* Napomena: Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2023. godinu, koje smo predali Hrvatskom saboru u ožujku 2024. Cijelo Izvješće možete otvoriti u PDF formatu i u interaktivnoj verziji. Povezane teme pronađite u popisu na dnu ove stranice.

Ovo poglavlje podijeljeno je na cjeline:

U odnosu na postupanje policije, pučka pravobraniteljica postupa sukladno ovlastima propisanim Zakonom o pučkom pravobranitelju i Zakonom o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja.

U prvom dijelu je prikazan  rad po pritužbama i u ispitnim postupcima pokrenutim na vlastitu inicijativu, a u drugom dijelu se opisuje zatečeno stanje tijekom nenajavljenih obilazaka policijskih postaja i pritvorskih jedinica u okviru NPM mandata.

 

Zaštita prava građana u policijskom postupanju

Zakon o kaznenom postupku propisuje da je svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, koje mu je dojavljeno ili za koje je saznao. Kaznena prijava podnosi se nadležnom državnom odvjetniku, a ako je podnesena policiji bit će proslijeđena državnom odvjetniku.

Kaznena se djela u većini slučajeva prijavljuju policiji, a policijski službenici mogu najbrže reagirati na obavijest o počinjenom kaznenom djelu. Iz odredbi ZKP-a proizlazi da je kvalifikacija kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti u nadležnosti državnog odvjetništva, koje svoju ulogu može ispuniti samo ako raspolaže saznanjem da je moguće kazneno djelo počinjeno.

U Protokolu o zajedničkom radu policije i državnog odvjetništva u kaznenim predmetima iz 2021. godine, navedeno je kako se izvješćivanje državnog odvjetništva provodi pri provođenju izvida kaznenih djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, odnosno kada se ocijeni postojanje potrebe za mišljenjem državnog odvjetnika o određenom pravnom pitanju.

Međutim, ponekad policijski službenici ne smatraju da postoji sumnja u počinjenje  kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, kao i da nema potrebe za konzultacijom s državnim odvjetništvom, pa djelo koje ima obilježja kaznenog djela kvalificiraju kao prekršaj.

Takav primjer je medijski praćen slučaj napada na pripadnika HGSS-a na Platku, nakon čega je došlo do obračuna između više osoba, od kojih je jedna zadobila teške tjelesne ozljede. Usprkos teškim tjelesnim ozljedama policija je utvrdila da su trojica sudionika počinila prekršaj naročito drskog i nepristojnog ponašanja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. No državno odvjetništvo je promijenilo kvalifikaciju djela te je jednog sudionika optužilo za počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozlijede.

Ako policija ne obavijesti državnog odvjetnika o slučaju niti se s njime konzultira, državni odvjetnik ne raspolaže informacijom o počinjenju mogućeg kaznenog djela te ne može naložiti policiji provođenje izvida te drugih mjera radi prikupljanja potrebnih podataka. Nameće se pitanje koliko je zapravo slučajeva koje policija pogrešno procjenjuje kao prekršaj umjesto kao moguće kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti te posljedično ne izvještava državnog odvjetnika. U slučaju Platak mediji su više dana pisali o okolnostima događaja te su objavili video snimku sukoba, policija je iznosila kontradiktorne informacije, a državno odvjetništvo je reagiralo nakon što je policija događaj okvalificirala kao prekršaj.

Iako ZKP propisuje da kod osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti policija ima pravo i dužnost poduzeti potrebne mjere, kao i da će o poduzimanju izvida kaznenih djela policija pravovremeno obavijestiti državnog odvjetnika, ovaj primjer ukazuje na manjkavost trenutnog uređenja sustava. Iz obavijesti DORH-a proizlazi da ne postoji obveza policije da o određenom događaju izvješćuje državnog odvjetnika ukoliko procjeni da se ne radi o kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti. Iz ovoga proizlazi da policija provodi svojevrsni „prethodni postupak“ ocjene radi li se o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, što u slučaju pogrešne ocjene može dovesti do neadekvatnog progona počinitelja i narušavanja prava žrtava.

Mediji su izvještavali o slučaju u Osijeku u kojem je inicijalno policijska uprava djelo okarakterizirala kaznenim djelom prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 113. KZ-a, a naknadno je državno odvjetništvo donijelo rješenje o provođenju istrage protiv policijskog službenika zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ-a, za koje je propisana značajno veća kazna. Kvalifikacija djela i različiti javno izneseni navodi načelnika policijske uprave za vrijeme trajanja istrage, u javnosti su izazvali sumnju u pristrano postupanje i zataškavanje. DORH nas je obavijestio  da kvalifikacija policije nije od utjecaja na daljnje postupanje državnog odvjetništva. U trenutku pisanja ovog Izvješća nadležno ŽDO u Osijeku je podiglo optužnicu zbog kaznenog djela ubojstva.

„Nakon prijetnji zovem policiju u … koja ne izlaze na teren muz me odvozi na hitnu jer sam u stanju soka visoki tlak na hitnoj primam inekcije stres i strah za vlastiti zivot te sok. U ponedeljak ponovo idem na hitnu policija nista nerjesava a u utorak idem na razovor u PP… gdje me nagovaraju da povucem prijavu. Nakon izreceni prijetnji smrcu jos nisam dosla sebi“

I u ranijim Izvješćima ukazivali smo na slučajeve kada su građani u policiji bili odvraćeni od prijavljivanja kaznenog djela za koje su smatrali da se progoni po službenoj dužnosti, uz tvrdnju da se ne radi o takvom kaznenom djelu, a nakon što su se naknadno obratili državnom odvjetništvu prijava je zaprimljena i nije odbačena.

