Pučka pravobraniteljica kao opunomoćenica Hrvatskog sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska te kako je institucija ujedno središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije u RH, nastavno na pritužbe građana koje institucija zaprima povodom mjera suzbijanja epidemije te ne ulazeći u buduće odluke Ustavnog suda o ustavnosti mjera upućuje na sljedeće:

Mjere suzbijanja epidemije bolesti COVID-19

Dana 11. ožujka 2020. godine Ministarstvo zdravstva donijelo je Odluku o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-Cov-2 te je od početka epidemije   donesen niz mjera s ciljem sprječavanja njezinog širenja i suzbijanja. Neke od ovih mjera su nailazile na veći ili manji otpor dijela građana te češće propitivanje njihove svrsishodnosti, učinkovitosti pa i ustavnosti[1], kao što je to primjerice slučaj s obvezom nošenja zaštitnih maski za lice, ograničenjem slobode kretanja i okupljanja pa do uvjetovanja pristupa radnom mjestu u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi posjedovanjem EU digitalne COVID potvrde (dalje: COVID potvrda), odnosno negativnog rezultata testiranja na virus SARS-CoV-2.

Među posljednjim od takvih mjera jesu odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite RH (dalje: Stožer), od 28. rujna 2021. godine,  kojima su od 4. listopada 2021. godine uvedene posebne sigurnosne mjere obveznog posjedovanja COVID potvrda za sve zaposlenike u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi te potvrda ili drugog odgovarajućeg dokaza za dio pacijenata.

Također je od 15. studenoga 2021. godine najavljeno stupanje na snagu, odnosno od 16. studenog primjena odluka o obveznom posjedovanju COVID potvrde, kao preduvjeta za obavljanje poslova za sve državne službenike i namještenike, službenike i namještenike u javnim službama, službenike i namještenike u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenike trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska, tijela državne uprave i jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave. Pri tome je najavljeno da će COVID potvrda također biti obvezna i za sve građane koji će dolaziti u njihove prostore.

Uvođenje ovih obveza ponovno je otvorilo pitanje da li se primjenom pojedinih epidemioloških mjera, između ostaloga uvjetovanjem ostvarenja određenih prava posjedovanjem COVID potvrda, ograničavaju ljudska prava i je li time dio građana diskriminiran. Također se postavlja pitanje jesu li COVID potvrde svima jednako dostupne te jesu li oni građani koji ne ispunjavaju uvjete za njihovo izdavanje, diskriminirani?

U konačnici, uvjetovanje posjedovanja COVID potvrda za pristup širem krugu institucija, državnih tijela, tijela JLRS i dr. otvara i pitanje  razmjernosti ograničenja pojedinih prava građana, s ciljem koji se želi postići.[2]

Pri tom, osobe koje ne ispunjavaju uvjete za izdavanje COVID potvrde ne predstavljaju homogenu skupinu, kako glede razloga, tako ni učinaka neispunjavanja uvjeta za njezino izdavanje, pa nije moguće niti generalizirati prilikom ocjene jesu li zbog toga diskriminirane. Različite situacije potrebno je pomnije analizirati s pravne strane, uzimajući u obzir o kojem području života odnosnu pristupu kojem pravu ili usluzi je riječ, o kojoj diskriminacijskoj osnovi odnosno skupini građana je riječ, a ponekad to ovisi i o konkretnim individualnim okolnostima slučaja. Pritom je također bitan i način na koji će se najavljeno proširenje primjene potvrda provoditi u državnom i javnom sektoru, te eventualno kasnije i u ostalim dijelovima društvenog života, te hoće li se cijeniti posebne okolnosti pojedinih građana.

U kontekstu ocjene povrede prava na jednakost, obveza posjedovanja COVID potvrde nerijetko se neosnovano poistovjećuje s obvezom cijepljenja za što nema uporišta u zakonu niti odlukama Stožera budući da je u Republici Hrvatskoj cijepljenje tek jedan od tri načina dobivanja COVID potvrde, a obvezna imunizacija protiv bolesti COVID-19 nije uvedena. Iako se građane potiče na cijepljenje, kao najučinkovitiji način obrane od bolesti te smanjenja pritiska na zdravstveni sustav, cijepljenje protiv COVID-19 u RH nije isključivi uvjet za ostvarenje niti jednog prava.

