Međunarodni dan za eliminaciju rasne diskriminacije obilježava se 21. ožujka, u znak sjećanja na 69-ero prosvjednika koje je 1960. godine u Sharpevilleu u Južnoafričkoj Republici ubila policija, prilikom mirnog prosvjeda protiv rasističkih zakona i aparthejda.

Premda se ovaj tragični događaj dogodio prije više od pola stoljeća, rasna diskriminacija i dalje je prisutna diljem svijeta. Zahvaljujući antidiskriminacijskim propisima, u zapadnim demokratskim državama, danas nejednako postupanje nije samo moralno neprihvatljivo već zabrana diskriminacije ima i svoje pravno utemeljenje, no lošije postupanje prema osobama zbog njihove boje kože ili obilježja koja ukazuju na različito etničko ili nacionalno podrijetlo od većinskog stanovništva, u svakodnevnom se životu i dalje nastavlja.

Pritužbe na diskriminaciju koje građani i građanke upućuju pučkoj pravobraniteljici godinama već ukazuju na učestalost diskriminacije na temelju rase, etničke pripadnosti ili boje kože te nacionalnog podrijetla. Također, u Hrvatskoj još uvijek oko četvrtine građana izjavljuje kako bi im bilo neprihvatljivo da im se dijete stupi u brak s osobom druge boje kože.

Među razlozima iz kojih se ljudi i danas suočavaju s netrpeljivošću, vrijeđanjem, odbijanjem ili uskraćivanjem isključivo zbog svoje boje kože nalaze se i predrasude, potpuno neutemeljeni i pogrešni stavovi o biološkim razlikama među ljudima – zbog čega se uklanjanje rasne diskriminacije uvelike treba oslanjati i na uklanjanjem predrasuda.

Pučka pravobraniteljica je u 2014. godini provela istraživanje o načinu na koji se u hrvatskom javnom prostoru izvještava o migrantima, tražiteljima azila, osobama pod supsidijarnom zaštitom i azilantima, osobama među kojima ima veliki broj onih koje boja kože razlikuje od većinskog hrvatskog stanovništva. Istraživanje je potaknula učestala pojava neprihvatljivog, diskriminatornog govora i govora mržnje u javnom prostoru čija meta su bili pripadnici raznih manjinskih skupina, a cilj mu je bio utvrditi vrijednosnu orijentaciju koju novinarski tekstovi pronose prenoseći događaje te tako oblikuju stav čitatelja.

Analiza uzorka novinskih članaka s internetskih portala pokazala je kako se u nekim slučajevima o ovim skupinama izvještava stereotipizirajuće, pa čak i diskriminatorno. Premda se to ne može zaključiti iz terminologije koju novinari koriste kada pišu o njima, ipak činjenica da se najveći broj članaka odnosio na izvještavanje o negativnim događajima ili ilegalnim radnjama te da je u velikom broju njih navedena zemlja podrijetla osoba, doprinosi stvaranju slike o čitavoj skupini kao potencijalno problematičnoj i sklonoj protuzakonitom postupanju. Dodatno na to utječe i činjenica da se o drugim temama koje bi lokalnom stanovništvu približile situaciju u zemljama iz kojih migranti dolaze ili razloge za migraciju, potaknule razumijevanje prema teškoj i nezavidnoj situaciji u kojoj se mnogi od njih nalaze, gotovo i ne piše uopće. No, nalazi istraživanja nisu sasvim negativni, naprotiv pokazalo je kako većina tekstova jest neutralna, a u dosta velikom broju pojavljuju se i afirmativni tekstovi.

Osim konkretnih uvida koje je analiza dala, njome želimo ukazati na važnost promišljenog, odgovornog i senzibiliziranog novinarskog pristupa temama koje se vežu uz manjinske skupine. To je posebice važno kada je riječ o skupinama s kojima većinsko hrvatsko stanovništvo rijetko ili nikada ne dolazi u doticaj, a spominju se u javnom prostoru.

Naposljetku, koristimo ovu priliku da upozorimo kako u Hrvatskoj ima diskriminacije na temelju rase, boje kože ili etničke pripadnosti, i pozivamo građane da nam se obrate ukoliko su je doživjeli.