Policijski službenici ponekad ne žele zaprimiti prijavu samostalno ocjenjujući  da se ne radi o djelima koja se progone po službenoj dužnosti. Opravdanje nalaze u čl. 62. st. 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, prema kojem je policijski službenik dužan zaprimiti prijavu samo za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. U suprotnom će upozoriti podnositelja kako podnošenje prijave nije opravdano, a na izričit zahtjev podnositelja ipak će uzeti prijavu na zapisnik. Time se ZPPO-om policijskom službeniku daje osobito značajna uloga ocjenjivanja radi li se o kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti, koja im se ne daje ZKP-om.

Prema ZKP-u kvalifikacija djela koje se progoni po službenoj dužnosti u nadležnosti je državnog odvjetnika, koji prijavu nakon ispitivanja može odbaciti obrazloženim rješenjem. Problematično je i što policijski službenik uzima prijavu tek na „izričit zahtjev“ podnositelja, a postavlja se i pitanje odgovornosti službenika koji je ocijenio da predmet prijave nije djelo koje se progoni po službenoj dužnosti ili je smatrao da zahtjev podnositelja nije bio dovoljno “izričit” pa nije niti uzeo prijavu na zapisnik.

Radi zaštite prava građana bilo bi dobro propisati obvezu policijskog službenika da se, prije ocjene radi li se o kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti te o opravdanosti  kaznene prijave, prethodno konzultira s državnim odvjetnikom i o tome sačini odgovarajuću bilješku.  

O problemu sa zaprimanjem kaznene prijave i njenim prosljeđivanjem državnom odvjetništvu govori i slučaj troje građana koji su u policiji podnijeli kaznenu prijavu zbog prijetnje susjeda koji je pucao u zrak iz vatrenog oružja. Izdane su im odgovarajuće obavijesti i potvrde (Obavijest oštećeniku kaznenog djela, Obavijest žrtvi kaznenog djela i Potvrda o podnošenju kaznene prijave), no kaznene prijave i ostala navedena dokumentacija nisu dostavljene državnom odvjetništvu.

Policija nas je obavijestila da će se utvrditi imaju li propusti policijskog službenika elemente povrede službene dužnosti. Navedeni propust utvrdilo je i Povjerenstvo za rad po pritužbama građana. U navedenoj situaciji je osoba protiv koje su podnijete kaznene prijave nakon verbalnog sukoba ispalila više hitaca u zrak iz vatrenog oružja, prijeteći u prisustvu više osoba i djece, što je policija okvalificirala kao prekršaj.

„Odlazim na policiju na željezničkom kolodvoru, no tamo me policajci gledaju ko pijanog… jedna potpuna nezainteresiranost, policajci koje poznajem od djetinjstva po imence, su se okretali i doslovno bježali sa prijavnice….“

Zabrinjava i slučaj građanina koji je, kako navodi, od policijskih službenika u policijskoj postaji izričito zahtijevao zaprimanje kaznene prijave i izlazak na mjesto događaja, no policijski službenici su s njim razmijenili samo nekoliko riječi na hodniku i pritom ga ismijavali. Hodnik policijske zgrade svakako nije mjesto zaprimanja prijava, a razgovor od nekoliko riječi sa službenicima ne može se smatrati načinom zaprimanja kaznene prijave kako je to predviđeno ZPPO-om te Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika. Dodatan je propust što policijski službenici o dolasku građanina nisu sastavili službenu bilješku, iako je u postaji kontaktirao pet policijskih službenika.

U vezi postupanja prema osobama lišenima slobode smještenima u posebne prostorije, kao i u svezi zaštite njihovih prava, posebno zabrinjava slučaj uhićenika koji je tijekom boravka u posebnoj prostoriji preminuo. U ispitnom postupku utvrđeno je da su policijski službenici učinili niz propusta.

Naime, građanin je pri uhićenju bio alkoholiziran, na tijelu je od ranije imao vidljive ozljede, a tijekom pregleda policijski su službenici od njega oduzeli tablete. Naknadno je ispod njegovog tijela tijekom očevida pronađena bočica Ventolina.

Policijski službenik dužan je temeljem neposrednog pregleda procijeniti je li u konkretnom slučaju potrebno pozvati HMP, osobito kada je uhićenik u alkoholiziranom stanju. Naime, Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika propisuje da će se prije provođenja mjere smještavanja u posebnu prostoriju utvrditi pod utjecajem kojeg opojnog sredstva se osoba nalazi i kojoj količini tog sredstva je izložena, te po potrebi organizirati pružanje liječničke pomoći. Propisano je da će se na temelju liječničkog mišljenja odlučiti može li se osoba smjestiti u posebnu prostoriju ili će joj se pružiti liječnička pomoć u medicinskoj ustanovi.

Jednako tako, UN Načelima zaštite svih osoba koje su na bilo koji način pritvorene ili zatvorene, propisano je da će se svakome lišenom slobode omogućiti medicinska skrb i tretman kada je to neophodno, za što je u ovom slučaju očito i bilo potrebe.