U konačnici, kao jedna od mogućih mjera suzbijanja epidemije, ovisno o procijepljenosti, epidemiološkoj slici te popunjenosti bolničkih kapaciteta, spominje se i uvođenje tzv. „2G“ pravila.[3] Za razliku od „3G“ pravila, koje podrazumijeva pristup velikom broju dobara i usluga uz COVID potvrdu koja se može izdati cijepljenjem, dokazom o preboljenju bolesti COVID-19 ili negativnim testom, pravilo „2G“ podrazumijeva izdavanje COVID potvrde samo za cijepljene i preboljele građane, odnosno isključuje testiranje kao jedan od načina njezinog izdavanja. Iako se mogućnost uvođenja ove mjere navodi tek od 4. siječnja 2022. godine, potrebno je već sada razmotriti njezine moguće negativne učinke na pojedine skupine građana i načine preveniranja takvog nepovoljnog postupanja.

Pravni okvir i učinci uvođenja COVID potvrda na prava građana

Temeljem čl. 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN, br. 70/07-134/20, dalje: ZoZPZB), dana 4. listopada 2021. godine stupile su na snagu tri Odluke[4]i to:

 1.     Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (NN 105/2021)

2.     Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere koju su zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatni zdravstveni djelatnici obvezni provoditi prilikom prijema pacijenata (NN 105/2021)

3.     Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi na virus SARS-CoV-2 (NN 105/2021)

Odluke su donesene bez propisanog roka primjene te ih imaju provoditi svi stožeri CZ JLRS. Prva i treća odluka odnose se na uvođenje mjere-obveznog testiranja najmanje dva puta u sedam dana – kod zaposlenika koji dolaze na posao – u sustavu zdravstva[5] i u sustavu socijalne skrbi[6]. Pritom testiranje nije obavezno za one koji ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove bolesti COVID-19 ili pozitivnu epidemiološku povijest bolesti. Odlukama, koje su dužni provoditi poslodavci, uvodi se obveza predočavanja COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza, a tko ju ne predoči, ne smije boraviti u prostorijama poslodavca.

Odluka pod red.br. 2., koju su dužni provoditi pružatelji zdravstvene zaštite, odnosi se na uvođenje mjere predočenja COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju kod prijema pacijenata[7], s izuzetkom pacijenata kojima se pruža hitna medicinska pomoć, kojima se pruža zdravstvena skrb zbog sumnje na COVID-19 ili zbog potvrđene bolesti COVID-19, pacijenata primarne razine zdravstvene zaštite, onih kod kojih bi odgađanje prijema narušilo zdravstveno stanje, pa se pri zaprimanju izoliraju, testiraju te im se u slučaju pozitivnog nalaza pruža odgovarajuća zdravstvena skrb u izolaciji, nužnih osoba u pratnji maloljetnih pacijenata, nužnih osoba u pratnji odraslih osoba koje se zbog narušenog zdravstvenog stanja ne mogu same bez pratnje sigurno kretati u zdravstvenoj ustanovi, djece u dobi do 12 godina koja su u pratnji pacijenata jer nemaju s kime ostati kod kuće te djece u dobi do 12 godina u posjeti hospitaliziranim roditeljima/skrbnicima, braći i sestrama.

Navedene odluke o obveznom posjedovanju COVID potvrde u području zdravstvene zaštite i socijalne skrbi imaju učinke kako na ostvarenje prava na zdravstvenu zaštitu građana koji kao pacijenti dolaze u prostorije u  kojima se obavlja zdravstvena djelatnost, tako i na ostvarenje prava na rad zaposlenika u ovim sustavima.

Najavljeno proširenje obveze posjedovanja COVD potvrda na državni i javni sektor te građane koji dolaze u njihove prostorije, imat će učinke na još daleko širi krug osoba i njihovih prava[8] te stečena iskustva u primjeni odluka koje su na snazi, treba koristiti i za bolju pripremu i provedbu najavljenog širenja primjene COVID potvrda.  Pokazalo se da je nužna pravovremena dostava informacija građanima o cilju mjere, njezinom načinu provedbe, mogućim izuzetcima od primjene te posljedicama ne postupanja  po mjeri, kako za zaposlenike, tako i za građane koji dolaze u ove sustave. 

