Epidemija koronavirusa u potpunosti je promijenila našu svakodnevicu, odnijela više od 8,200 života u Hrvatskoj i gotovo 4 milijuna u svijetu, i ugrozila cijeli niz ljudskih prava.

Cijeli svijet zato ima velika i opravdana očekivanja od cijepljenja, koje kao važan način očuvanja zdravlja, ne samo pojedinaca, već i čitavog društva, u ogromnoj mjeri podržavaju i potiču medicinski stručnjaci diljem svijeta. Epidemija je pokazala koliko smo svi međusobno povezani i ovisimo jedni o drugima pa cijepljenje možemo smatrati i činom zajedništva i solidarnosti, sa ciljem zaštite svoga, ali i zdravlja i života drugih – naših bližnjih i svih osoba s kojima smo u kontaktu. Ovo je posebno važno s obzirom da cijepljenje protiv koronavirusa nije obavezno.

Prema posljednjim dostupnim informacijama, u Hrvatskoj je otprilike 1,1 milijun građana cijepljeno s obje doze cjepiva, a njih oko 300 tisuća jednom, što je manje od očekivanog. Stoga je potrebno uložiti adekvatne napore za omogućavanje građanima da se cijepe, kao i informirati ih o prednostima cijepljenja za očuvanje javnog zdravlja.

Odgovornost je na državi

Odgovornost za uspjeh javnozdravstvene akcije cijepljenja je na državi, za što je nužno na vrijeme uočiti poteškoće, otkriti njihove uzroke i kreirati rješenja u skladu s Ustavom i zakonima, uz poštivanje ljudskih prava i jednakosti.

Najnovija najava Vlade RH, o tome da poslodavci čiji radnici nisu cijepljeni neće moći primati potpore države, opravdano je izazvala zabrinutost među poslodavcima i sindikatima.

Komentar ove mjere s aspekta zaštite ljudskih prava bit će moguće dati tek nakon što o njoj budu dostupne konkretnije informacije, što još uvijek nije slučaj.

No, ova najava otvara mogućnost da znatan dio odgovornosti za cijepljenje snose poduzetnici i njihovi zaposlenici. Pri tome se nameće i cijeli niz dodatnih pitanja vezanih uz ljudska prava i jednakost. Primjerice, hoće li i kako mjera utjecati na radnike koji se ne smiju cijepiti iz zdravstvenih razloga? Pitanje je i kako bi ovo bilo moguće napraviti uz zaštitu osjetljivih osobnih podataka odnosno prava na privatnost radnika, posebno ako poslodavci budu morali imati informacije o tome tko jest, a tko nije cijepljen među zaposlenicima (a u okolnostima kada cijepljenje nije propisano kao obavezno). Ovakva mjera mogla bi i snažno negativno utjecati na međuljudske odnose u radnim kolektivima, dovesti do horizontalnog i vertikalnog mobinga i diskriminacije na radnom mjestu jer je za očekivati pritisak kako nadređenih, tako i kolega na one radnike koji se nisu cijepili, a kako bi se mogla dobiti potpora, a time i radnici plaće.

U konačnici, ostaje i pitanje koliko je prisila, uključujući preko poslodavaca, učinkovita i kako utječe na društvo, posebno u trenucima koji su iznimno zahtjevni za sve građane i može dovesti do revolta i zaoštravanja odnosa u društvu između pobornika i protivnika cijepljenja.

Pozitivan pristup

Načini povećanja broja cijepljenih osoba mogu ići u više smjerova. Jedan je prisila, direktna ili posredna, međutim, postoje i drugi načini.

Olakšavanje postupka cijepljenja i dostupnosti na cijelom području Hrvatske najbolji je način, a koji je u potpunosti u skladu sa zaštitom prava građana. Podizanju broja cijepljenih će sigurno doprinijeti činjenica da se sada moguće cijepiti i bez prethodne najave, kao i mobilni timovi, dodatni punktovi cijepljenja ili prijevoz zainteresiranih osoba iz manjih mjesta do mjesta cijepljenja. Ove mjere su iznimno korisne i važno ih je koristiti u što većoj mjeri.

Mogući pozitivan smjer je i poticanje na cijepljenje osoba koje nisu dovoljno upoznate s učinkovitošću cjepiva i njihovom ulogom u borbi protiv epidemije, kao i onih koje za cijepljenje iz nekih drugih razloga nisu motivirane, pa čak i onih koji mu se protive.

Svjetska zdravstvena organizacija je i prije pojave pandemije koronavirusa kao značajan problem identificirala izbjegavanje cijepljenja. Njezina Strateška savjetodavna skupina stručnjaka za područje cijepljenja – SAGE je u izvješću iz 2014. dala prikaz ovog problema, uključujući i potencijalne intervencije. U njima se navodi kako ne postoji jedinstvena strategija za adresiranje otpora prema cijepljenju, kao i da svaka država mora utvrditi koja kombinacija faktora ga uzrokuje. Primjera radi, među ovim aktivnostima navedeno je i angažiranje društveno utjecajnih osoba za promicanje cijepljenja, a ova mogućnost vjerojatno ima potencijal i u Hrvatskoj, posebice s obzirom na popularnost sporta i najuspješnijih sportaša.

Stoga je pri uvođenju mjera kojima je cilj podizanje broja cijepljenih građana važno razmotriti sve učinke ovih mjera, pri čemu je jasno da one moraju biti u skladu s Ustavom RH, pravom EU i preuzetim međunarodnopravnim obvezama, kao i nacionalnim zakonodavstvom, a prije uvođenja mjera kojima se uvjetuje ili koje se mogu doživjeti kao posredna prisila, bilo bi dobro prvo maksimalno iskoristiti pozitivan pristup, uz olakšavanje dostupnosti cijepljenja, pružanje potrebnih medicinskih informacija onima koji dvoje i uz pozitivne kampanje koje apeliraju na solidarnost kao društvenu vrijednost.