Iako se u izvješću PU zagrebačke tvrdi da smrt nije nastupila kao posljedica bilo koje kažnjive radnje, policijski službenici su, s obzirom na stanje uhićenika, propustili pozvati HMP čime bi bile otklonjene sve sumnje o okolnostima smrti osobe u postaji. Nadalje, iako su policijski službenici bili dužni uhićenika tijekom boravka u prostoriji pratiti i nadzirati video nadzorom i povremenim obilascima, iz dokumentacije proizlazi da su ga nadzirali samo video nadzorom. Uzimajući u obzir stanje uhićenika, neprihvatljivo je da policijski službenici u vremenskom periodu od otprilike osam sati niti jednom nisu obišli prostor i provjerili stanje uhićenika, koji je naposljetku preminuo.

Naknadno provedena edukacija policijskih službenika o postupanju u takvim situacijama nije dostatna garancija da se slično neće ponoviti, te smo  preporučili da se procijeni potreba pokretanja disciplinskog postupka i moguće sankcije, kako bi se poslala jasna poruka da se propisi i zapovijedi moraju strogo poštivati.

O potrebi provođenja učinkovite istrage u svezi navoda o mogućem zlostavljanju od strane policije govori i presuda ELJSP-a Babić protiv RH iz veljače 2023. godine, kojom je utvrđena povreda prava na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja iz čl. 3. EKLJP, u materijalnom i procesnom aspektu. Građanin je uhićen jer je pijan nasrnuo na policijskog službenika na javnom mjestu, a nakon pregleda liječnika u postaji tvrdio je da je pretučen u policijskom kombiju. Policija je nasuprot tome tvrdila da je sam, vezan lisicama, pri izlasku iz kombija iskočio i glavom udario u tlo. U kaznenom postupku vođenom protiv njega istaknuo je da su ga pretukli policajci.

ELJSP je utvrdio da RH nije pružila uvjerljive dokaze da je ozljede zadobio drugačije nego što je opisao događaj, u prilog čemu govori i nalaz vještaka koji je utvrdio da ozljede nisu mogle nastati skokom iz policijskog kombija i padom na tlo. Također je utvrdio da niti jedno domaće tijelo, pa niti Ustavni sud, nije utvrdilo uzrok ozljeda koje je zadobio. U vezi navoda da tijela države nisu provela učinkovitu istragu navoda o zlostavljanju, ELJSP je naglasio da se ne može smatrati da je država ispunila svoje obveze provođenja učinkovite istrage, iako je ozljede vještačio nezavisni vještak, posebice jer niti jedno tijelo nije sa sigurnošću utvrdilo uzrok i nastanak ozljeda. Navedeno vještačenje pribavljeno je u kaznenom postupka protiv podnositelja, a ne u sklopu nezavisne istrage.

 

Povjerenstvo za rad po pritužbama

Građani i nadalje ukazuju da nakon što Povjerenstvo za rad po pritužbama njihovu pritužbu ocijeni utemeljenom, zaprimaju obavijest MUP-a da i dalje ostaje pri svojoj ranijoj odluci, zbog koje su pred Povjerenstvom pokrenuli postupak. Time se kod građana stvara dojam obespravljenosti i omalovažavanja tvrdnji koje je Povjerenstvo ocijenilo utemeljenima.

S obzirom da je četverogodišnji mandat dosadašnjeg Povjerenstva pokazao da su ocjene o utemeljenosti pritužbi građana stručno argumentirane, trebalo bi razmotriti potrebu izmjene ZOP-a. Umjesto postojećeg rješenja, prema kojemu u slučaju utvrđenja utemeljenosti ili djelomične utemeljenosti pritužbe od strane Povjerenstva, MUP samo preispituje svoju odluku te o njoj obavještava pritužitelja, postupak bi trebao uključiti argumentiranu komunikaciju između MUP-a i Povjerenstva koja bi prethodila donošenju odluke MUP-a o pritužbi.

Pritom treba imati u vidu da se ne radi samo o donošenju ocjene o utemeljenosti pritužbi, već i da se na temelju argumentacije Povjerenstva mogu donijeti zaključci o manjkavostima u postupanju te potrebi njegovog unapređenja. U svom mandatu Povjerenstvo je riješilo 631 pritužbu, od čega je u 27,9% utvrđena utemeljenost ili djelomična utemeljenost pritužbi. Uzevši u obzir da su pritužbe prije Povjerenstva već prošle dvije instance unutarnjeg policijskog nadzora (PU i Služba za unutarnju kontrolu) razvidna je potreba unapređenja unutarnjeg nadzora nad radom policije, kao i poštovanja prava građana pri policijskom postupanju.

Na kraju mandata Povjerenstvo je u Izvješću o radu preporučilo unapređenje stanja u vezi mogućnosti podnošenja i rada po pritužbama građana na rad policije. Tako se navodi da je građanima potrebno omogućiti podnošenje pritužbi na jednostavan i djelotvoran način, primjerice objavljivanjem obrazaca za pritužbe na web stranici MUP-a, revidiranjem postupanja po nepotpunim pritužbama sukladno načelu pomoći neukoj stranci iz čl. 7. ZUP-a, te davanjem činjenično potkrijepljenih obrazloženja odluka, s jasnom ocjenom svih pritužbenih navoda te naznakom mogućnosti daljnjeg prituživanja.

Preporuke Povjerenstva koje ne zahtijevaju izmjenu zakona trebalo bi primjenjivati u praksi, dok bi one koje to zahtijevaju trebalo uzeti u obzir pri izmjenama Zakona o policiji. Time bi se olakšalo građanima prituživanje Povjerenstvu za rad po pritužbama, kao i poslalo poruku Povjerenstvu da se cijeni njegov rad i stručnost.

Preporuka 120.