Pravo na zdravstvenu zaštitu građana

Iako se od 4. listopada o.g. u medijima puno govorilo o zabrinutosti zaposlenika u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi na odluke o uvođenju COVID potvrda, ova mjera istovremeno je izazvala i zabrinutost pacijenata te korisnika ovih sustava, primarno zdravstvenog, zbog straha od uskrate pravovremene i učinkovite liječničke pomoći i ugroze zdravlja, moguće i života. Stoga se otvorilo pitanje hoće li pacijentima uvjetovanje pristupa prostorima u kojima se pruža zdravstvena zaštita posjedovanjem COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza dovesti do uskrate njihovog prava na zdravstvenu zaštitu? 

Od početka epidemije zdravstveni sustav se nosi s nizom izazova koji su utjecali na dostupnost svih razina zdravstvene zaštite. Bolnički sustav je velik dio svojih kapaciteta usmjerio na zbrinjavanje COVID-19 pacijenata te hitnih „ne-COVID“ stanja, što je dovelo do zastoja u pružanju redovnih, uobičajenih zdravstvenih usluga, povećanja listi čekanja, a prema zaprimljenim pritužbama, nemali broj građana se žali na ozbiljno pogoršanje zdravstvenog stanja zbog nepravovremene medicinske intervencije. Stoga je razumljivo propitivanje ograničavanja prava pacijenata na pravovremenu i učinkovitu liječničku pomoć, koja je nakon razdoblja odgađanja preventivnih i drugih pregleda koji nisu bili hitni, nekima od njih žurno potrebna.

S druge strane, upravo ozbiljno narušeno zdravstveno stanje dijela pacijenata zahtjeva njihovu znatno veću zaštitu od zaraze virusom SARS-CoV-2, koju im mogu prenijeti kako zdravstveni djelatnici, tako i drugi pacijenti ili posjetitelji hospitaliziranim osobama. Jednaki oprez primjenjuje se i u sustavu socijalne skrbi.

U tom kontekstu je bitno istaknuti da Ustav RH svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti, osobna odgovornost pojedinca čak je i veća, jer je to nužno za sprječavanje širenja zaraze u zajednici te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na principu solidarnosti.

Pri tom, uvođenje posebnih sigurnosnih mjera ne smije štetiti ostvarenju prava na zdravstvenu zaštitu, niti djelovati odvraćajuće za građane da potraže medicinsku pomoć.  Stoga ocjenjujemo pozitivnim što navedene odluke Stožera omogućuju širi, ali i sigurniji pristup zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi nego bi to bilo moguće s isključivo COVID potvrdom, budući da omogućuju i odgovarajuće druge dokaze nepostojanja zaraze virusom.

Naime, odgovarajući drugi dokaz odnosi se na četiri kategorije osoba: osobe koje su preboljele bolest COVID-19 dijagnosticiranu BAT testom unazad 9 mjeseci, osobe koje su imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji s kojima su imale kontakte, proglašene su tzv. vjerojatnim slučajem, a bolest im nije dijagnosticirana laboratorijskim testom, osobe kojima je bolest COVID-19 dijagnosticirana PCR testom prije više od 6 mjeseci, a manje od 9 mjeseci te osobe koje su preboljele bolest COVID-19, bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bili vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar 8 mjeseci od preboljenja te nije prošlo više od 9 mjeseci od primitka prve doze. Sve četiri kategorije dokazuju se potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite temeljem nalaza BAT-a, medicinskom dokumentacijom, nalazom PCR testa ili potvrdom o cijepljenju, ovisno o kategoriji.

Također, jednom od odluka obuhvaćeno je pravo na zdravstvenu zaštitu pacijenata koji neće imati dokaze o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, ili druge odgovarajuće dokaze, u slučajevima kad bi odgađanje zdravstvenih usluga narušilo njihovo zdravlje, te će biti primljeni u bolnicu, ali će biti izolirani i testirani. Posebna sigurnosna mjera odnosi se i na nužne osobe u pratnji osoba koje se zbog svog zdravstvenog stanja ne mogu same sigurno kretati po bolnici, za hitni prijem, primarnu zaštitu, kao ni u slučaju odlaska u bolnicu zbog sumnje ili zaraze, pa proizlazi da je cilj ovih mjera bio unaprijediti zaštitu zdravlja unutar zdravstvenog sustava kako pacijenata, tako i posjetitelja te zaposlenih u tome sustavu, te ujedno osigurati pružanje zdravstvene zaštite građanima.

