Pučka pravobraniteljica uključila se u javno savjetovanje o dugo očekivanim prijedlozima izmjena dvaju zakona, koje je pripremilo Ministarstvo pravosuđa i uprave. Ovim izmjenama se, između ostalog, predlaže uvođenje novog kaznenog djela femicida, kao i „Neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje“.

Riječ je o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i o Nacrtu prijedloga Zakona izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, kao i  s njima povezanog Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovi zakoni bili su u javnom savjetovanju do 22. listopada 2023. godine.

Komentari pravobraniteljice idu u tri glavna smjera. Prije svega, pozitivna je jasna i nedvosmislena poruka o potrebi da Hrvatska jača borbu protiv rodno utemeljenog nasilja. No, da bi ove izmjene ostvarile svoju svrhu i bile učinkovito primijenjene u praksi, potrebno je doraditi neke predložene odredbe. Tako bi kazneno djelo „Teško ubojstvo bliske ženske osobe“ trebalo urediti na način da bude rodno uvjetovano, odnosno rodno motivirano postupanje, što femicid jest.

Drugo, ovako predloženo novo kazneno djelo „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ nedovoljno pažnje pridaje pitanju interesa javnosti imože negativno utjecati u više smjerova – na okrivljenikovo pravo na obranu, na novinare odnosno slobodu medija kad su u pitanju teme u javnom interesu, kao i na prijavitelje nepravilnosti (tzv. zviždače).

I treće, ovo je ili je bila prilika da se dorade i odredbe na koje pučka pravobraniteljica upozorava niz godina, na što je Ministarstvo odgovaralo da će biti obuhvaćene kod idućih izmjena i dopuna, no ipak nisu. To se odnosi na reguliranje izvršavanja kazne zatvora do jedne godine u domu (čl. 44. st. 4. Kaznenog zakona), sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja (čl. 68. Kaznenog zakona) i stegovnih mjera (čl. 140. Zakona o kaznenom postupku).

„Preskakanje“ ovih odredbi dodatno je problematično i zato što, u interesu vladavine prava, zakone ne bi trebalo prečesto mijenjati. Posebno je to važno kad su u pitanju zakoni koji za pravni poredak imaju itekakav  značaj, poput Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku.

Ovi komentari detaljnije su obrazloženi u nastavku teksta.

 

Femicid kao novo kazneno djelo

Pučka pravobraniteljica podržava namjeru da se pošalje jasna i nedvosmislena poruka vezana za borbu protiv rodno utemeljenog nasilja, posebno rodno motiviranog ubojstva ili femicida.

Jedan od mogućih načina je uvođenje rodno motiviranog ubojstva ili femicida kao novog zasebnog kaznenog djela u Kazneni zakon. Trenutno je predloženo da to bude „Teško ubojstvo bliske ženske osobe (čl. 7. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona), no pravobraniteljica je stava da djelo kako je predloženo neće ispuniti proklamirani cilj, dapače, može voditi do neželjenih učinaka i problema u praktičnoj primjeni.

Napokon, moguće je i donijeti poseban zakon, koji bi imao veći fokus na prevenciju te bi trebao omogućiti i kvalitetno statističko praćenje pojavnosti ovih kaznenih djela. Pri tom je osobito važno podsjetiti kako za borbu protiv rodno utemeljenog nasilja nad ženama, pa tako i njegovog najekstremnijeg oblika – rodno motiviranog ubojstva ili femicida – nisu dovoljne samo zakonske izmjene. Također je nužno pažnju usmjeriti na ispravnu i ujednačenu primjenu zakonskih normi i adekvatnu edukaciju onih koji ih primjenjuju. Istovremeno je potrebno i utjecati na uzroke nasilja, odnosno sveobuhvatno snažnije raditi na prevenciji nasilja, uključujući, kako pravobraniteljica često ističe, kroz obrazovni sustav.

 

Spolno uznemiravanje

Predviđeno je i da se spolno uznemiravanje ukloni iz definicije nasilja u obitelji, koja je dio Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i u kojem predstavlja prekršaj, i da se prebaci u Kazneni zakon (čl. 11. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona). Time bi se spolno uznemiravanje bliske osobe tretiralo kao kazneno djelo.

No, ovakva promjena u praksi može dovesti do blažeg kažnjavanja, zbog visine predviđene kazne, a moguće i do manjeg broja pokrenutih postupaka, na što je ukazala i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Također, spolno uznemiravanje je u hrvatskom pravnom sustavu regulirano i Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova. No, iz Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i obrazloženja nije vidljivo jesu li i ovi zakoni bili obuhvaćeni u promišljanju učinaka koje bi predložena izmjena mogla imati.

 

Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje

Predlaže se uvođenje novog kaznenog djela – “Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje” (čl. 16. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona). Za njega je predviđena kazna zatvora do 3 godine za pravosudnog dužnosnika ili državnog službenika u pravosudnom tijelu, policijskog službenika ili dužnosnika, okrivljenika, odvjetnika, odvjetničkog vježbenika, svjedoka, vještaka, prevoditelja ili tumača koji tijekom prethodnog kaznenog postupka koji se na temelju zakona smatra nejavnim, neovlašteno otkrije sadržaj izvidne ili dokazne radnje, s ciljem da ga učini javno dostupnim.

