Primjer deložiranih obitelji u Novom Vinodolskom pokazuje da je potrebno mijenjati Zakon o socijalnoj skrbi – preciznije navesti tko ima koju obavezu i u kojem roku za smještaj obitelji u kriznim situacijama.

U kriznim situacijama, kada obitelji s maloljetnom djecom ostanu bez doma i nisu u mogućnosti same osigurati smještaj, to postaje obaveza općine, grada i županije.

Ova obaveza propisana je Zakonom o socijalnoj skrbi (čl. 291. st.3.), kako bi se spriječilo odvajanje djece od odraslih članova obitelji.

Ideja pozitivna, ali ne i praksa

Ideja ove obaveze je pozitivna, no nije dovoljno precizno propisana pa u praksi nije jasno tko ima koju obavezu i u kojem roku je dužan djelovati i kako. Primjer za to su i romske obitelji i pojedinci u Novom Vinodolskom, koji su dulje vrijeme boravili na otvorenom, na nogometnom igralištu, a neki od kojih ni tri mjeseca nakon deložacije i dalje nemaju adekvatan smještaj, čak ni kratkoročni.

U ovaj slučaj smo uključeni od početka te je pravobraniteljica višestruko okupljala sve nadležne  pokušavajući ih potaknuti na rješenje, u skladu s ovom obavezom iz Zakona o socijalnoj skrbi. Pri tome su se javile različite prepreke učinkovitom rješavanju situacije, među kojima je i nedovoljno precizna odredba Zakona, za čije neprovođenje nije predviđena sankcija.

Zato smo i u javnom savjetovanju na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, s Konačnim prijedlogom zakona predložili da se ova odredba promijeni.

Jasna podjela odgovornosti, rokovi, definicija smještaja, sankcije

Točnije, umjesto deklaratorne odgovornosti, potrebno je definirati tko je primarno odgovoran (npr. jedinica lokalne samouprave pa onda županija) za osiguravanje smještaja obiteljima s malom djecom u kriznim situacijama, koje si ne mogu same osigurati smještaj.

Također je potrebno odrediti i u kojem roku su obavezni taj smještaj osigurati, ali i predvidjeti sankcije za nepoštivanje ove obaveze.

Osim toga, kao vrste smještaja Zakon navodi „socijalni stan“ ili „drugi način“, iako ovi pojmovi i njihovo značenje nisu pojašnjeni u samom Zakonu. Time je jedinicama lokalne i područne samouprave ostavljena sloboda definiranja načina na koji će osigurati smještaj.

Na kraju, ova obaveza dio je članka pod naslovom „Financijske obveze velikih gradova i gradova sjedišta županija“, čime  može navesti na pogrešan zaključak da obuhvaća samo velike gradove i gradove sjedišta županija, a ne sve jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb.

Uloga države

Nadalje, bilo bi dobro da je u ovoj odredbi predviđena i uloga države, koja raspolaže značajnim brojem nekretnina, a uvažavajući da je Hrvatska svojim Ustavom definirana kao socijalna država.

Istovremeno, primjer obitelji iz Novog Vinodolskog pokazuje i širi problem – naime, Hrvatska nema stambenu politiku niti adekvatnu politiku socijalnog stanovanja, na što je pravobraniteljica upozorila  i u godišnjem izvješću Hrvatskom saboru. Ovaj problem će, nažalost, dodatno istaknuti i gospodarska i energetska kriza najavljena za nadolazeće mjesece, kao i već prisutna značajna poskupljenja i rekordna inflacija. Pri tom, Romi su suočeni s dodatnim problemima u pronalasku adekvatnog stanovanja, uključujući i zbog diskriminacije kod najma stanova, odnosno nevoljkosti iznajmljivača da u stan prime Rome.

Sve naše komentare na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, s Konačnim prijedlogom zakona, pronađite ovdje. Među njima su i prijedlozi za uklanjanje nejednakosti među korisnicima zajamčene minimalne naknade, o čemu više doznajte ovdje.