Gradiranjem uvjetovanja pristupa prostorima pružanja zdravstvene i socijalne skrbi, nastojalo se voditi računa o razmjernosti ovog ograničenja ostvarenju željenog cilja, a to je zaštita zdravlja najugroženijih članova društva i sprječavanje širenja bolesti.

Istovremeno, trebalo bi uzeti u obzir učinak mjere na pristup zdravstvenoj zaštiti najsiromašnijih građana i onih koji zbog narušenog zdravstvenog stanja ne mogu primiti cjepivo i po potrebi osiguravanju besplatnog testiranja za ove građane.

Pravo na rad zaposlenika u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi

Donošenje odluka o uvođenju COVID potvrda u zdravstveni i sustav socijalne skrbi izazvalo je zabrinutost zaposlenika ovih sustava te su tijekom prvih dana od stupanja Odluka na snagu organizirani prosvjedi ispred nekoliko zdravstvenih ustanova, kao i prosvjedi u sustavu socijalne skrbi.

Konzumacijom svojeg prava na javno okupljanje[9], zaposlenici ovih sustava i njihovi istomišljenici ukazali su na razloge nezadovoljstva donesenim mjerama, ističući  potrebu ocjene njihove učinkovitosti te prekomjernog zadiranja u prava onih na koje se mjere odnose.

Sukladno medijskim objavama, neki od zaposlenika u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi već trpe posljedice otpora primjeni navedenih mjera te su im otkazani ugovori o radu, ili je pokrenut postupak njihovog otkazivanja, jer su se odbili testirati iako ne posjeduju COVID  potvrdu, slijedom čega im je odbijen pristup radnom mjestu[10].

Radi korištenja COVID-potvrda u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi, podneseno je nekoliko zahtjeva za ocjenu ustavnosti o kojima će odlučiti Ustavni sud RH,[11] razmatrajući i primjenu načela razmjernosti uvedenih mjera i postizanja željenog cilja. Kao što je naprijed istaknuto, nije riječ o prvom postupanju Ustavnog suda po zahtjevu za ocjenu ustavnosti odluka o mjerama Stožera te je izgledno donošenje ustavnosudske odluke o ovim mjerama krajem ove, odnosno početkom naredne godine.

Mogući nepovoljni učinci primjene COVID potvrda na pojedine skupine građana

Ne ulazeći u moguću odluku Ustavnog suda o ustavnosti mjera, radi razumijevanja zakonskog okvira diskriminacije te činjenice da svako drugačije, ili za nekoga nepravedno, postupanje ujedno ne mora predstavljati i diskriminaciju, bitno je pojasniti kako je diskriminacija definirana temeljem  Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12, dalje: ZSD). ZSD zabranjuje postupanje kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a koje postupanje je uvjetovano jednom ili više diskriminacijskih osnova iz članka 1. stavka 1. Zakona te postupanje kojim naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke od diskriminacijskih osnova, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

ZSD predviđa i iznimke, kada se nejednako postupanje ne smatra diskriminacijom pa se sukladno članku 9. stavku 2. točki 1. diskriminacijom ne smatra postupanje koje je određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti i zaštite prava i sloboda drugih ljudi, uz uvjet da su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja i pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.

Dakle, bez uzročno posljedične veze između diskriminacijske osnove i nejednakog postupanja, nema niti diskriminacije pa sve ukoliko netko i opravdano smatra da se nalazi u nepovoljnom položaju zbog primjene određenih epidemioloških mjera i zbog toga mu je uskraćen pristup pojedinim uslugama, odnosno ostvarenju prava, to ne znači da je ujedno diskriminiran. Navedeno će biti slučaj ukoliko je takvo nepovoljno postupanje  uvjetovano jednom ili više diskriminacijskih osnova.

U tom kontekstu je u primjeni ove, kao i drugih najavljenih mjera primjene COVID potvrda, bitno skrenuti pozornost na jednu iako manju, ali ipak prisutnu skupinu građana koju navedene mjere mogu diskriminirati, a riječ je o osobama koje zbog narušenog zdravstvenog stana ne mogu primiti cjepivo.  

Cijepljenje protiv bolesti COVID-19 nije jedini uvjet izdavanja COVID potvrde već ju može dobiti i osoba koja ima negativan nalaz PCR testa ili brzog antigenskog testa (BAT)[12] te koja je preboljela bolest COVID-19 11. dan od datuma prvog pozitivnog PCR testa[13]. Međutim, iako je cijepljenje tek jedan od tri raspoloživa kriterija za izdavanje COVID potvrde, onim građanima koji ne mogu primiti cjepivo iz zdravstvenih razloga te koji nisu preboljeli COVID-19, negativan test je jedini put do COVID potvrde.