Vladi Republike Hrvatske i Ministarstvu unutarnjih poslova, da provede preporuke Povjerenstva za rad po pritužbama dane u Godišnjem izvješću o radu za Povjerenstvo za rad po pritužbama

 

Obavljanje poslova NPM-a: Obilasci policijskih postaja i pritvorskih jedinica

Sukladno ovlastima, u cilju sprečavanja mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, NPM je tijekom 2023. godine obišao deset policijskih postaja te dvije pritvorske jedinice u PU istarskoj i PU vukovarsko-srijemskoj. Obilasci u PU istarskoj su bili kontrolni, radi utvrđivanja provedbe upozorenja i preporuka danih temeljem prethodnih obilazaka.

Suradnja s policijskim službenicima pri obilascima je bila zadovoljavajuća, nije bilo ograničenja u pogledu provođenja mandata te je NPM-u bez ograničenja bio omogućen uvid u podatke i evidencije koje se vode u pisanom ili elektroničkom obliku.

Tijekom obilazaka pregledani su uvjeti smještaja, vozila za prijevoz i evidencije o osobama lišenim slobode. Kao i tijekom prethodnih godina, veći dio preporuka vezan je uz uvjete smještaja,  koji i nadalje nisu u potpunosti usklađeni s postojećim Standardima prostorija u kojima borave osobe kojima je oduzeta sloboda kretanja MUP-a (Standardi) i primjenljivim međunarodnim standardima (CPT standardi). Nakon obilazaka upućena su četiri upozorenja i 24 preporuke.

 

Redovni obilasci

Tijekom redovitih obilazaka pregledani su uvjeti smještaja te evidencije o osobama lišenim slobode u Policijskoj postaji Vukovar i Policijskoj postaji Vinkovci te u Pritvorskoj jedinici Policijske uprave vukovarsko-srijemske.

 

Uvjeti smještaja

Tijekom obilazaka utvrđeno je da većina policijskih postaja ima prostorije za smještaj OLS koje su dovoljno prostrane, s osiguranim dnevnim i umjetnim svjetlom i ugrađenom ventilacijom i grijanjem.

Sve prostorije imaju sanitarni čvor s wc čučavcem, no voda za ispiranje u nekima se pušta iz vanjskog prostora. Neke prostorije nemaju ni izravnu dostupnost pitke vode pa OLS ovise o policijskim službenicima, što je  suprotno Standardima.

Osim toga, uvođenje video nadzora u svim prostorima policijskih postaja u kojima se nalaze ili kreću OLS predstavljalo bi dodatnu mjeru zaštite, a to je predviđeno i Standardima.

Uzimajući u obzir naprijed navedeno, potrebno je osigurati uvjete smještaja u prostorijama za OLS sukladno međunarodnim i domaćim standardima.

  

Prava osoba lišenih slobode

Tijekom obilazaka i nadalje se uočava da OLS, iako imaju mogućnost koristiti privremenu BPP sukladno ZKP-u, rijetko pozivaju odvjetnika, odnosno da se većina odriče prava na branitelja, što iznenađuje jer pristup proceduralnim jamstvima u prvim satima policijskog lišavanja slobode osigurava pravično suđenje u skladu s čl. 6. EKLJP, a istovremeno je i učinkoviti način sprječavanja mučenja i drugih oblika nasilja. Stoga, treba uložiti dodatne napore u informiranje OLS o važnosti prava na korištenje BPP.

Liječnička pomoć za potrebe OLS osigurava se na njihov zahtjev ili kada osoba ima vidljive ozljede. Tijekom obilaska utvrđeno je da policijske postaje i pritvorska jedinica imaju dobru suradnju s Hitnom medicinskom pomoći koja dolazi na poziv, a po potrebi policijski službenici odvode OLS na pregled u institucije javnog zdravstva.

Međutim zabrinjava činjenica da se dolazak HMP naplaćuje što nije u skladu s UN Načelima zaštite svih osoba koje su na bilo koji način pritvorene ili zatvorene gdje je propisano da će se svakoj osobi, u što kraćem roku nakon prijama u mjesto za smještaj osoba lišenih slobode, ponuditi odgovarajući besplatan liječnički pregled, te u slučaju potrebe odgovarajuća medicinska skrb. Na ovaj problem pučka  pravobraniteljica je višekratno ukazivala, no iz odgovora MUP-a od 22. siječnja 2024. godine, proizlazi da je u više navrata razgovarano s nadležnim osobama u sklopu medicinskih ustanova, no nije se došlo do drugog rješenja te će se kao i do sada vršiti plaćanje.

Stoga se ponavlja preporuka da je potrebno na razini Ravnateljstva policije iznaći rješenje koje neće stvarati dodatne financijske troškove policijskoj upravi, te izbjeći situacije u kojima  policijski službenici rade prvu procjenu o potrebi poziva HMP.

Nadalje, u pojedinim postajama je uočeno da u slučajevima uhićenih ženskih osoba iz spisa predmeta nije vidljivo tko je obavio pregled pa nije bilo moguće utvrditi je li, sukladno čl. 76. st. 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, pregled obavila osoba istoga spola. Stoga se u takvim slučajevima preporuča da se o pregledu OLS sačini službena bilješka iz koje će biti vidljivo koji policijski službenici su pregled obavili.

Prilikom obilazaka je potvrđena opravdanost višekratnog ponavljanja preporuke da se radni proces organizira tako da pritvorski nadzornici rade samo poslove svog radnog mjesta, a da ne obavljaju i poslove u operativno-komunikacijskom centru. Ravnateljstvo policije navodi kako proizlazi da je dosadašnjim praćenjem rada policijskih službenika utvrđeno da prema broju uhićenika odnosno pritvorskih predmeta, nije opravdano da pritvorski nadzornici obavljaju samo te poslove, kao i da je utvrđeno da pritvorski nadzornici uz poslove voditelja smjene ili pomoćnika voditelja smjene mogu kvalitetno obavljati i poslove radnog mjesta pritvorskog nadzornika.

Neposrednim uvidom tijekom obilaska utvrđeno je da pritvorski nadzornici ne obavljaju nadzor nad pritvorenim osobama kako je to predviđeno čl. 52. Pravilnika o prijamu i postupanju s uhićenikom i pritvorenikom te o evidenciji pritvorenika u pritvorskoj policijskoj jedinici, posebice kada su OLS smještene u prostorijama koje nisu u sklopu pritvorske jedinice već u prostorijama policijskih postaja. Budući da je prema Pravilniku pritvorski nadzornik odgovoran za pravilnu primjenu propisa o postupanju prema pritvoreniku, potrebno je organizirati i provoditi nadzor nad radom pritvorske policijske jedinice sukladno čl. 52. Pravilnika ili organizaciju i provođenje učinkovitog nadzora nad radom pritvorske policijske jedinice urediti na drugi odgovarajući način te isto propisati podzakonskim aktom.

 

Transportna vozila

Većina policijskih postaja raspolaže s transportnim vozilima koja su u ispravnom stanju. No, i nadalje se uočava da transportna vozila, u prostoru namijenjenom prijevozu OLS, nisu opremljena rukohvatima i sigurnosnim pojasevima, kako bi se rizik nastanka ozljeda pri prijevozu sveo na najmanju moguću mjeru, što bi bilo u skladu sa CPT standardima. Stoga je potrebno opremiti vozila koja se koriste za prijevoz pritvorenih/uhićenih osoba odgovarajućom sigurnosnom opremom.

 

Kontrolni obilasci

Kontrolni obilazak PU istarske obuhvatio je pritvorsku jedinicu i osam policijskih postaja. Proveden je kako bi se utvrdio stupanj provedbe preporuka danih nakon redovitih obilazaka 2018. godine.

Kontrolnim obilaskom utvrđeno je da je 46% preporuka provedeno, 10% djelomično provedeno, a 44% preporuka nije provedeno pa su ponovljene.

 

 

MUP-u i Ravnateljstvu policije i nadalje ostaje pronaći rješenje za prostorije u policijskim postajama u kojima uvjeti smještaja još nisu u skladu sa Standardima. Naime, propisan je izravan pristup pitkoj vodi i WC-u, odnosno sanitarni čvor se mora nalaziti unutar prostorije, mora biti opremljen čučavcem s mogućnošću ispiranja, a voda za piće mora biti dostupna. S obzirom da je nedopustivo da pristup pitkoj vodi i sanitarnim prostorijama OLS ovisi o policijskim službenicima, ovi nedostaci prioritetni su za rješavanje.

Posebno zabrinjava stanje u PP Poreč. Niti nakon upozorenja PU istarskoj da se stave izvan uporabe prostorije za OLS koje nemaju dnevnog i umjetnog svjetla niti su odgovarajuće površine, tijekom obilaska je utvrđeno da se  prostorije koje nisu u skladu sa Standardima i nadalje koriste. Dodatno zabrinjava i samo stanje zgrade u kojoj su te prostorije smještene, koja odaje dojam zapuštenosti i neuvjetnosti za rad.

 

Statusna prava

U poglavlju statusna prava građana obrađuju se teme prebivališta, stjecanja hrvatskog državljanstva i reguliranja boravka stranaca.

 

Prebivalište

Prebivalište je uvjet za ostvarivanje brojnih prava građana, a po Zakonu o prebivalištu ono je mjesto i adresa u RH na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese. S problemima su suočeni građani koji faktično prebivaju na nekom mjestu i adresi, no iz različitih razloga ondje nemaju prijavljeno prebivalište odnosno ono nije evidentirano u zbirci podataka o prebivalištu i boravištu MUP-a. MUP im stoga ne može izdati uvjerenje o prebivalištu, a upravo ono brojna tijela traže kao dokaz ostvarivanja uvjeta propisanih za ostvarivanje različitih prava.

Posebice su česti problemi podstanara kada im stanodavac ne daje suglasnost za prijavu prebivališta unatoč zakonskoj obvezi. Sukladno Zakonu o prebivalištu (ZOP) osoba koja prijavljuje prebivalište ili boravište na adresi stanodavca dužna je priložiti i ovjerenu izjavu stanodavca kojom on daje suglasnost za prijavu, a stanodavac može suglasnost dati i neposredno nadležnom tijelu koje evidentira prijavu. Osoba koja daje stan na korištenje drugoj osobi na razdoblje duže od tri mjeseca dužna je nadležnom tijelu u roku od 15 dana dostaviti podatke radi evidentiranja u zbirci podataka o prebivalištu i boravištu. U praksi se događa da u nedostatku suglasnosti stanodavca građani nisu u mogućnosti prijaviti prebivalište na adresi na kojoj faktično žive.

