Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter 13. i 14. studenog 2024. sudjelovala je na tematskim sjednicama Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo te Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo, posvećenim predstavljanju Nacionalnog plana stambene politike RH do 2030. godine, s fokusom na priuštivo stanovanje.

Pravo na adekvatno stanovanje je ljudsko pravo zajamčeno u više  međunarodnih dokumenata, a ujedno je i važna tema u radu naše institucije. Od 2017. intenzivno ukazujemo na probleme oko stanovanja u Hrvatskoj i predlažemo rješenja, između ostalog i donošenje strateškog dokumenta s pregledom pravnog i institucionalnog okvira u području stanovanja, ali i procjenom trenutnih i budućih potreba građana, kao i ranjivih skupina. Zbog prava na dostojno stanovanje koje podrazumijeva dom kao temelj stabilnosti i sigurnosti pojedinca i obitelji, stambena politika mora biti i dio opće politike jer se isprepliće s gospodarskom i socijalnom politikom, politikom regionalnog razvoja, zaštite okoliša i slično.

Pravo na stanovanje je i ekonomsko i socijalno pravo, a u odnosu na koje se često ne razumije točna uloga države – ona, naime, ne leži u tome da država svakome dodijeli ili izgradi stan, nego da zakonima i politikama adekvatno uredi pitanje stanovanja.

Isto uključuje reguliranje odnosno omogućavanje i osiguravanje s jedne strane priuštivog stanovanja, a s druge strane i osiguravanje socijalnog stanovanja. To znači da je na državi i jedinicama lokalne samouprave obveza razvijanja politika dostupnosti priuštivog stanovanja za različite kategorije građana, što može uključivati i odgovarajuću poreznu politiku, osiguranje subvencija i olakšica, dostupnost infrastrukture, gradnju stanova za javni najam, stavljanje stanova u javnom vlasništvu u funkciju stanovanja, ali i osmišljavanje učinkovitih mjera za prevenciju beskućništva, jer najveći postotak osoba koje su ostale bez krova nad glavom kao razlog beskućništva navodi nedostatak sredstava za troškove stanovanja.

Vezano za stanovanje građani se suočavaju s mnoštvom problema, zbog kojih se obraćaju i pučkoj pravobraniteljici. Neki od njih odnosne se na visoke cijene kupoprodaje i najma, nedovoljan broj i često loše stanje stanova za javni najam, dugotrajnost postupaka vezanih uz državnu imovinu, posebno uz stambeno zbrinjavanje na potpomognutim područjima, poteškoće pri nalaženju stanova za dugoročni najam u turističkim središtima zbog isplativijeg kratkoročnog najma, ali i nepoznavanje prava i obveza najmoprimaca/najmodavaca, kao i neadekvatno riješeno pitanje socijalnog stanovanja.

Situacijom na tržištu, ali i dosadašnjim nedostatkom sustavne stambene politike najviše su pogođeni mladi, umirovljenici, obitelji s više djece, radnici u nesigurnim oblicima rada, osobe s invaliditetom, osobe pod međunarodnom zaštitom, strani radnici te pripadnici romske nacionalne manjine, no problem priuštivosti stana u sve većem broju imaju i osobe koje ne spadaju u socijalnu kategoriju.

Donošenje strateškog dokumenta poput Nacionalnog plana svakako je pozitivan korak na čiju je potrebu pučka pravobraniteljica ukazivala godinama, posebno imajući u vidu mnoge probleme vezane za stanovanje.

Ipak, kako u međuvremenu traju postupci izmjena, odnosno donošenja nekih propisa kojima bi se trebali ostvariti ciljevi i ovog Nacionalnog plana, pučka pravobraniteljica ukazala je kako ovakav redoslijed u kojem se prvo predlažu izmjene postojećih propisa, a tek onda donosi temeljni strateški dokument, nije najbolje rješenje. Naime, teško je dubinski analizirati prijedloge zakona koji su na javim savjetovanjima ili u saborskoj proceduri te procijeniti hoće li njihovo uvođenje doista i dovesti do određenih ciljeva, u trenutku u kojem još nema važećeg strateškog dokumenta iz kojeg su vidljive i sve druge mjere stambene politike, kao i dok se o drugim aktivnostima te njihovoj međuovisnosti ne zna dovoljno.