U još težem položaju su osobe koje, osim što iz zdravstvenih razloga ne mogu primiti cjepivo, također su lošijeg imovnog stanja, zbog čega nisu u mogućnosti snositi troškove testiranja koji, ukoliko je riječ o udaljenijem mjestu života, mogu uključivati i troškove dolaska do mjesta testiranja. Stoga je ovim osobama nužno osigurati fizički i financijski dostupno testiranje kako ne bi trpjele diskriminaciju temeljem svog zdravstvenog i imovnog stanja.

Nadalje, zbog situacije u kojoj su se našli neki građani testiranje je ponekad jedini put do COVID potvrde, o čemu govore i pritužbe upućene pučkoj pravobraniteljici u kojima građani ukazuju na nemogućnost dobivanja COVID potvrda temeljem preboljenja jer prije dijagnoze nisu radili PCR, već tada dostupni BAT test ili se kao kontakti oboljelog (temeljem uputa koje su dobili), nisu trebali uopće testirati. Zbog primjene različitih kriterija prilikom ranije dijagnoze bolesti i određivanja mjere samoizolacije, a sada prilikom izdavanja COVID potvrda, dio građana navodi da ne mogu dobiti potvrdu, zbog čega se neki osjećaju nesigurno, pribojavajući se povrede prava za čiju realizaciju im je ista potrebna.

Iako se primjena različitih kriterija prilikom dijagnosticiranja bolesti i kasnije prilikom izdavanja COVID potvrde temeljem preboljenja, može donekle opravdati specifičnošću situacije u vrijeme visokih brojki oboljelih, velikom cirkulacijom virusa među populacijom te potrebom brzog postavljanja dijagnoze i određivanja mjere samoizolacije većeg broja suspektno oboljelih građana, nesporno je da dio građana trpi posljedice ovako neujednačenih kriterija.

Da je riječ o problemu koji se proteže i izvan granica RH, ukazuje i okolnost da je institucija EU Ombudsmana zaprimila upite nekoliko država članica u vezi primjene Uredbe 2021/953 i nemogućnosti izdavanja EU digitalnih COVID potvrda osobama kojima je infekcija virusom potvrđena BAT, a ne PCR testom, povodom čega se obratila Europskoj komisiji sa zahtjevom za dostavom relevantnih podataka, između ostaloga i ukoliko je Europska komisija dala državama članicama upute o postupanju prema ovim građanima[14]. Postupak pred EU Ombudsmankom je u tijeku, a pučka pravobraniteljica ga prati.

Međutim, kao što je naprijed istaknuto, za razliku od građana koji imaju na raspolaganju mogućnost besplatnog cijepljenja, osobama koje zbog zdravstvenog stanja ne mogu primiti cjepivo, a nisu preboljele bolest ili to ne mogu dokazati, testiranje je jedini način ostvarenja prava za koje se traži COVID potvrda, zbog čega im isto treba biti fizički i financijski dostupno. Ovo je naročito važno za one pripadnike ove skupine građana koji zbog lošijeg imovnog stanja ne mogu sami snositi troškove testiranja.

Najave novih mjera suzbijanja epidemije i njihov mogući utjecaj na ljudska prava  

Od 15. studenog stupa na snagu, a od 16. studenog se uvodi primjena COVID potvrda za obavljanje poslova državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska, tijela državne uprave i jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave, ali i svih građana koji će dolaziti u njihove prostore. Navedeno bi  značilo da će primjerice za odlazak na sud, u FINU, Poreznu upravu, centar za socijalnu skrb, matični ured i dr. građani morati posjedovati COVID potvrdu ili negativan test na virus SARS-Cov-2.

Na koji će se način osigurati primjena COVID potvrda za građane koji dolaze u prostorije ovih sustava i njihove zaposlenike tek predstoji vidjeti, no zabrinjava što (i uzimajući u obzir upravo najavljenu jednodnevnu odgodu) nije ostavljeno dovoljno vremena od najave novih mjera do početka primjene odluke.

Nesumnjivo je da će proširenje primjene COVID potvrda imati znatno dalekosežnije posljedice na prava građana nego je to slučaj s do sada donesenim odlukama, obzirom na područja koja pokriva državni i javni sektor.  Građanima je, primjerice, bitno osigurati pravo na pristup sudu, koje podrazumijeva i zastupanje interesa na ročištima za glavnu raspravu, koja se većim dijelom fizički odvijaju u zgradama sudova.[15] Na koji način će se osigurati ostvarenje prava iz socijalne skrbi, obzirom da korisnici nerijetko osobno odlaze u urede centara za socijalnu skrb, budući im je to najjednostavniji, a ponekad i jedini način obraćanja centru radi ostvarenja prava.

Ovo su samo neki od primjera gdje je ostvarenje pojedinih prava građana povezano s njihovim fizičkim dolascima u prostorije tijela koja im ta prava osiguravaju, a za što će sada biti potrebna COVID potvrda. Pritom je izgledno da će trošak testiranja građana koji u trenutku početka primjene mjere nemaju COVID potvrdu biti prebačen na njihov teret, što neki od njih zasigurno neće moći snositi (ili će im to biti vrlo otežano) čime se odvodi u pitanje mogućnost ostvarenja njihovih prava uvjetovanih osobnim dolascima u prostore državnih i javnih tijela.

Nadalje, postavlja se i pitanje organizacije provedbe testiranja za one zaposlenike državne i javne službe koji ne posjeduju COVID potvrdu. Pri tom je, primjerice, samo u školstvu zaposleno 67 555[16] osoba te iako još nisu poznate točne brojke onih koji će se trebati redovno testirati, za očekivati je da će to zahtijevati intenzivan angažman resornog ministarstva, ravnatelja škola te samih zaposlenika, pri čemu je nužno voditi računa da postupak provedbe mjere ne utječe na neometano i redovito odvijanje nastave i pravo na obrazovanje.

Kao jedna od očekivanih posljedica najave proširenja primjene COVID potvrda jest povećan interes građana za cijepljenje, čemu svjedočimo zadnjih dana. Međutim, veliki redovi čekanja na cijepljenje građana ukazuje na izostanak adekvatnog odgovora povećanju interesa građana za cijepljenjem. Stoga je nužno uložiti maksimalne napore za provedbu cijepljenja svih onih koji se žele cijepiti, a što je u skladu i s kontinuiranim pozivanjem građana na cijepljenje kao najučinkovitiji način suzbijanja epidemije.

Međutim, također je nužno uzeti u obzir i da COVID potvrdu nije moguće dobiti odmah nakon primanja cjepiva[17] pa oni koji se cijepe neposredno prije proširenja primjene COVID potvrda, iste neće moći odmah koristiti već će se do njihovog početka važenja trebati testirati. Obzirom na broj građana koji su od najave ove mjere primili prvo cjepivo, za očekivati je potrebu većeg broja testiranja za ulaske u prostorije državnog i javnog sektora.

Stoga bi trebalo promisliti o definiranju prikladnog prijelaznog perioda od uvođenja do početka pune primjene ove mjere.

U konačnici, prilikom najavljenog proširenja mjera iznimno je bitno voditi računa o specifičnim potrebama pojedinih skupina građana, odnosno onih koji zbog narušenog zdravstvenog stanja ne mogu primiti cjepivo, niti zbog lošijeg imovnog stanja mogu snositi troškove testiranja. Njima je nužno osigurati fizički i financijski dostupno ili besplatno testiranje, kroz cijelo razdoblje uvjetovanja ostvarenja njihovih prava negativnim testom.

Barem kroz prijelazno razdoblje, potrebno je osigurati besplatno testiranje onim građanima koji zbog svojeg imovnog stanja ne mogu sami snositi njegov trošak, a ostvarenje prava je uvjetovano s osobnim dolascima u prostore državnih i javnih tijela. U protivnome bi socijalno ugroženim skupinama građana mogla biti uskraćena prava čija realizacija je uvjetovana odlascima u prostorije tijela koja im ta prava osiguravaju, čime bi se njihova ionako nepovoljna životna situacija dodatno pogoršala.

Slijedom navedenog te kako bi se izbjegle slične nedoumice u budućnosti, potrebno je pravovremeno definirati načine prevencije moguće diskriminacije i povrede ljudskih prava i u slučaju uvođenja najavljenog „2G“ plana koji, za razliku od aktualnog „3G“ plana, isključuje testiranje kao jedan od uvjeta izdavanja COVID potvrda. U tom bi slučaju osobe koje iz zdravstvenih razloga ne mogu primiti cjepivo, niti su preboljele bolest COVID-19, u potpunosti ostale bez mogućnosti dobivanja COVID potvrde, s posljedicom neograničenog razmjera povrede njihovih prava zbog čega bi za njih trebalo propisati iznimku.

I obvezna imunizacija protiv virusa SARS-CoV-2 bila je temom rasprava u javnom prostoru, pri čemu obvezana imunizacija nije novost u Republici Hrvatskoj te je kao jedna od posebnih mjera za sprečavanje i suzbijanje određenih zaraznih bolesti propisana Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Europski sud za ljudska prava je u predmetu Varvička i ostali protiv Češke[18], ocijenio da obavezno cijepljenje djece u Češkoj zadire u pravo na privatnost, ali ne predstavlja kršenje 8. članka Europske konvencije o ljudskim pravima kad je riječ o „pravu na poštivanje privatnog života”.

Iako ova presuda, donesena upravo u vrijeme epidemije bolesti COVID-19, povećava pravnu mogućnost obveznog cijepljenja te u obrazloženju presude Sud podržava „princip socijalne solidarnosti koji može opravdati nametanje cijepljenja svima, čak i onima koji se osjećaju manje ugroženim bolešću, kada se radi o zaštiti najugroženijih osoba“,  ipak je državama prepuštena sloboda procjene po pitanju politike cijepljenja (te se navedena presuda ne odnosi na cijepljenje protiv virusa SARS-CoV-2).

Međutim, uvođenje obveznog cijepljenja za sve ili pojedine skupine građana je (barem za sada) otklonjeno u RH, koja se priklonila blažem pristupu donošenjem naprijed navedenih odluka o uvođenju COVID potvrda. Uvođenje obveznog cijepljenja bi osim prethodnog adekvatnog komuniciranja razloga takve odluke te širokih konzultacija sa svim relevantnim dionicima, zahtijevalo zakonske intervencije kao i regulaciju izuzetaka od obveze cijepljenja u odnosu na građane koji iz zdravstvenih razloga ne mogu primiti cjepivo.

Zaključno, u javnosti se zadnjih tjedana pojavljuju razne informacije o mogućim mjerama koje bi trebale odgovoriti trenutnim visokim brojkama oboljelih od bolesti COVID-19 te prevenirati ili barem smanjiti broj preminulih. Pritom je riječ o informacijama koje se brzo mijenjaju,  a kao moguće se navode razne mjere od kojih su neke prilično ograničavajuće, što neminovno  kod dijela građana unosi nemir. Navedeno je razvidno i kroz pritužbe građana pučkoj pravobraniteljici, podnesene povodom uvođenja novih mjera primjene COVID potvrda. Strepnju dijela građana dodatno pojačava okolnost što nekoliko dana prije najave početka proširene primjene COVID potvrda na državni i javni sektor, još uvijek nisu donesene konkretne upute postupanja prema zaposlenicima ovih sustava i građana koji dolaze u njihove prostore. Nužno je osigurati pravovremene, potpune i jasne informacije o svakoj odluci i mjeri namijenjenoj suzbijanju epidemije, kojom se ujedno utječe na prava građana. Samo se tako može graditi povjerenje javnosti u svrsishodnost donesenih odluka i osigurati njihova učinkovita primjena.

 

Reference:

[1] Neke od Odluka Stožera bile su predmetom ocjene ustavnosti od strane Ustavnog suda RH koji je odlučivao o Odluci o nužnoj mjeri obvezatnog korištenja maski za lice ili medicinskih maski za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, Odluci o načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, Odluci o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja, Odluci o načinu održavanja pogreba i posljednjih ispraćaja, Odluci o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima, Odluci o nužnim mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, Odluci o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, Odluci o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske, Odluci o radnom vremenu i načinu rada u djelatnosti trgovine za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, Odluci o  pomoći medijskoj industriji i medijskim profesionalcima u okolnostima epidemije COVID-19.