„Obratili su se i prihvatilištu za beskućnike udruzi…, gdje im je rečeno da im oni ne mogu osigurati adekvatnu skrb, s obzirom na njihovo psihofizičko stanje. Pritužitelji su u vidno lošem psihičkom stanju, jako zabrinuti za egzistenciju i nemogućnost daljnjeg uzimanja propisane terapije radi ukidanja obveznog zdravstvenog osiguranja te mogućeg ukidanja isplate osobne invalidnine i mirovine.“

U takvoj situaciji se našao bračni par starije životne dobi sa zdravstvenim poteškoćama. Nisu mogli regulirati prebivalište jer su, nakon povratka iz inozemstva 2003. godine, nekoliko puta mijenjali adresu stanovanja uvijek boraveći u iznajmljenim nekretninama. Nakon smrti najmodavateljice nasljednica nekretnine je pristala da privremeno ostanu u najmu, ali im nije dala suglasnost za prijavu. Posljedično ih je HZZO izvijestio da će izgubiti pravo na zdravstveno osiguranje. MUP nas je obavijestio o mogućnosti ponovnog podnošenja zahtjeva za prijavu prebivališta na postojećoj adresi pa će im se, ukoliko se terenskom provjerom utvrdi da žive na toj adresi, unatoč odbijanju davanja suglasnosti vlasnice, odobriti prijava prebivališta.

Međutim, iz ZOP-a jasno ne proizlazi ovakva mogućnost prijave prebivališta. Kao što pokazuje postupanje MUP-a vezano uz pritužbu starijeg bračnog para, sukladno čl. 10. st. 1. ZOP-a postoji mogućnost davanja pisane izjave o nastanjenju na adresi prebivališta ili boravišta, nakon čega policija sukladno st. 5. istog članka, u slučaju sumnje, može izvršiti terensku provjeru radi utvrđivanja istinitosti izjave.

Nakon provedenog postupka i utvrđivanja činjeničnog stanja može se evidentirati prijava prebivališta ili boravišta podstanara. Kako bi bilo posve jasno i ujednačeno postupanje u slučajevima u kojima stanodavac ne daje suglasnost za prijavu te se prevenirale moguće zlouporabe prijave prebivališta temeljem čl. 10.  st.1. od strane osobe koja nema suglasnost stanodavca, korisno bi bilo precizirati odredbe ZOP-a.

Preporuka 121.

Ministarstvu unutarnjih poslova, da razmotri potrebu izmjene propisa kojima bi se precizirala procedura prijave prebivališta u slučajevima uskrate suglasnosti za prijavu od strane stanodavaca

U Izvješću za 2022. godinu istaknuli smo slučaj građanina kojem je HZMO odbio zahtjev za priznavanje prava na nacionalnu naknadu za starije, s obrazloženjem da ne ispunjava zakonski uvjet neprekidnog prebivališta u RH u trajanju dužem od 20 godina. Uvjerenje o prebivalištu MUP-a kojom bi to dokazao nije mogao pribaviti, a drugi dokazi nisu niti razmatrani.

Propuštanje prijave prebivališta ne znači da neki građani nisu na određenoj adresi prebivali. Tijelo koje provodi postupak u kojem je činjenica prebivališta odnosno stvarnog življenja u određenom mjestu pretpostavka za stjecanje nekog prava trebalo bi to utvrditi ocjenom svih raspoloživih dokaza, a ne samo uvjerenjem o prebivalištu. Upravni sud je poništio rješenje i vratio predmet HZMO-u na ponovno postupanje naloživši da je potrebno ocijeniti sve dokaze koje je građanin priložio o svom prebivanju.

Unatoč odluci Upravnog suda HZMO je ponovno uputio građanina da prebivanje dokaže uvjerenjem MUP-a. Temeljem preporuke iz Izvješća za 2022. godinu MPU-u da, u suradnji s MUP-om, definira na koji način će se utvrđivati stvarno mjesto prebivanja osobe u postupku ostvarivanja prava uvjetovanih prebivalištem pred javnopravnim tijelima, prema podacima MRMSOSP u svibnju 2023. godine održan je sastanak predstavnika MRMSOSP, HZMO-a i MUP-a. Na tom sastanku utvrđeno je kako na području pojedinih uprava postoje primjeri pozitivne prakse kad je u pitanju utvrđivanje stvarnog prebivališta od strane MUP-a povodom zahtjeva za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu te je dogovoreno da će MUP ujednačiti praksu na razini svih policijskih uprava.

U drugom sličnom predmetu po kojem smo postupali, obavješteni smo da su područne službe i uredi HZMO-a upućeni da u slučajevima kada je riječ o administrativnom prekidu trajanja prebivališta donesu rješenja o prekidu postupka te upute podnositelja zahtjeva na MUP radi pokretanje postupka za utvrđivanje prebivališta, da se postupak priznavanja prava na nacionalnu naknadu nastavlja kada podnositelj zahtjeva dostavi uvjerenje MUP-a o prebivalištu.

Ovakva uspostavljena praksa između HZMO-a i MUP-a otvara pitanje propisa temeljem kojeg postupa MUP u navedenim aktivnostima kao i koji dokument izdaje u navedenim postupcima. Također, iz ovog drugog predmeta nije vidljivo postoje li slični dogovori s drugim tijelima koje provode postupke za ostvarivanje prava građana, a gdje je uvjet njihovo prebivalište. O svemu navedenom od MUP-a je zatražena dodatna obavijest.

 

Državljanstvo

Problem koji u najvećoj mjeri obilježava postupke stjecanja i utvrđivanja hrvatskog državljanstva je dugotrajnost postupaka.