Primjer koji pokazuje spremnost na uvažavanje argumenata iz javnog savjetovanja vidljiv je kod Zakona o lokalnim porezima. Naime, nakon što je pučka pravobraniteljica pojasnila kako, s obzirom da vlasništvo obvezuje, pa tako i državu kao vlasnicu nekretnina, ne bi bilo dobro ni u smislu poruke niti konzistentnosti postupanja osloboditi državu od plaćanja poreza na nekretnine, odredba je promijenjena u Konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima, što svakako pozdravljamo.

No, neki prijedlozi pučke pravobraniteljice nisu uvaženi. Tako se Konačnim prijedlogom Zakona o upravljanju i održavanju zgrada i dalje propisuje zabrana postavljanja uređaja za hlađenje, grijanje, obnovljive izvore energije te antenske sustave na pročeljima izgrađenih zgrada, kao i cijevi, kablova i pribora za uređaje. Pučka pravobraniteljica je istaknula da, iako je vizualni izgled zgrade važan, zbog utjecaja temperatura na zdravlje, posebno male djece i osoba starije životne dobi, osoba s invaliditetom i zdravstveno ugroženih osoba, s različitim kroničnim oboljenjima, uređaji za hlađenje/grijane u uvjetima klimatskih promjena više nisu luksuz već potreba. Od svih ekstremnih meteoroloških događaja upravo toplinski valovi najviše se povezuju s morbiditetom populacije, ali i visokom stopom mortaliteta, te predstavljaju važan i globalno prepoznat javno-zdravstveni problem.

Također, propisuje se kako je, u slučaju smještaja više od četiri punoljetne osobe koje nisu rodbinski povezani u uspravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do zaključno drugog stupnja srodstva, potrebna prethodna pisana suglasnost dvotrećinske većine suvlasnika, uz dodatni uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i svi suvlasnici čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče s posebnim dijelom koji se namjerava koristiti za najam za veći broj osoba.

Pučka pravobraniteljica ukazivala je kako će se ova odredba u pravilu odnositi na strane radnike odnosno migrantske radnike/radnice te bi u praksi mogla dovesti do diskriminatornog učinka u području stanovanja. Pri tome, diskriminacija temeljem rasnog ili etničkog podrijetla u Hrvatskoj je zabranjena temeljem Ustava, Zakona o suzbijanju diskriminacije, pravom EU, Direktivom 2000/43 te Poveljom o temeljnim pravima EU, kao i međunarodnim pravom, primjerice Konvencijom o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije. Opravdano je i pitanje gdje će ljudi koji u Hrvatsku dolaze raditi na kraju živjeti, posebice u gradovima, gdje se velik dio stanovanja odnosi na zgrade, odnosno hoće li u budućnosti slijedom ovakvog rješenja doći do stvaranja naselja na rubovima gradova gdje žive (samo/u pravilu) strani radnici odnosno tzv. getoizacije.

Dodatno, kako je trenutno u postupku i donošenja drugog zakona, Zakona o strancima, temeljem kojeg se potom očekuje donošenje Pravilnika kojim će se regulirati smještaj stranih radnika, pravni okvir za reguliranje smještaja stranih radnika trenutno nije poznat ni jasan. Pučka pravobraniteljica je ukazala da stanovanje stranih radnika treba promišljati dugoročno, imajući na umu da getoizacija škodi svima, i stranim radnicima i domaćem stanovništvu.

Napokon, predstavljenim Nacionalnim planom izostavljeno je, čini se, pitanje socijalnog stanovanja, što je jedna od obaveza države. Mnoge socijalno ugrožene osobe ne mogu svoje stambeno pitanje riješiti tržišnim načinom. Stoga je i područje socijalnog stanovanja u Hrvatskoj nužno urediti, jer se  stanovanje socijalno ugroženih ranjivih skupina rješava različitim propisima i u različitim resorima, što otežava sveobuhvatno sagledavanje problema pa time i predlaganje učinkovitijih rješenja. Zbog toga je i to pitanje važno što prije riješiti na odgovarajući način, a konkretne primjedbe i prijedloge vezane za cjelokupan Nacionalni plan uputit ćemo na javnoj raspravi.

Više o pravu na adekvatno stanovanje možete saznati u Izvješću pučke pravobraniteljice.