[2] Ustavni sud je u svojim dosadašnjim odlukama radi ocjene ustavnosti pojedinih mjera istaknuo da u situaciji kao što je ugroza života i zdravlja svih građana izazvana pandemijom/epidemijom bolesti COVID-19, postoji obveza države (nadležnih vlasti) da u skladu sa svojim ovlastima poduzme mjere nužne za zaštitu života i zdravlja građana te je u takvim situacijama javni interes, odnosno zaštita života i zdravlja građana, ima prevagu nad pojedinačnim pravima građana koji su dužni poštovati i postupati po mjerama koje nadležna tijela donose kako bi zaštitila živote i zdravlje cjelokupne populacije. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-263/2021 od 8. lipnja 2021.

[3] Isto je već u primjeni u Austriji te je najavljeno u pojedinim pokrajinama Njemačke

[4] Odluke su donesene kao sigurnosne mjere, koje može donijeti ministar zdravstva na prijedlog HZJZ-a, ali i Stožer CZRH u suradnji s obima.

[5] Testiranje svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika.

[6] Testiranje svih zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi, odnosno u ustanovama socijalne skrbi, udrugama, vjerskim zajednicama, drugim pravnim osobama, kod obrtnika i fizičkih osoba koje socijalnu skrb obavljaju kao profesionalnu djelatnost.

[7] Odluka se odnosi na:

– pacijente kod kojih se planira hospitalizacija, provođenje dijagnostičko-terapijskih zahvata koji generiraju aerosol u specijalističko-konzilijarnoj ili bolničkoj zdravstvenoj zaštiti,

– pacijente kojima je potrebna medicinska skrb, ako se procijeni da postoji visoki rizik od širenja infekcije virusom

– osobe u pratnji pri porodu

– roditelje/skrbnike koji borave u smještaju s djecom te

– osobe koje dolaze u pratnji pacijenata i u posjete hospitaliziranim pacijentima.

[8] Kao što su primjerice pravo na rad, pravo na pristup sudu, pravo na besplatnu pravnu pomoć, prava iz sustava socijalne skrbi i dr.

[9] Pravo na javno okupljanje zaštićeno je brojnim međunarodnopravnim dokumentima, primjerice Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, te člankom 42. Ustava RH, koji svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom, a svrha mu je poticati javnu raspravu i doprinositi demokratskom i inkluzivnom društvu.

[10] Jutarnji list – Prvi slučajevi otkaza zbog covid-potvrda: Nisu se htjeli ni testirati ni cijepiti, otpušteni su!

Pokrenuta procedura za devet otkaza u KBC-u Zagreb: Odbijaju testiranje na COVID-19 – Večernji.hr (vecernji.hr)

[11] https://www.vecernji.hr/vijesti/predsjednik-ustavnog-suda-odluka-o-covid-potvrdama-ide-na-ocjenu-ustavnosti-1530106

[12] BAT sa zajedničkog i ažuriranog popisa brzih antigenskih testova na bolest COVID-19 koji je sastavljen na temelju Preporuke Vijeća od 21. siječnja 2021.

[13] Uvjeti izdavanja COVID potvrda regulirani su Uredbom (EU) 2021/953 Europskog parlamenta i Vijeća, od 4. lipnja 2021., a podrazumijeva 3 vrste potvrda: potvrdu o cijepljenju, potvrdu o testiranju i potvrdu o preboljenju.

[14] https://www.ombudsman.europa.eu/en/correspondence/en/146465

[15] Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske je najavio da neće biti štetnih posljedica za građane koji propuste ročište jer nemaju COVID potvrdu, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sef-vrhovnog-suda-o-covid-potvrdama-nitko-nece-biti-kaznjen-ako-propusti-rociste-jer-ne-posjeduje-potvrdu-15118408

[16] Statistički prikaz Ministarstva pravosuđa i uprave, broj 20, Zagreb, veljača 2021. https://mpu.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Statisti%C4%8Dki%20prikaz//MPU_javna%20uprava%20vama%20na%20usluzi_statisticki%20prikaz%2020%20.pdf

[17] Osobe koje su cijepljene cjepivom koje se prima u jednoj dozi (Janssen), potvrdu mogu zatražiti 15. dan od primitka doze cjepiva. Osobe cijepljene prvom dozom cjepiva koje se prima u dvije doze (Pfizer, Moderna, AstraZeneca) mogu zatražiti potvrdu 22. dan od primitka prve doze cjepiva. https://www.eudigitalnacovidpotvrda.hr/hr/covid-potvrde/potvrda-o-cijepljenju

[18] Zahtjevi broj 47621/13, 3867/14, 73094/14, 19298/15, 19306/15 i 43883/15.