Rasa, etnička pripadnost, boja kože i nacionalno podrijetlo posebno su osjetljivi osobni podatci,međutim, njihovo prikupljanje jako je važno za učinkovito suzbijanje diskriminacije. Stoga je potrebno ponovno ukazati na preporuku iz Izvješća za 2018. nadležnim tijelima državne uprave i javne vlasti, osobito u području unutarnjih poslova, zdravlja, socijalne skrbi, rada, mirovinskog osiguranja i obrazovanja, da započnu njihovo prikupljanje i obradu, uz primjenu odgovarajućih zaštitnih mjera. Naime, neka tijela i dalje navode da nemaju ovlasti te da nema niti pravnog utemeljenja za prikupljanje posebnih kategorija osobnih podataka o, primjerice, etnicitetu, vjeri i drugim osjetljivim osobinama.

Sličnu preporuku je u 2019. donijela i Glavna uprava za pravosuđe i potrošače EK, čija je Visoka radna skupina, pod vodstvom EU Agencije za temeljna prava (FRA), objavila Vodič o unaprjeđenju prikupljanja i uporabe podataka o jednakosti, u kojem se također navodi da, iako Opća Uredba o zaštiti podataka ((EU) 2016/679) zabranjuje prikupljanje osobnih podataka koji otkrivaju osobine kao što su, primjerice, etničko podrijetlo, političko mišljenje ili članstvo u sindikatu, postoje iznimke koje uključuju, osim izravnog pristanka osobe, i prikupljanje statističkih podataka radi nekog prevladavajućeg javnog interesa. Budući da su jednakost i suzbijanje diskriminacije Ustavom zajamčene vrijednosti i važni javni interesi, prikupljanje i čuvanje statističkih, anonimiziranih i pseudonimiziranih podataka o nacionalnom podrijetlu ili etničkoj pripadnosti, primjerice, korisnika HZZ-a ili osiguranika HZZO-a, u skladu je s Općom Uredbom, a nadležna tijela trebala bi ih prikupljati i čuvati.

 

Srpska nacionalna manjina

2019. godinu su u odnosu na Srbe u RH obilježili etnički motivirani nasilni incidenti, o kojima smo već govorili u poglavlju o zločinima iz mržnje i koji su među radikalnijim oblicima diskriminacije kojima pripadnici manjine mogu biti izloženi. Vrlo je zabrinjavajuće što su uključivali i nasilne organizirane napade višečlanih skupina, između ostalih i na djecu, uslijed kojih su žrtve morale biti i hospitalizirane, te napade nožem na sportaše srpskog kluba u središtu Splita, kada im je tek nekolicina građana priskočila u pomoć, nakon što su se spasili skokom u more. Osim toga, svjedočili smo i organiziranom napadu jedne punoljetne i dviju maloljetnih osoba na grupu od pet sezonskih radnika na Braču, samo zato jer je netko od njih govorio srpskim jezikom. I Bilten SNV-a 2019., više nego ijednu raniju godinu, smatra obilježenom ozbiljnim fizičkim napadima, koje se može tumačiti i kao praktičnu realizaciju brojnih ranijih huškačkih i malicioznih medijskih istupa javnih osoba i kampanja, koji su konstantno promovirali ideje i slali poruke netolerancije i etničke isključivosti.

Ovo su tek najteži zabilježeni napadi na Srbe u RH povodom kojih smo postupali tijekom 2019., dok je bilo i drugih, primjerice fizički napad u Rijeci na 70-godišnjeg građanina srpske nacionalnosti, poticanje mladih sportaša na govor mržnje i izvikivanje „Za dom spremni“, kamenovanje kuće povratnika u zadarskom zaleđu, provala i krađa iz pravoslavne crkve u Vukovaru, razbijeni križevi na šibenskom pravoslavnom groblju te brojni grafiti i slični javni izrazi netrpeljivosti prema Srbima i njihovim političkim predstavnicima u RH.

Netrpeljivost i diskriminacija prema Srbima vidljiva je i iz pritužbi u različitim  područjima  života. Primjerice,  građanin  koji  je  1991.promijenio prezime u majčino, između ostalog i jer su ga zbog očeva prezimena smatrali Srbinom, nakon što mu je škola koju je završio prije promjene prezimena odbila izdati svjedodžbu s izmijenjenim osobnim podatcima, radije je radio poslove niže stručne spreme, nego se javljao na natječaje više stručne spreme, kako ne bi morao predočiti dokument s ranijim srpskim prezimenom i poslodavcima pojašnjavati okolnosti koje se tiču osobnog i obiteljskog života. U pritužbi se pozvao na Odluku Ustavnog suda U-III-361/2014 iz 2017., kojom je priznato pravo osobe koja je promijenila spol i ime na izdavanje ranije stečene diplome s novim osobnim podatcima, što je u skladu s pravom na poštovanje i zaštitu privatnog i obiteljskog života, zajamčenog čl. 35. Ustava i čl. 8. EKLJP. Kako je RH dužna svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode određene Konvencijom, a prema Odluci ESLJP Kismoun protiv Francuske (2013.) i sam izbor ili promjena osobnog imena spada u domašaj čl. 8., MZO-u smo preporučili da fakultete i škole uputi da na zahtjev osoba koje su promijenile osobno ime izdaju svjedodžbe odnosno diplome s novim podatcima, kako je to učinilo i nakon Odluke Ustavnog suda iz 2017. u odnosu na osobe koje su izmijenile spol. No, MZO nije prihvatilo preporuku, smatrajući kako promjena osobnog imena ne djeluje retroaktivno te kako ne postoji mogućnost da školske ustanove izdaju svjedodžbu s izmijenjenim podatcima. Tako je MZO postupilo slično kao i MZOS 2010., koje je tada pogrešno smatralo da osobama koje su promijenile spol nije moguće izdati diplomu s novim podatcima.

S druge strane, valja pozdraviti pojačane napore uložene u program sanacije i obnove priključaka na elektroenergetsku mrežu na područjima naseljenim uglavnom Srbima povratnicima, koji su prije rata imali priključak. Nakon višegodišnje neaktivnosti u ovom pogledu, projekti i financijska sredstva implementirana tijekom 2019., kao i planovi za 2020., ukazuju na znatan napredak koji će svakako pridonijeti povećanju kvalitete života na ovim, ionako slabije razvijenim ruralnim područjima. Više o naporima vezanim uz stambeno zbrinjavanje na potpomognutim područjima, kao i uz bivše nositelje stanarskih prava, mahom Srbe, donosimo u idućem poglavlju. Osim toga, dobrodošao je i pojačan priljev sredstava i projekata razvitka i obnove javne infrastrukture, kao i financijskih poticaja stanovnicima naseljenim na područjima s preko 5% pripadnika nacionalnih manjina, za razvijanje privatnih inicijativa i gospodarskih aktivnosti.

Romska nacionalna manjina

I romska nacionalna manjina je tijekom 2019. bila izložena mrzilačkom, huškačkom, prozivajućem javnom govoru, kojim se promovirala netrpeljivost i zazivalo poduzimanje akcije prema „njima“, Romima. Uglavnom se cijeloj romskoj zajednici i dalje pripisuju većinom nepovoljne, neželjene i loše osobine, a pojedinci se ponekad ističu kao malobrojni svijetli primjeri, jer ipak „nisu oni svi isti“.

Osobitu zabrinutost svakako izaziva prosvjed održan u Čakovcu 1. lipnja 2019., najavljen kao prosvjed za normalan život, no usmjeren protiv Roma, koji „su sve samo ne ljudi“, uz izuzetak pojedinaca „koji su se uspjeli socijalizirati i integrirati“. Upravo je taj „uspjeh“ pojedinaca sukus svih nedaća i teškoća s kojima su Romi suočeni, koji se uistinu može smatrati osobitim i uglavnom osobnim uspjehom i postignućem, kada se usprkos prevladavajućim predrasudama i diskriminaciji, romskom podrijetlu unatoč ili siromaštvu usprkos, uspiju uključiti u normalne životne tokove ostalih stanovnika RH, uspješno se školovati, zaposliti se te ostvariti barem prosječnu kvalitetu života, u kućama uvjetnima za život i s priključcima na infrastrukturu.

Naime, iako najavljen kao mirni prosvjed bez govora, sadržavao je istupe pojedinaca kojima se prizivala mržnja prema Romima, neki prosvjednici su isticali neprimjerene transparente s fašističkim obilježjima ili su nosili proustaške crne košulje. Protuprosvjed, koji su zatražile romske udruge želeći ukazati na neistine i neprimjeren sadržaj tog prosvjeda, nije dobio dozvolu Grada Čakovca. Iako se pravo na mirno javno okupljanje i mirni prosvjed može ograničiti ukoliko postoji namjera da se čini ili potiče nasilje, mržnja i nesnošljivost, mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno te država mora voditi računa da eventualno ograničenje prava na okupljanje bude opravdano, razmjerno cilju koji se želi postići te da ne stvara odvraćajući efekt prema drugim građanima, koji bi u budućnosti mogli poželjeti javno prosvjedovati ili se mirno okupljati. Iako je moguće da zbog održavanja protuprosvjeda dođe do napetosti zbog podjela u društvu, to je jedna od neizbježnih posljedica razlike u stavovima te u takvim okolnostima uloga države nije da ukine pluralizam, već da osigura da se konkurentske grupe međusobno toleriraju.

Očito je da je osjećaj osobne sigurnosti stanovnika Međimurja zadnjih godina umanjen, zbog češćih neovlaštenih ulazaka u dvorišta, provala i krađa, kao i da se povjerenje u učinkovit rad policije smanjuje, no važno je naglasiti da iza svakog takvog čina stoje pojedinci, osobe s imenom i prezimenom, koji za svoje protupravne postupke trebaju biti pravovremeno i primjereno sankcionirani dok se njihova pripadnost romskoj nacionalnoj manjini mora prestati isticati kao povod i razlog napada i prozivanja  cijele  romske  zajednice.  Upravo suprotno, potrebno se ozbiljno, dugoročno i posvećeno, kroz pomno planiran i koordiniran rad nadležnih tijela, u suradnji s romskom zajednicom, posvetiti uzrocima koji dovode do toga da su počinitelji tih djela, vrlo često maloljetni Romi, izloženi siromaštvu, diskriminaciji, nejednakim prilikama za obrazovanje i zapošljavanje, koji žive u izoliranim i segregiranim naseljima, bez ikakvih sadržaja primjerenih djeci i mladima.

Procesi kojima se pokušava suzbiti ovaj ukorijenjeni i, nažalost, rastući trend javne i glasne proturomske netrpeljivosti, koja ne uzima u obzir uzroke i povode neprihvatljivog ponašanja nekih Roma, diljem EU uglavnom počiva na strategijama integracije Roma, koja u državama članicama prioritizira bolje obrazovanje romske djece, ukidanje diskriminacije pri zapošljavanju, dostupnije kvalitetno i desegregirano stanovanje i javne usluge, kao i bolji zdravstveni status. Iako napredak u nekim područjima postoji, slab je i spor, a zbog lošeg prikupljanja podataka teško ga je pratiti. Primjerice, u 2018. je postala aktivna mrežna stranica (www.nsur.hr) za praćenje mjera i ciljeva Nacionalne strategije za uključivanje Roma (NSUR), gdje bi provedbena tijela trebala barem jednom godišnje upisivati podatke, što se ne čini, pa ih i dalje treba čekati najmanje godinu dana, ovisno o dinamici pripreme izvješća o njenom provođenju.

Na temelju podataka kojima ipak raspolažemo, u RH je primjetan određen napredak u području zapošljavanja, iako je mladim Romima i dalje teško naći praksu tijekom školovanja ili posao u struci nakon srednje škole. To, uz teret siromaštva i troškova školovanja, dodatno odvraća od upisa u srednje škole, bez koje se još teže zaposle. Naime, 66,4% Roma evidentiranih na HZZ-u uopće nema školu ili ima nezavršenu osnovnu. Tek 1,3% ih ima četverogodišnju srednju školu, a nezaposlenih Roma sa završenim fakultetom u RH je samo dvoje. Stoga ohrabruje da ih je tijekom 2019., 783 bilo obuhvaćeno mjerama aktivne politike zapošljavanja, od čega je 330 (42,1%) zaposleno nakon okončanja mjere, pri tome njih 130 (16,6%) kod istog poslodavca. Osim toga, zapošljavanju doprinose i projekti koje u nekim sredinama provode gradska društva Crvenog križa ili udruge, kroz koje se Rome potiče na usvajanje novih vještina i znanja pomoću kojih će se lakše i brže zaposliti. Bilo bi dobro i da veće stipendije za studente, koje su, između ostalog i na temelju naših preporuka, uvećane sa 1.000 na 1.300 kuna mjesečno, potaknu mlade Rome na nastavak školovanja.

Sveobuhvatnije pak učinke, koji će povoljno utjecati na opće prilike i kvalitetu života Roma, očekujemo od novoosnovanih multidisciplinarnih timova, za sada tek u Međimurskoj županiji, koji bi, sukladno preporuci iz Izvješća za 2018., koordiniranim i ujednačenim naporima unutar romskih naselja trebali unaprijediti kvalitetu i brzinu postizanja rješenja za ove mnogobrojne teškoće. Pozitivno je da nisu zaživjeli najavljeni programi uvođenja vaučera, umjesto isplate novčanih socijalnih potpora, jer bi njihovi učinci mogli biti dvojbeni i uvelike otežavajući za korisnike. Naime, ukoliko bi se svim korisnicima socijalnih potpora, bez obzira na postojanje podataka o eventualnim zlouporabama, novčane isplate zamijenile vaučerima za nabavu samo određenih namirnica, to bi im uvelike otežalo svakodnevni život, iako su nepravilnosti utvrđene samo manjem broju korisnika. Budući da Romi čine oko 80% korisnika socijalnih potpora u Međimurju, jasno je da bi to za njih imalo osobito nepovoljan i nerazmjeran učinak, bez obzira jesu li ili nisu pomoć zloupotrebljavali.

S druge strane, kao pozitivni ističu se novi programi unaprjeđenja kvalitete života Roma, koje provode ULJPPNM i SDUOSZ, kojima je tijekom 2019. oko 900 romskih kućanstava diljem RH primilo pomoć u kućanskim aparatima i namještaju, odnosno u građevinskom materijalu za obnovu, nadogradnju ili završetak obiteljske kuće.

Istovremeno, nije dobro kada se, iako postoji novac i htijenje da se parceliziraju i urede imovinskopravni odnosi na česticama, većinom romski stanovnici Capraških Poljana nađu u procjepu između Grada Siska i Ministarstva državne imovine, koji se međusobno odriču obveze parcelizacije, čime vlasnicima onemogućuju upis i legalizaciju nekretnina te time i konkuriranje u spomenutim programima za dodjelu građevinskog materijala za obnovu, nadogradnju ili završetak obiteljske kuće. Jednako je loše i što nije proveden postupak darovanja nekretnina u vlasništvu RH radi proširenja Kuršanca, naseljenog pretežito Romima, jer se Grad Čakovec, unatoč suglasnosti Ministarstva financija, ne želi odreći potraživanja koje ima prema RH pa se naselje ne može proširiti i time osigurati primjereni uvjeti stanovanja.

 

Migranti

Migranti su još jedna skupina prema kojoj u RH rastu diskriminatorni stavovi i predrasude te se javno mnijenje od humanitarno-pomagačkog tijekom izbjegličke krize 2015. pomaklo u smjeru zazora i ksenofobije, zbog čega se izbjeglice danas naziva gotovo isključivo ilegalnim migrantima, prema kojima se javno izražava uglavnom strah i zabrinutost. Istraživanja stavova čitatelja internetskih portala ukazuju da je 65% stanovnika RH za zabranu ulaska migranata u zemlju: 35% ih smatra da će se time povećati nesigurnost i kriminal, oko 20% da uređena zemlja mora čuvati svoje granice, a oko 10% da će drugačija vjera i kultura narušiti naš način života.