Zanemarujući propisane rokove pri rješavanju upravne stvari, gubi se iz vida da stranka postupak pokreće radi zaštite svojih prava ili interesa te da odluka nadležnog tijela često ima presudan utjecaj na budući život te osobe, ali i živote njezinih bližnjih.

„Nažalost po tome što je upisao osjećam se povrijeđeno i ucviljeno jer ispada tj. po našem tumačenju ja sam osoba bez vjere, narodnosti i državljanstva iako ispunjavam sve uvjete po članku 16. stavku 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ovo rješenje koje sam dobio je zavrijedilo biti na svim televizijama ne samo u našoj domovini već i dalje jer to je sramota koju nažalost imamo u svakodnevici sve više.“

O tome svjedoči slučaj građanina kojem je MUP odbio pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, iako se u ispravama izdanim u različitim državama u kojima je boravio i radio, uvijek izjašnjavao kao Hrvat. Upravni sud je poništio rješenje MUP-a jer je zaključio da je građanin priložio dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu, koji se utvrđuju ranijim deklariranjem pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, odnosno da je MUP postupio arbitrarno te nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Naloženo je MUP-u da postupi sukladno izreci presude najkasnije u roku od 60 dana.

No MUP nije postupio po presudi 11 mjeseci, odnosno nije donio novo rješenje kojim bi stranka bila primljena u hrvatsko državljanstvo. Iz očitovanja MUP-a proizlazi da su zatražena izvješća drugih javnopravnih tijela u vezi čl. 8. st. 1. t. 5. ZHD-a, kojim je propisano da državljanstvo stječe podnositelj zahtjeva ako, između ostaloga, poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u državljanstvo. Postupanje MUP-a i drugih tijela uključenih u postupak suprotno je efikasnoj i učinkovitoj primjeni upravno-sudske presude jer ni nakon godine dana nije pravilno utvrđeno činjenično stanje sukladno uputama suda te doneseno novo rješenje.

U izvješćima za 2015., 2018. i 2019. godinu istaknuli smo slučaj hrvatskog branitelja i ratnog vojnog invalida rođenog u Zagrebu koji je u više navrata bezuspješno pokušavao steći hrvatsko državljanstvo, a odbijen je uz argument da prvo treba regulirati državljanstvo BiH, jer su njegovi roditelji u bivšoj SFRJ imali to republičko državljanstvo. Ponovno je podnio zahtjev za stjecanje državljanstva koji je MUP 2021. godine odbio, no Upravni sud je u travnju 2022. godine poništio rješenje MUP-a kao nezakonito. U studenom 2022. godine MUP nas je izvijestio da je od MPU zatražilo informaciju je li građanin kazneno osuđivan, odnosno je li nastupila rehabilitacija, uz dostavu akta iz kojega će to biti razvidno, nakon čega će provesti postupak te žurno donijeti odgovarajuće rješenje. No iz nove obavijesti MUP-a proizlazi da je odgovor MPU-a primljen tek u prosincu 2023. godine, odnosno nakon godine dana, što je očiti primjer dugotrajnosti.

Problem dugotrajnosti postupka smo već isticali u ranijim izvješćima, a Vlada RH se očitovala da dinamika rješavanja ne ovisi samo o MUP-u, već i o drugim uključenim tijelima. No kako su i ta tijela pod ingerencijom Vlade RH potrebno je da se iznađe rješenje za ažurnije postupanje, kako bi se postupci odvijali u rokovima propisanim ZUP-om. Ističe se i da trajanje svakog pojedinog postupka ovisi o potpunosti dokumentacije priložene uz zahtjev, sudjelovanju stranke u postupku i njezinoj zainteresiranosti za njegovo okončanje, te drugim okolnostima.

Tijelo državne uprave bi nakon zaprimanja zahtjeva i uočavanja nedostatka koji stranka treba otkloniti ili potrebe za dostavljanjem novih dokaza, trebalo o tome informirati stranku i pozvati je  da to učini u primjerenom roku, sukladno ZUP-u. Primjer postupanja protivno načelu učinkovitosti i ekonomičnosti postupanja u upravnoj stvari iz čl. 10. ZUP-a je slučaj građanke koja je zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem pripadnosti hrvatskom narodu podnijela 2017. godine u diplomatskom predstavništvu u BiH. U očitovanju MUP-a navedeno je da je šest godina od pokretanja postupka pozvana na dopunu  zahtjeva.

 

Boravak stranaca

Problem dugotrajnosti postupaka postoji i u postupcima kojima se reguliraju pitanja boravka stranaca u RH. U ispitnim postupcima službena osoba ima pravo i obvezu, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, provesti ispitni postupak te utvrditi statusno stanje stranke, poštujući odredbe Zakona o strancima (ZOS). Pri tome treba poštivati načela zakonitosti, utvrđivanja materijalne istine, samostalnosti, slobodne ocjene dokaza, učinkovitosti i ekonomičnosti, prema kojima se u upravnim stvarima postupa što je moguće jednostavnije, bez odgode i uz što manje troškova, ali tako da se utvrde sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje.

„Poštovana, evo kako se sada postupa sa mnom. Kako je i rekao B…. (Budem to izbacio iz države). Nisam vjerovao da je to moguće, ali izgleda da on stvarno vlada. Žalosno da se u 2023. još uvijek može postupati sa ljudima na takav način, osjećam se izgubljeno niti sam u zatvoru niti sam na slobodi. Moj otac umire i bez obzira na sve budem otišao u „……“ u srijedu da ga vidim i da budem s njim. Želim Vam sve najbolje i puno Vam hvala na svakoj pruženoj pomoć i saslušanju“.

