Kada razgovarate s beskućnicima, jedna od najčešćih rečenica koje izgovaraju jest da se osjećaju kao da su drugim ljudima nevidljivi. Nažalost, taj dojam – da ne vide beskućnike – ponekad ostavljaju i donositelji odluka koji bi mogli i trebali napraviti više u skrbi za beskućnike.

To je vidljivo na više primjera, o čemu je pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter izvijestila Hrvatski sabor u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu. Na te primjere i korake koje je potrebno poduzeti podsjećamo povodom Svjetskog dana beskućnika koji se obilježava 10.10. svake godine.

Hrvatska još uvijek nema Nacionalnu strategiju za borbu protiv beskućništva

Koliko je trenutno uopće beskućnika u Hrvatskoj, kako taj broj i kroz koje vrijeme smanjiti, kako osigurati adekvatnu podršku beskućnicima u smislu pristupa liječniku i zdravstvenim uslugama, kako riješiti probleme s prebivalištem i osobnim dokumentima koji ih muče, kako im pomoći da izađu iz beskućništva i pronađu posao?

To su osnovna pitanja na koja bi odgovore trebala dati Nacionalna strategija za borbu protiv beskućništva, ali ju Hrvatska još uvijek nema, iako je kao institucija zajedno s udrugama koje rade s beskućnicima zagovaramo godinama.

Tako je upravo priprema ove strategije već godinama preporuka u izvješćima pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru, no do danas je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike nije provelo. Preporuka je i donijeti protokol kojim bi se jasno definirale obveze svih dionika i oblici njihove suradnje, što bi riješilo problem nedovoljne međuresorne suradnje vezano za beskućništvo.

Do donošenja kvalitetne strategije, njezine provedbe te pripreme navedenog protokola, nije realno očekivati značajne korake naprijed u zaštiti prava beskućnika niti u smanjenju broja ljudi u toj situaciji.

Diljem Hrvatske nedostaje smještaja za beskućnike

Zakon o socijalnoj skrbi kaže da su veliki gradovi (što su oni s više od 35 tisuća stanovnika) i gradovi sjedišta županija dužni u svom proračunu osigurati sredstva za pružanje usluge smještaja i prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike. Ipak, velika većina tu obvezu ne poštiva.

Za ignoriranje ove obveze nije propisana sankcija, ali ostaje činjenica da nisu svi gradovi, koji su to obvezni, osigurali krov nad glavom svojim stanovnicima koji spadaju među najranjivije i stoga trebaju brzu, adekvatnu i kontinuiranu podršku. Ta podrška svakako treba uključivati i mjesto na kojem mogu spavati i obavljati osnovnu higijenu, i to u uvjetima koji su sigurni za njihovo zdravlje i život. Boravak na otvorenom posebno je opasan tijekom zimskih dana, koji su već stigli, ali i tijekom ekstremnih vrućina, kao i razornih oluja.

Ne radi se dovoljno ni na prevenciji beskućništva

Osim što je potrebno stvoriti uvjete da se smanji broj postojećih beskućnika, istovremeno je ključno raditi na tome da se smanji rizik za druge ljude da završe „na ulici“. Iako nema sustavnih istraživanja o razlozima beskućništva, dragocjeno je prvo sveobuhvatno znanstveno istraživanje Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj iz 2016., koje je pokazalo da su gubitak posla, nedovoljna pomoć društva u nepovoljnim situacijama, loše zdravstveno stanje i narušeni obiteljski odnosi najčešći razlog gubitka krova nad glavom.

Nažalost, Hrvatska nema strategiju socijalnog stanovanja, pa i ne čudi što je ono prilično nerazvijeno, a nema niti krovne stambene strategije. To je posebno zabrinjavajuće u trenutku kad su cijene stambenih kvadrata te iznosi najamnine iznimno visoki, kao i snažnog rasta cijena osnovnih životnih potreba posljednjih godina, kao posljedica vala inflacija.

 

Više informacija: