Zaštitu od diskriminacije temeljem vjere i slobodu vjeroispovijedi, kao i proteklih godina, obilježio je manji broj pritužbi koje ukazuju na različite izazove s kojima su se građani susretali, poput isticanja vjerskih simbola i vjerskih sadržaja u javnim ustanovama, slobode izbora i promjene vjeroispovijedi, nemogućnosti korištenja neradnih dana za vjerske blagdane i slično.

I tijekom 2019. godine zaprimali smo pritužbe u vezi prava vjernika islamske i židovske vjeroispovijesti na plaćeni neradni dan za vjerske blagdane koji traju više dana. Izmjene Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima stupile su na snagu 1. siječnja 2020., a slijedom naše preporuke njime je preciznije propisano da pripadnici islamske vjeroispovijesti koji slave Ramazanski bajram i Kurbam-bajram te židovske vjeroispovijedi koji slave Jom kipur i Roš hašanu, imaju pravo ne raditi po jedan dan prema svom izboru za svaki od tih blagdana uz naknadu plaće, dok kršćani koji slave Uskrs po julijanskom kalendaru imaju pravo ne raditi na Uskrsni ponedjeljak, također uz pravo na naknadu plaće.

Više pritužitelja ukazivalo je na potencijalnu diskriminaciju osoba koje nisu većinske katoličke vjeroispovijedi zbog isticanja vjerskih simbola u javnom prostoru, prvenstveno u školama i bolnicama, a zaprimili smo i pritužbu zbog održavanja blagoslova u službenim prostorijama županije za vrijeme radnog vremena.

U postupku kojeg smo vodili temeljem pritužbe građanina zbog raspela u jednoj osnovnoj školi, uputili smo mišljenje kako bi, s obzirom da Ustav propisuje odvojenost vjerskih zajednica od države i njihovu jednakost pred zakonom, trebalo izbjegavati isticanje vjerskih simbola u zajedničkim prostorijama javnih ustanova, što se odnosi i na održavanje vjerskih obreda u takvim prostorima. Dodatno, svaka povlastica ili obveza upućena jednoj vjerskoj zajednici, morala bi se odnositi jednako na sve, što u konkretnom slučaju uključuje zastupljenost vjerskih simbola. Dio građana, ne slažući se s  tim mišljenjem, potpisalo je peticiju pod nazivom „Križ: simbol naše civilizacije i dio hrvatskog identiteta“, koju su dostavili i pučkoj pravobraniteljici na znanje. U peticiji su se pozvali na odluku ESLJP Lautsi protiv Italije (2011.), za sada jedinu u kojoj je razmatrao prisutnost raspela, a odnosi se na učionice talijanskih državnih škola te pravno ne obvezuje RH. Prema ESLJP-u, posljednju riječ u pitanjima odnosa države i religija, posebice raznih oblika javnog iskazivanja vjere, valja dati nacionalnim tijelima, stoga i danas pravila koja ih uređuju variraju od jedne do druge države. Također, među europskim državama ne postoji konsenzus o pitanju prisutnosti vjerskog obilježja u državnim školama. Sve navedeno odnosi se na zajedničke prostorije javnih ustanova, no ne i na pravo svih vjernika i pripadnika drugih uvjerenja da u svom osobnom prostoru koriste vjerske i druge simbole kao dio slobode izražavanja vjere ili uvjerenja, što su u kontekstu obrazovanja učionice za vjersku nastavu.

Također, nakon javnog poziva za dostavu podataka za izradu ovog Izvješća obratilo nam se više građana koji smatraju da je pravo zdravstvenog osoblja na priziv savjesti nedovoljno zaštićeno. Prvenstveno smatraju da su mediji prenijeli neistinitu vijest o navodnom postupku prekida trudnoće izvedenom bez adekvatne anestezije, čime je izvršen javni pritisak na primalje, ali i zdravstvene djelatnike općenito. Međutim, kod prava na priziv savjesti nužno je pronaći ravnotežu između tog i prava pacijenta na odgovarajuću zdravstvenu skrb te, osiguravajući priziv savjesti svakom zdravstvenom djelatniku, istovremeno onemogućiti da bude institucionalan, odnosno da se na njega pozivaju svi zdravstveni djelatnici neke ustanove koji obavljaju pojedini zahvat. Također, zdravstveni djelatnik koji koristi priziv savjesti dužan je o svojoj odluci pravodobno obavijestiti pacijenta i uputiti ga drugom djelatniku iste struke, kako bi se pacijentu omogućilo dobivanje potrebne zdravstvene usluge u svakoj zdravstvenoj ustanovi.

