Hrvatski sabor usvojio je u prvom čitanju prijedloge dva zakona koja su dio reforme javne uprave – Zakona o državnim službenicima i Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Oni su iznimno važni jer imaju izravan učinak i dugoročne posljedice na široki krug građana i njihova prava.

Kako bismo doprinijeli da ovi zakoni budu što kvalitetniji, dali smo niz komentara u javnom savjetovanju. Mišljenje na Prijedlog Zakona o državnim službenicima dostavili smo i saborskom Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav, dok smo mišljenje na oba prijedloga zakona dostavili Odboru za rad i socijalno partnerstvo. Pri tom, pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter i zamjenica Dijana Kesonja sudjelovale su 3. srpnja 2023. na raspravama ovih odbora i iznijele dane komentare.

U ovom tekstu donosimo komentare na Prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, dok one na Prijedlog Zakona o državnim službenicima možete pronaći ovdje. Drago nam je da je otprilike polovica naših komentara prihvaćena u javnom savjetovanju i unesena u prijedloge zakona, no i dalje ima mjesta za poboljšanja, o čemu više pišemo u nastavku (za Prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama) i ovdje (za prijedlog Zakona o državnim službenicima).

 

Doraditi način i kriterije za utvrđivanje koeficijenata

Pitanje koeficijenata za obračun plaće radnog mjesta i njihovo razvrstavanje u platne razrede jedno je od ključnih pitanja ovoga Prijedloga Zakona. Njime je predviđeno da se osnovni kriteriji određivanja koeficijenata u potpunosti uređuju putem uredbi, no oni bi trebali biti određeni u samom Prijedlogu Zakona.

Zato je potrebno dodatno pojasniti način i kriterije temeljem kojih će se utvrđivati koeficijenti u okviru raspona u pojedinom platnom razredu.

Odustati od „kvote“ za najviše ocjene

Ovim Prijedlogom Zakona predviđen je maksimalan postotak službenika i namještenika koji tijekom jedne kalendarske godine mogu dobiti ocjenu “izvrstan” (5%) i “naročito uspješan” (15%). Svakako je pozitivno što se želi stati na kraj praksi ocjenjivanja većine službenika i namještenika najvišim ocjenama. No, osim što je ovaj postotak je iznimno malen, već je i sama ideja „kvota“ za najviše ocjene problematična, iz više razloga:

  1. odnosi se na međusobno vrlo različita državna tijela i javne službe, kako po broju zaposlenih i organizacijskoj strukturi, tako i po poslovima koje obavljaju.
  2. broj najboljih službenika i namještenika ne bi pratio stvarno stanje, već bi se morao svoditi u okvire propisanih postotaka, bez obzira na rezultate koje su oni i ostvarili. To znači da najviše ocjene ne bi zaista dobivali svi najbolji službenici i namještenici već bi neki od njih, unatoč svojim rezultatima, bili ocijenjeni ocjenom „uspješan“ ili manjom ocjenom. I upitno je i kako će se točno odlučivati tko će među onima koji su ispunili kriterije, uistinu i dobiti najbolju ocjenu. Pri tom bi, primjerice, u tijelu u kojem radi 60 službenika i namještenika, samo njih troje moglo dobiti ocjenu „izvrstan“, a samo devetero ocjenu „naročito uspješan“.
  3. nije realno očekivati da će ovakav sustav djelovati motivirajuće, dapače – mogao bi dovesti do smanjenja učinkovitosti rada onih službenika koji imaju visoke radne rezultate i do sada su dobivali najvišu ocjenu (što je bila raširena praksa), a sada ne uđu u 5%, odnosno 15% ukupnog broja zaposlenika koji su ocijenjeni ocjenama „izvrstan“ i „naročito uspješan“, što će na njih djelovati demotivirajuće.

Dodatno, kako je predviđeno da će se kod ocjenjivanja koristiti objektivni i razrađeni kriteriji propisani uredbom Vlade, upravo će se na temelju tih kriterija moći napraviti distinkcija između „izvrsnih“, „naročito uspješnih“ i „uspješnih“. Zato nema potrebe za zakonskim ograničenjem postotka službenika i namještenika koji mogu dobiti najviše ocjene.

Dakle, cilj se može ostvariti korištenjem razrađenih kriterija ocjenjivanja te  potom njihovom objektivnom i ozbiljnijom primjenom, umjesto ograničavanjem postotka službenika i namještenika koji mogu dobiti određenu ocjenu.

No, ako bi se ipak ostalo pri ovoj ideji „kvota“, potrebno je poduzeti dodatne korake radi ujednačene primjene zakona, omogućavanja transparentnog i objektivnog sustava ocjenjivanja i nagrađivanja i prevencije arbitrarnog odlučivanja čelnika tijela, ali i diskriminacije te pogodovanja nekima. Točnije, potrebno je propisati i na koji način će se odlučivati tko će od svih službenika i namještenika koji su ispunili uvjete za ocjenu „izvrstan“, kojih može biti i više od 5%, zaista i dobiti navedenu ocjenu, a tko neće. Isto se odnosi i na ocjenu „naročito uspješan“.

Dodatno, kod ocjenjivanja i određivanja koji zaposlenici će dobiti dvije najbolje ocjene ne bi trebalo uspoređivati skupine službenika i namještenika koje su po opisu posla, složenosti i odgovornosti neusporedive. Umjesto toga, trebalo bi uspoređivati službenike i namještenike zaposlene na istovrsnim, odnosno usporedivim mjestima (npr. liječnike s liječnicima, učitelje s učiteljima i sl.).  U suprotnom bi postojala mogućnost da najbolje ocjene „zaobiđu“ one koji rade na poslovima manje složenosti, iako objektivno rade izvrsno i iako je i njihov posao nužan da bi određeno tijelo funkcioniralo, kao što su osobe zaposlene na mjestima spremač(ic)a, kuhar(ic)a, administrativnih tajnika/ca i slično.

Također, ako ostane ovakav način ocjenjivanja, trebalo bi razmisliti i o mogućim iznimkama od predviđenih ograničenja za ona državna tijela/javne službe ili organizacijske jedinice unutar tih tijela na koja se ta ograničenja ne bi odnosila zbog dodatne zahtjevnosti poslova koje zaposlenici obavljaju i visoko postavljenih uvjeta za zapošljavanje u tim tijelima, odnosno jedinicama. To bi, primjerice, trebale biti neovisne institucije koje nadziru i ispituju rad različitih javnopravnih tijela ili provode inspekcijske poslove i to upravo radi zaštite njihove neovisnosti.

I konačno, osim definiranja kriterija za ocjenjivanje potrebno je osmisliti način mjerenja učinka rada jer kriteriji sami za sebe nisu dovoljni za ocjenjivanje učinkovitosti rada.

 

Skratiti razdoblje za ostvarivanje dodatka za učinkovit rad

Predloženo zakonsko rješenje za utvrđivanje dodataka na plaću za učinkovitost rada neće svim službenicima i namještenicima pružiti dovoljnu motivaciju, budući da će većini biti potrebno 6 godina rada da bi ostvarili pravo na najniži dodatak od 3%.

Oni s duljim radnim stažem stoga do prestanka službe neće moći ostvariti pravo na dodatak za učinkovitost rada ili će ga stići ostvariti u niskom postotku, što će za njih biti dodatno destimulirajuće te će  stvoriti nejednak učinak na starije službenike.

Zato je potrebno, u skladu s financijskim mogućnostima, propisati da se u kraćem vremenskom razdoblju, od jedne ili dvije godine, može ostvariti dodatak na plaću za učinkoviti rad.

 

Kratak rok za javno savjetovanje i otežana procjena učinaka

Kao i kod Zakona o državnim službenicima, savjetovanje sa zainteresiranom javnošću trajalo je svega 15 dana. Pri tom je riječ o iznimno bitnim zakonima pa je tako, primjerice, Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama ključan propis koji uređuje sustav plaća u državnoj i javnim službama, odnosno za više od 230 tisuća zaposlenika.

Dodatno, iznimno je zahtjevno u tako kratkom roku komentirati dva zakona koja su pravno i sadržajno povezana. Ujedno će se vezano uz Prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama donijeti čak 10 uredbi Vade RH kojima će se propisati neka od ključnih pitanja pa je bez teksta ovih uredbi dodatno otežano procjenjivati učinke Prijedloga Zakona na službenike i namještenike.

Sve naše komentare na Prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama i odgovor Ministarstva pravosuđa i uprave možete pronaći ovdje.