Podatci koje prikupljamo od državnih tijela, udruga, međunarodnih organizacija, iz pritužbi građana i drugih izvora, ukazuju na znatne poteškoće s kojima se migranti susreću kad uspiju zatražiti međunarodnu zaštitu ili su je već ostvarili (o poteškoćama i kršenjima njihovih prava prilikom prelaska granice govorimo u posebnom poglavlju). Pri tome, među migrantima možemo razlikovati one koji su ipak u boljem položaju, primjerice koji dolaze unutar programa preseljenja iz Turske te prije toga prolaze prethodne programe prilagodbe, a po dolasku, uz snažnu podršku državnih i lokalnih tijela i udruga, pitanja njihova smještaja, upisa u školu, učenja hrvatskog jezika ili pronalaska posla se rješavaju puno brže od onih koji su smješteni u prihvatilištima i po odobravanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što može potrajati i više godina, tek kreću na težak put integracije. Primjerice, za njih niti ne postoji organiziran tečaj hrvatskoj jezika dok čekaju odluku o zahtjevu, već ga uče sporadično, zahvaljujući naporima volontera u prihvatilištima.

Unatoč većem zapošljavanju ili početku dugo očekivanog tečaja hrvatskog jezika, poteškoće su i dalje značajne pa je tijekom 2019. zaposleno tek 18 osoba pod međunarodnom zaštitom, a samo 61 je upućena na tečaj hrvatskog jezika. Pri tome, uvodnih 70 nastavnih sati nije dovoljno niti za usvajanje osnovnih pojmova hrvatskog jezika i pisma te svakako treba nastaviti provoditi preostalih 210 sati  u okviru Programa učenja hrvatskoga jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom, kako bi se integracija olakšala. Značajne su poteškoće i dalje prisutne pri ostvarivanju zdravstvene zaštite. Iako nominalno ostvaruju pravo u istom opsegu kao i državljani RH, vrlo  teško  pronalaze  liječnike  i  druge medicinske stručnjake koji žele i znaju kako im, unutar složenog sustava naplate troškova, pružiti medicinsku skrb.

Diskriminacija je najčešća i najizraženija na području  stanovanja,  budući  da  je osobama pod međunarodnom zaštitom, čak i kad troškove najma i režija plaća RH, vrlo teško unajmiti stanove u privatnom vlasništvu, a u državnom vlasništvu ih nema dovoljno. Ove poteškoće postaju još složenije kada protekom dvije godine prestane njihovo pravo na besplatan smještaj pa ga moraju same osigurati na tržištu, pogotovo ako nemaju dovoljno sredstava za život. Tijekom 2019. pravo na smještaj zbog proteka dvije godine prestalo je za 262 osobe, a HCK ukazuje na najmanje dvije višečlane obitelji koje, unatoč tome što imaju osigurana vlastita sredstva za najam, nisu u mogućnosti naći stan.

S obzirom na ove poteškoće, čini se da bi programi smještanja izbjeglica u manje sredine i gradove poput Siska, Karlovca, Požege, Slavonskog Broda i ostalih, mogli biti učinkovitiji, jer se stvaranjem volonterskih i institucionalnih mreža podrške u manjim sredinama lakše prevladavaju barijere između lokalnog stanovništva i izbjeglica. Naime, rezultati istraživanja skupine autora o stavovima građana te pripremljenosti lokalnih zajednica na izazove integracije izbjeglica, provedeno na reprezentativnim populacijama većih gradova u više od polovice županija u kojima je razmještanje izbjeglica vjerojatno, pokazuju da integracijski potencijal postoji, no da ključne napore treba usmjeriti na JLP(R)S, ponajprije na njihova vodstva i službenike, a onda i na lokalnu javnost. Pri tome je važno formirati bazu u kojoj će biti informacije o svim aktivnostima dionika, kako bi se izbjeglo trošenje resursa na njihovo ponavljanje, a kao prioritet odrediti učenje hrvatskog jezika, u puno većem sadržajnom i vremenskom obimu od uvodnih 70 nastavnih sati.