Jednako tako, predlaže se da: “osoba kojoj je dopušten uvid u spis tijekom prethodnog postupka upozorit će se da je neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka s ciljem da ih se učini dostupnim javnosti, kazneno djelo” (čl. 14. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku).

Predložene odredbe otvaraju više pitanja:

  • ostvarivanje svrhe iz obrazloženja (razlog zbog kojeg se novo kazneno djelo uvodi)

U obrazloženju stoji kako je ‘curenje podataka’ iz istrage postala uobičajena pojava u medijski zanimljivim kaznenim postupcima, dok ni u jednom od tih slučajeva nije utvrđeno kako je do toga došlo, odnosno tko je podatke o sadržaju dokaznih radnji podijelio s medijima. Naime, već sada su u Kaznenom zakonu predviđena kaznena djela “Odavanje službene tajne” (čl. 300.) i “Povreda tajnosti postupka” (čl. 307.). Prema navodima Ministarstva kao predlagatelja, ova kaznena djela su ostala nekonzumirana u dosadašnjim slučajevima tzv. ‘curenja informacija’.

To otvara pitanje potrebe uvođenja novog kaznenog djela s taksativno navedenim potencijalnim počiniteljima, ako se trenutni pravni okvir ne može adekvatno primijeniti, odnosno dovesti do osude i sankcioniranja počinitelja.

  • primjerenost kažnjavanja žrtve jer javno govori o svom slučaju i pravo okrivljenika na obranu

Dio nejavnog spisa čine i iskazi, i okrivljenika i žrtve, pa je potrebno propitati inzistiranje na kaznenopravnom sankcioniranju u slučaju da oni u javnosti daju izjave koje su podudarne s njihovim nejavnim iskazima danim u prethodnom kaznenom postupku, koji se proteže sve do eventualnog potvrđivanja optužnice.

Naime, smatramo da je neprikladno i nerazmjerno kažnjavati žrtvu jer je o svojem slučaju javno govorila u bilo kojem razdoblju do potvrđivanja optužnice, što može trajati i godinama.

Nadalje, sankcioniranje okrivljenika zato što se brani na način koji želi, može pak predstavljati povredu njegovog obrambenog prava. Naime, okrivljeniku je dopušteno svoju obrambenu strategiju formirati gotovo bez ograničenja, a što bi uključivalo, primjerice i davanje medijske izjave o svom slučaju.

Ovom normom nije predviđena niti iznimka od kažnjavanja, primjerice u slučaju kada je (temeljem informacija dobivenih od druge osobe) javno objavljena nejavna informacija kojom se javno inkriminira okrivljenik ili iznose podaci o žrtvi. Ako nema iznimke, onda javno spominjane osobe ne bi bile u ravnopravnoj poziciji jer ne bi mogle odgovoriti na medijske objave bez posljedičnog kaznenog progona.

Dodatno, činjenica da bi pojedine osobe koje imaju saznanja o radnjama prethodnog kaznenog postupka bile strogo kazneno sankcionirane za pružanje informacija medijima, npr. u situacijama kada optužnica nije potvrđena ni više godina od njezinog podizanja, korak je unatrag u transparentnosti rada pravosudnih tijela.

  • ovako sročena odredba može imati negativne učinke i na novinare i prijavitelje nepravilnosti tj. zviždače

Razumljivo je da se kroz primjenu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potiče suzbijanje ‘curenja informacija’, kako se ne bi povrijedilo konvencijsko pravo na privatnost ili pravo na djelotvorno pravno sredstvo. Ali ovako predložene norme mogu, osim na okrivljenikovo pravo na obranu i na izvještavanje medija o temama od javnog interesa, imati negativne učinke i na prijavitelje nepravilnosti (tzv. zviždače).

Vezano za odgovornost novinara ističemo da, iako u obrazloženju eksplicitno piše da za ovo kazneno djelo ne mogu odgovarati novinari ni druge osobe koje nisu taksativno navedene, to u praksi ne znači da će uistinu i biti isključeni iz protupravnosti. Posebno jer takva tvrdnja nije dodatno razrađena kroz zakonsku normu pa i druge osobe mogu odgovarati, primjerice kao poticatelji na počinjenje kaznenog djela u slučajevima medijske objave informacija koje su “procurile”.

Naime, u obrazloženju ovog Nacrta prijedloga zakona stoji kako bi javnost informacije iz ovog područja trebala primati putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. No, medijski rad nije i ne može biti tek prenošenje službenih informacija, uključujući i državnih tijela, već je riječ o dvosmjernom procesu u kojem novinari imaju pravo službene informacije propitivati, obrađivati i stavljati u relevantan kontekst, što nije moguće ako im je jedini materijal priopćenje za medije. Ovo se posebno odnosi na medijsko izvještavanje o temama od javnog interesa, za koji nisu propisane iznimke.