U slučaju stranog državljanina koji u RH boravi temeljem privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji i koji je u braku s hrvatskom državljankom preko trideset godina, predao je zahtjev za produljenje privremenog boravka. Nakon što mu je boravak istekao više je puta pokušao dobiti informaciju kada može očekivati okončanje postupka, no MUP ga je obavijestio o povećanom opsegu posla te smanjenom broju izvršitelja pa je upućen na strpljivost. To je kod njega izazvalo pravnu nesigurnost i strah od gubitka dugogodišnjeg statusa u RH, ali i obiteljske probleme jer nije mogao otići u matičnu državu posjetiti teško bolesnog oca. Sukladno čl. 101. st. 2. ZUP-a službena osoba je dužna u ispitnom postupku na zahtjev stranke donijeti rješenje dostaviti joj najkasnije u roku od 60 dana od podnošenja urednog zahtjeva, a u konkretnom slučaju o zahtjevu je odlučeno nakon pet mjeseci i devet dana.

Sličan je slučaj i podnositeljice zahtjeva za produženje boravišne dozvole temeljem spajanja obitelji, koji također nije okončan ni nakon pet mjeseci, zbog čega trpi razne posljedice pri čemu joj je uskraćeno i pravo na  zdravstvenu zaštitu.

Primjer mogućeg drugačijeg postupanja je slučaj objavljen u medijima koji se odnosio na zdravstveno stanje i liječenje te pravni status državljanke BiH, majke djeteta od šest mjeseci, koja se bori s više teških oboljenja i čije je zdravstveno stanje kritično. MUP se očitovao da je donijeto rješenje kojim se prima u hrvatsko državljanstvo prirođenjem temeljem odredbe ZHD-a o primitku u hrvatsko državljanstvo zbog interesa za RH.

U odnosu na potrebu detaljnog obrazloženja procjene da neka osoba predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, na što je već bilo ukazano u više ranijih godišnjih izvješća, ukazujemo na presudu ESLJP-a od 5. prosinca 2023. godine u predmetu F.S. protiv RH, kojom je utvrđeno da je došlo do povrede prava na postupovne garancije glede protjerivanja stranaca (čl. 1. Protokola br. 7 uz EKLJP). Podnositelj zahtjeva je bio stranac sa stalnim boravkom u RH koji je podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva. Nakon sigurnosne provjere SOA je dala mišljenje da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Na temelju tog mišljenja odbijen je njegov zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, a posljedično mu je ukinut i status stranca na stalnom boravku te je određeno protjerivanje.

ELJSP je primijetio da domaća tijela, osim općenite izjave da je utvrđeno kako on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, nisu obrazložila na čemu temelje svoju procjenu, čime je njegovo pravo da bude obaviješten o činjenicama na kojima su se temeljile odluke bilo značajno ograničeno. Odluku o protjerivanju preispitali su domaći sudovi, no iako su mogli izvršiti uvid u klasificirane dokumente to nisu učinili, odnosno nisu podnositelju omogućili priliku da iznese razloge protiv protjerivanja. Time su propustili podvrgnuti sudskom ispitivanju tvrdnju da on predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost.

U predmetnoj odluci ELJSP-a spominje se i odluka Ustavnog suda RH U-I-1007/2012, U-I-1661/2019, U-I-2591/2019. iz 2020. godine, koja se poziva na presudu Suda EU Mukarubega C-166/13 iz 2014. godine prema kojoj odluke o zakonitosti boravka stranaca na području država članica EU moraju poštovati temeljno pravo na učinkovitu pravnu zaštitu. Ustavni sud ukazuje na postojanje razvijene i ustaljene prakse Suda EU, prema kojoj je poštovanje prava na obranu temeljno načelo prava EU, a uključuje obvezu pružanja dovoljno određenog i konkretnog obrazloženja odluke, kako bi se osobi omogućilo da shvati razloge odbijanja zahtjeva. Postupci, djelovanje i ocjene sigurnosno-obavještajnih tijela predmet su nadzora postupovne i materijalne zakonitosti od strane nadležnog upravnog tijela u mjeri u kojoj predstavljaju temelj za odlučivanje o interesima osoba u konkretnom upravnom postupku, a potom ukoliko je potrebno i suda.

Nije sporno da je zaštita nacionalne sigurnosti i javnog poretka legitiman cilj države. Iako se nerijetko i nekritički zaštita nacionalne sigurnosti i javnog poretka stavljaju na suprotnu stranu od zaštite ljudskih prava, Ustavni sud navodi da zaštita nacionalne sigurnosti i javnog poretka pridonosi i zaštiti prava i sloboda drugih. Međutim, kako se odlukama o boravku stranaca na temelju procjene njihovog rizika za nacionalnu sigurnost ograničavaju prava i slobode, važno je da su takve mjere podložne učinkovitom nadzoru sudbene vlasti.

Povezane teme u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu:

Pravo na dobro upravljanje, Socijalna skrb: Siromaštvo i ljudska prava, Diskriminacija temeljem rasnog ili etničkog podrijetla, Pravosuđe i Javno okupljanje.

Više o djelovanju Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (NPM) i osobama lišenima slobode možete pronaći u poglavljima: Tražitelji međunarodne zaštite i iregularni migranti, Zatvorski sustav i Osobe s duševnim smetnjama kojima je ograničena sloboda kretanja.

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. možete otvoriti u interaktivnoj verziji i u PDF formatu.