Istraživanje je pokazalo i da je osobito važno posvetiti pažnju pravednoj distribuciji različitih vrsta pomoći i ostvarivanja prava izbjeglica u sklopu javnih kampanja te poslati poruku da podrška koja im je pružena nije u sukobu i neće uskratiti prava domaćem stanovništvu. Dobro je i građane informirati o (malom) broju izbjeglica u lokalnim zajednicama, a javnim kampanjama ponovo pobuditi empatiju i solidarnost prema ljudima u nevolji te jasno artikulirati na koje sve načine oni mogu pridonijeti zajednicama u koje dolaze, uz naglasak na vrijednosti različitosti, koja tako neće biti doživljena kao ugrožavajuća za domicilnu kulturu, za što treba angažirati stručnjake, a ne prepustiti upravljanje različitostima od slučaja do slučaja ili to pitanje ignorirati. Mnoga vrijedna iskustva, prikupljena u EU-u i RH tijekom zadnjih godina, kako u integraciji migranata, tako i drugih marginaliziranih društvenih skupina, poput Roma/kinja, nedovoljno se koriste, stečena iskustva o integraciji u najvećoj mjeri ostaju unutar pojedinih organizacija, institucija ili njihovih pojedin ih dijelova i ne prenose se sustavno, kako bi služile razvoju politika.

Iako se u strateškim dokumentima to često previđa, izbjeglice i migrante važno je uključiti, pojedinačno i kolektivno, u procese njihova donošenja i razvijanja, kako bi i oni dali obol pri pronalaženju rješenja i planiranju budućnosti. Uostalom, svojim dolaskom i ostankom u RH postali su naši novi sugrađani i njihov glas je važno čuti. Bitno je i uspostavljanje društvenih veza s članovima lokalne zajednice, koje izravno utječu na rezultate koji se postižu u smještaju, zapošljavanju, obrazovanju, ali i stvaranju pozitivnih iskustava kod migranata, iako ih se većina susrela s rasističkim porukama i ljudima u institucijama i organizacijama koji im nisu bili od pomoći.

 

PREPORUKE:

1. Vladi RH, da tijela državne uprave i javne vlasti, osobito u području unutarnjih poslova, zdravlja, socijalne skrbi, rada, mirovinskog osiguranja i obrazovanja, obveže na prikupljanje i obradu posebnih kategorija osobnih podataka, što uključuje i one o etnicitetu ili nacionalnom podrijetlu, uz primjenu odgovarajućih zaštitnih mjera;

2. Ministarstvu znanosti i obrazovanja, da u skladu s obvezom na poštovanje i zaštitu privatnog i obiteljskog života, izda uputu fakultetima i školama da na zahtjev osoba koje su zbog osobnih razloga promijenile osobno ime izdaju svjedodžbe ili diplome s novim podatcima;

3. Tijelima zaduženim za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, da najmanje jednom godišnje podatke o ostvarenom unesu u javnu mrežnu stranicu za praćenje provođenja mjera i ostvarivanja ciljeva NSUR-a, www.nsur.hr;

4. Gradu Sisku i Ministarstvu državne imovine, da u suradnji i uz sudjelovanje predstavnika Roma iz Capraških Poljana, što prije pronađu i implementiraju modalitete parcelizacije zemljišnih čestica u tom naselju te time vlasnicima omoguće upis i legalizaciju nekretnina;

5. Tijelima zaduženima za provedbu integracije migranata, da integracijskim mjerama obuhvate i tražitelje međunarodne zaštite, osobito organiziranjem tečaja hrvatskog jezika;

6. Tijelima zaduženima za provedbu integracije migranata, da ključne integracijske napore osobito usmjere na jedinice lokalne i regionalne samouprave, njihova vodstva i ciljane službenike te lokalnu javnost;

7. Tijelima zaduženim za provedbu integracije migranata, da migrante i izbjeglice uključe u procese donošenja odluka i razvijanja politika i strategija koje se na njih odnose.

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.

Prava nacionalnih manjina

Diskriminacija u području rada i zapošljavanja

Diskriminacija u području i temeljem obrazovanja

Pravosuđe

Izražavanje u javnom prostoru

Tražitelji međunarodne zaštite i iregularni migranti