U prilog tome govore i najnovije odluke ESLJP Grimmark protiv Švedske i Steen protiv Švedske, iz ožujka 2020., prema kojima nije povrijeđena sloboda vjeroispovijedi iz čl. 9. EKLJP dvjema medicinskim sestrama kojima nije omogućeno da rade kao primalje, jer su odbile sudjelovati u izvođenju prekida trudnoće. Iako ESLJP smatra da je protivljenje sudjelovanju u postupku prekida trudnoće izraz slobode vjeroispovijedi, ograničenje tog prava propisano je pozitivnim propisima prema kojima je zaposlenik dužan obavljati zadane radne zadatke te je imalo legitimnu svrhu zaštite zdravlja žena koje su tražile zdravstvenu uslugu. ESLJP je zaključio da je ograničenje slobode vjeroispovijedi primalja također bilo nužno i razmjerno, jer Švedska u zdravstvenom sustavu omogućava prekid trudnoće, pa je pozitivna obveza države organizirati ga tako da pravo na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika ne onemogućava dostupnost te zdravstvene usluge.

Tijekom 2019. nekoliko je dosadašnjih pripadnika katoličke vjeroispovijedi, u želji za formalnim istupanjem iz Katoličke crkve, zbog poteškoća u proceduri istupa zatražilo pomoć pučke pravobraniteljice. Naime, smatrajući da njihova promišljanja i uvjerenja (više) nisu u skladu s naukom i djelovanjem Katoličke crkve, nadbiskupiji i župi u kojoj su kršteni podnosili su izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da istupaju iz Katoličke crkve, no njihovom zahtjevu nije udovoljeno. Iako je većina na kraju dobila tzv. pisano posvjedočenje te je bilješka o istupanju upisana u matičnim knjigama župe prema odredbama kanonskog prava, u jednom smo postupku utvrdili kako nadbiskupija nema takvu praksu pa na njenom području građani ne uspijevaju ostvariti pravo na promjenu vjeroispovijedi.

Krajem 2019. objavljeno je istraživanje Krunoslava Nikodema s Filozofskog i Siniše Zrinščaka s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pod nazivom “Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018.“, prema kojem se unazad 20 godina smanjio broj ispitanika koji se smatraju rimokatolicima s 86,8% 1999. na 80,3% 2018., dok je porastao onih koji se ne smatraju pripadnicima nijedne konfesije, s 11,3% na 17,9%. Rezultati pokazuju da je broj ispitanika koji se smatraju „uvjerenim ateistima“ porastao za oko 2 ,5%, dok je broj onih koji se smatraju „nereligioznima“ i „religioznima“ ostao gotovo nepromijenjen. Međutim, dvostruko se smanjio broj vjernika koji redovito pohađaju vjerske obrede, a nastavio se i pad povjerenja u Crkvu kao instituciju.

Pojedine vjerske zajednice izvještavaju kako se o njima u medijima često stvara negativna slika. Tako nas je Hrvatska biskupska konferencija izvijestila da se na novinskim portalima pojavljuju članci u kojima se senzacionalistički ili čak neistinito prenose vijesti o djelovanju Katoličke crkve. Kao i prošlih godina, pripadnici pojedinih židovskih zajednica zamjećuju negativan govor i govor mržnje prema Židovima, posebno na internetu, te incidente poput grafita i razbijanja stakla hrama, kao i nedovoljno vjerna prikazivanja povijesnih događaja u kojima su stradali Židovi. Primjerice, Bet Israel smatra da je HRT-ova emisija TV Kalendar propustila podsjetiti na ustaške zločine, ali i prisjetiti se Kristalne noći.

S  druge  strane,  islamska  zajednica  u  RH  ističe  integriranost  u hrvatsko  društvo  i  izostanak islamofobije, koja je posljednjih godina veliki problem niza europskih zemalja.

Uz pojedinačne slučajeve nejednakog postupanja temeljem vjere te negativne konotacije u medijskom prostoru, kao i prethodnih godina svjedoci smo i pozitivnih primjera međureligijskog dijaloga. Udruga za vjersku slobodu u RH koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, kao i one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste, već je dugi niz godina pozitivan primjer međureligijskog dijaloga i suradnje. Također, Islamska zajednica u Hrvatskoj organizirala je brojne konferencije, susrete i druge aktivnosti u okviru Centra za kulturu dijaloga, u kojima sudjeluju poglavito mlade osobe s ciljem širenja ideja tolerancije i suzbijanja vjerskih predrasuda i stereotipa, a sve radi jačanja međureligijskog i međukulturalnog dijaloga te poštivanja ljudskih prava i sprječavanja diskriminacije temeljem vjere.

 

PREPORUKA:

1.  Ministarstvu zdravstva, da pripremi potrebne zakonske izmjene kojima bi se onemogućio institucionalni priziv savjesti, propisao način obavještavanja pacijenata odnosno poslodavca o prizivu savjesti te način upućivanja pacijenta drugom zdravstvenom djelatniku iste struke.

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.

Diskriminacija u području i temeljem obrazovanja

Diskriminacija u području rada i zapošljavanja

Prava nacionalnih manjina