju suočene s umanjivanjem važnosti njihovih nalaza, upućenih kritika i danih preporuka ili umanjivanjem važnosti ovih institucija općenito, a sve češće se javljaju i prijetnje ili pak uskraćivanje resursa potrebnih za njihov rad. Osvrnula se i na nove izazove u području zaštite ljudskih prava, posebno primjenu umjetne inteligencije te posljedice klimatskih promjena na živote ljudi diljem svijeta, koje će ulogu neovisnih i učinkovitih ombudsmanskih institucija učiniti još značajnijom.

Ova rasprava na visokoj razini nastavak je procesa nakon što je Opća skupština UN-a u prosincu 2022. usvojila Rezoluciju 77/224 prepoznavši ulogu i značaj pravobraniteljskih institucija u promicanju i zaštiti ljudskih prava, dobrog upravljanja i vladavine prava, snažno potaknuvši države članice da razmotre stvaranje ili jačanje neovisnih i samostalnih institucija ombudsmana i medijatora, u skladu sa načelima o zaštiti i promicanju institucije ombudsmana.