Jednako tako, prema čl. 30. st. 1. Zakona o medijima, novinari nisu dužni otkriti izvor objavljene informacije ili informacije koju namjeravaju objaviti. Zato je ovo pitanje ravnoteže između cilja koji se ovim izmjenama želi postići i ustavnopravnog jamstva slobode medije i prava građana da primaju informacije.

Konačno, ovakvo pravno uređenje znači da u slučaju nepravilnosti u radu pravosudnog aparata, okrivljenik, žrtva, mediji i/ili prijavitelji nepravilnosti nemaju mogućnost javno progovoriti o uočenim nepravilnostima bez da im prijeti kaznenopravna sankcija.

Naime, otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka može biti povezano s prijavljivanjem nepravilnosti temeljem Zakona o zaštiti prijavljivanja nepravilnosti, koje je u javnom interesu i za koje prijavitelj nepravilnosti ima pravo na zaštitu.

  • zanemarena je društvena konotacija zatvaranja za javnost kaznenog postupka do potvrđivanja optužnice

Razumno je ocijeniti da nije apsolutno svako tzv. ‘curenje informacija’ i njihova objava u javnom interesu, ali pogrešno je smatrati da nikad nije u javnom interesu i da je potrebno ovako – bez iznimki – kažnjavati javnu objavu u ovoj fazi postupka.

To bi moglo dovesti do neželjenih društvenih posljedica, kao što je smanjen broj prijava nepravilnosti vezanih uz koruptivna i druga kaznena djela, kao i slabljenje medija kao „sedme sile“ i korektiva vlasti u pitanjima od javnog interesa.

Ovo je osobito važno s obzirom na proklamiranu politiku nulte tolerancije na korupciju, ali i u kontekstu prisutne percepcije javnosti o neovisnosti pravosudnih tijela.

Zbog svih ovih razloga, predlažemo ove norme doraditi na način da se propišu iznimke od kažnjavanja. Iznimkama bi trebale biti obuhvaćene i osobe sa zatvorene liste, ali i druge osobe poput novinara i prijavitelja nepravilnosti (tzv. zviždača), koje djeluju u javnom interesu, a mogli bi biti sankcionirani – novinari kao poticatelji na počinjenje kaznenog djela, a prijavitelji nepravilnosti kao počinitelji.

 

„Preskočene“ odredbe – potrebno ih je doraditi, ali nisu obuhvaćene ovim izmjenama i dopunama

Već niz godina pučka pravobraniteljica ukazuje kako nedostaje normativni okvir koji bi omogućio provedbu čl. 44. st. 4. Kaznenog zakona. Njome je propisano da se kazna zatvora do jedne godine može izvršavati u domu sukladno odredbama posebnog zakona. Zato takvo izvršavanje kazne još nije zaživjelo u praksi, iako je „na papiru“ omogućeno prije 10 godina.

Ovaj oblik izvršavanja kazne zatvora doprinosi individualizaciji izvršenja kazne zatvora i smanjivanju negativnih učinaka kratkotrajnih kazni zatvora, a pozitivno bi utjecao i na smanjenje trenutno najvećeg problema zatvorskog sustava u RH – prenapučenosti.

Pri tome je Ministarstvo pravosuđa prošle godine obavijestilo pravobraniteljicu da će pretpostavke provedbe izvršavanja kazne zatvora u domu biti razmatrane u prvoj sljedećoj radnoj skupini za izmjenu kaznenog zakonodavstva.

Izostavljena je i dorada članka 140. Zakona o kaznenom postupku koji se odnosi na stegovne prijestupe istražnih zatvorenika, kako bi prestali biti u nepovoljnijem položaju od zatvorenika na izdržavanju kazne. Na to je pravobraniteljica posljednji put Ministarstvu pravosuđa i uprave ukazala krajem srpnja ove godine. Točnije, potrebno je propisati više vrsta stegovnih mjera, njihovo minimalno i maksimalno trajanje, kao i postupak njihova izricanja. To je potrebno radi pravne sigurnosti i predvidljivosti pravne norme.

Osim ovih konkretnih izmjena, potrebno je pristupiti sustavnim izmjenama odredbi o izvršenju istražnog zatvora i postupanja s istražnim zatvorenicima (čl.135.-143. ZKP-a), a s obzirom da ove odredbe nisu sustavno mijenjane.

Konačno, potrebno je dopuniti čl. 68. i čl. 383. Kaznenog zakona, kako bi se propisalo da se način izvršavanja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, koja je izrečena uz kaznu zatvora, propiše posebnim propisom.

U presudi Europskog suda za ljudska prava Tomašić i dr. protiv Republike Hrvatske još iz 2009. godine, Sud je, u većem dijelu, uzroke povrede prava pronašao u neodgovarajućim i nedovoljno preciznim odredbama hrvatskog zakonodavstva koje se tiču primjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja. Također je naglasio da takve mjere moraju biti dovoljno precizne da osiguraju kako je svrha kaznene sankcije odgovarajuće zadovoljena.

Sve komentare pučke pravobraniteljice pronađite klikom na naziv propisa: