1. UVOD
Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi je ljudsko pravo koje je zajamčeno Ustavom RH te brojnim međunarodnim konvencijama. Priziv savjesti proizlazi iz njega, kao pravo koje se može ograničiti. Pri tome je priziv savjesti ponajprije priznat radi poštivanja vjerskih i moralnih svjetonazora pojedinaca u vojnom kontekstu, dok se u središtu javnih rasprava (i) u Hrvatskoj posljednih godina te ponovno intenzivno u recentnom razdoblju spominje u kontekstu zdravstva, posebice prekida trudnoće. U tom kontekstu – priziva savjesti u zdravstvu, posebno u odnosu na pravo na pobačaj, što je nedavno iznova aktualizirano u Hrvatskoj – donosimo i ovu analizu.
Zbog različitih tumačenja koja su na temu priziva savjesti prisutna u javnosti osobito vezano za međunarodni pravni okvir zaštite ljudskih prava, a radi doprinosa raspravi o njegovom pravnom uređenju, provedbi u praksi i potrebnim poboljšanjima, pučka pravobraniteljica, kao opunomoćenica Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska, pripremila je ovu analizu koja sadrži pregled međunarodnih, europskih i nacionalnih pravnih izvora, kao i neobvezujućih dokumenata vezanih uz priziv savjesti.
Prvenstveno, Ustav RH u članku 40. jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Priziv savjesti Ustav RH izrijekom navodi u članku 47., kojim ga dopušta „onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama“. U odredbama pravnoobvezujućih međunarodnopravnih dokumenata s područja zaštite ljudskih prava priziv savjesti ne navodi se izrijekom kao zasebno navedeno ljudsko pravo koje su države dužne osigurati, ali navode ga pri svojim autoritativnim tumačenjima ovih dokumenata za to ovlašteni međunarodni odbori te ga je u više svojih odluka razmatrao i Europski sud za ljudska prava. Pri tome ga se navodi kao pravo koje nije apsolutno i može se ograničiti, a u kontekstu priziva savjesti u zdravstvu da ne smije biti prepreka pristupu pravu na zdravlje odnosno zdravstvenim uslugama.
Iako se u javnosti u RH priziv savjesti primarno povezuje s vjerom i vjerskim osjećajima pojedinaca, on se odnosi i na uvjerenje, pa se uz vjernike on odnosi i na druge pojedince koji imaju moralne i etičke nazore zbog kojih odbijaju određene postupke, radnje ili dužnosti. Iako je neupitno da pravo na priziv savjesti nije apsolutno pravo, njegovo ograničavanje na pojedinačnoj razini može otvarati sumnju na diskriminatorno postupanje temeljem vjere ili uvjerenja. Ova analiza usmjerena je prvenstveno na priziv savjesti te ne uključuje detaljno pojašnjavanje ovog povezanog pravnog pitanja. Međutim, kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u RH, vezano za razmatranjima moguće diskriminacije do koje bi eventualno došlo, primjerice u području rada i zapošljavanja, ovdje podsjećamo kako je temeljem Ustava RH, prava EU, pravnoobvezujućih instrumenata međunarodnog prava i Zakona o suzbijanju diskriminacije, zabranjena diskriminacija temeljem vjere ili uvjerenja, međutim da su istovremeno propisane i iznimke kada se nejednako postupanje ne smatra diskriminacijom. Pri tom, odgovor na pitanje je li riječ o diskriminaciji ili propisanoj iznimci, moguće je dati tek nakon razmatranja svakog pojedinačnog slučaja i njegovih specifičnih okolnosti.
U ovoj analizi, između ostalog, navodimo:
- priziv savjesti proizlazi iz slobode mišljenja, savjesti ili vjere;
- priziv savjesti nije apsolutno pravo, već može biti ograničeno, uključujući radi zaštite zdravlja;
- međunarodni pravni okvir, uključujući i pravo EU, državama ne nalaže da omoguće priziv savjesti u zdravstvu, već da, ukoliko se države na to odluče, ono bude adekvatno regulirano
- velika većina država članica EU priznaju pravo na priziv savjesti u zdravstvu, a Republika Hrvatska je to izrijekom učinila u više zakona iz područja zdravstva;
- priziv savjesti je individualno pravo koje kao pojedinci mogu koristiti zdravstveni djelatnici – a odgovornost je ustanova odnosno države osigurati da pozivanje na priziv savjesti nema utjecaj na cijelu ustanovu odnosno dijelove zdravstvenog sustava;
- konkretno – priziv savjesti ne smije biti prepreka pristupu pravu na zdravlje, što se u praksi ipak događa; govoreći u kontekstu reporoduktivnih prava, to znači da žena mora dobiti pravovremene i potpune odnosno njoj razumljive informacije o svim svojim pravima vezanima uz pobačaj, kao i pravovremeni pristup zakonom zajamčenom pravu na pobačaj, bez obzira na činjenicu postojanja zdravstvenih djelatnika koji se pozivaju na priziv savjesti;
- iz dosadašnje prakse vidljivo je kako je, radi osiguranja prava na pobačaj, potrebno promijeniti način na koji se provodi pozivanje na priziv savjesti, uključujući i detaljniju regulaciju, kako bi se osiguralo da zdravstvene ustanove omoguće pravo na pobačaj i kada se svi djelatnici pozivaju na priziv savjesti te kako bi se spriječile zlouporabe pozivanja na priziv savjesti.
Ujedno podsjećamo da izvori navedeni u ovoj analizi imaju različitu pravnu snagu te je važno razlikovati one koji su pravnoobvezujući od onih koji to nisu, uvažavati hijerarhiju pravnoobvezujućih pravnih normi, kao i područje primjene i adresate pravne norme te ograničenja i iznimke.
Kad je u pitanju Povelja o temeljnim pravima EU, odredbe ovog akta EU odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije te na države članice kada provode pravo Unije. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona (u analizi se navode Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima – ICCPR, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima – ICESCR; Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena – CEDAW; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Europska socijalna povelja). Preporuke i mišljenja međunarodnih mehanizama predstavljaju autoritativna tumačenja odredbi obvezujućih instrumenata odnosno važne smjernice za pravilnu provedbu odredbi. Presude Europskog suda za ljudska prava pravno su obvezujuće za države na koje se odnose, ali ostalim članicama Vijeća Europe postavljaju pravne standarde u usporedivim situacijama. Ostali izvori navedeni u nastavku, poput rezolucija Europskog parlamenta i Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, izvješća, akcijski planovi i slično, nisu pravno obvezujući.
2. PREGLED PRAVNIH IZVORA I NEOBVEZUJUĆIH DOKUMENATA
-
UJEDINJENI NARODI
Opća Deklaracija o ljudskim pravima u čl. 18. navodi kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijed“, te je ista detaljnije razrađena kroz dva međunarodna pakta (ICCPR i ICESCR).
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima – ICCPR (čl. 18.) regulira da „svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere“, da „nitko ne smije biti podvrgnut prinudi“ kojom bi se ta sloboda ugrozila, kao i da se „sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja može podvrgnuti samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su prijeko potrebna radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala, ili temeljnih prava i sloboda drugih“.
Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima – ICESCR (čl. 12.) jamči pravo na zdravlje, što uključuje i pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje.
Konvencija za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena – CEDAW (čl. 12.) navodi kako države stranke trebaju poduzeti sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u području zdravstvene zaštite kako bi osigurale, na osnovi jednakosti muškaraca i žena, dostupnost zdravstvenih usluga, uključujući one koje se odnose na planiranje obitelji.
Hrvatska je država stranka ovih instrumenata od 1991. godine, što znači da je obavezna primjenjivati ih kao i redovito dostavljati izvješća o napretku u njihovoj primjeni.
Odbor za ljudska prava UN-a je tumačeći Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima – ICCPR u svom Općem komentaru br. 22 potvrdio da priziv savjesti spada u djelokrug članka 18. ICCPR-a, no da ono nije apsolutno pravo, s obzirom na to da sloboda izražavanja individualnih uvjerenja može biti podložna ograničenjima propisanim zakonom i nužnim za zaštitu temeljnih prava i sloboda drugih (članak 18. stavak 3.). Konkretno, vezano za priziv savjesti u kontekstu vojne obveze Odbor je naveo: „Pakt izrijekom ne navodi pravo na priziv savjesti, ali Odbor vjeruje da takvo pravo može proizlaziti iz čl.18., utoliko što obveza korištenja ubojite sile može biti u ozbiljnom sukobu sa slobodom savjesti i pravom na očitovanje vjere ili uvjerenja.“ U Općem komentaru br. 28, Odbor za ljudska prava UN-a navodi kako države trebaju osigurati da tradicionalni, povijesni, religijski ili kulturalni stavovi ne budu korišteni kao opravdanje za kršenja prava žena na jednakost pred zakonom i na jednakost u ostvarivanju prava zajamčenih međunarodnim paktovima.
Odbor za ekonomska socijalna i kulturna prava UN-a, tumačeći Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima – ICESCR, u svom Općem komentaru br. 22 o pravu na seksualno i reproduktivno zdravlje, precizira da primjena prigovora savjesti ne smije biti prepreka pristupu pravu na zdravlje. Stoga države stranke ICESCR imaju obvezu „prikladno regulirati ovu praksu“ kako bi jamčile da priziv savjesti ne ograničava pristup skrbi za seksualno i reproduktivno zdravlje – primjerice zahtijevanjem da se osobu uputi pružateljima koji mogu pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu, kao i da to ne zaustavi provođenje potrebnih zahvata u hitnim slučajevima. Osim toga, države stranke moraju osigurati odgovarajući broj pružatelja zdravstvenih usluga koji su spremni i koji su u mogućnosti pružati ih unutar razumnog zemljopisnog dosega. Navodimo i stav ovog Odbora u slučaju Poljske (periodički pregled implementacije ICESCR-a), odnosno poziv državi da regulira priziv savjesti, uključujući i pravnu obavezu zdravstvenih ustanova da uvedu mehanizme sustavnog i pravovremenog upućivanja osoba u ustanove koje mogu pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu.
Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, tumačeći Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena u svom Općem komentaru br. 24 istaknuo je da ako, primjerice, zdravstveni djelatnici odbijaju pružati zdravstvene usluge temeljem priziva savjesti, potrebno je uvesti mjere kako bi se osiguralo da se žene upućuje drugim pružateljima zdravstvenih usluga koji će ih pravovremeno pružiti.
Iako nije riječ o odboru koji tumači odredbe pravnoobvezujućujeg instrumenta, već posebnom mehanizmu, navodimo da je Posebni izvjestitelj UN-a o pravu na zdravlje ukazao da „izostanak sustava upućivanja u druge ustanove nije u skladu s pravom na najvišu moguću razinu zdravlja“.
U izvješću o Hrvatskoj iz 2017., Posebni izvjestitelj navodi kako je „prekomjerno korištenje zakonske mogućnosti priziva savjesti ograničio pristup sigurnom pobačaju“, s obzirom da se na njega poziva polovica liječnika u javnom zdravstvu, kao i da „iako je zakonom predviđeno individualno odbijanje zdravstvene usluge, u praksi se oni događaju na razini cijele institucije“. Posebni izvjestitelj je također istaknuo kako dio liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti na radnom mjestu u javnoj zdravstvenoj ustanovi, pobačaje obavlja u privatnoj praksi što dovodi u pitanje njihove motive isticanja priziva savjesti. Tom prilikom podcrtao je kako su prava na seksualno i reproduktivno zdravlje ljudska prava te da stoga regresivne mjere kojima se ometa pristup sigurnom pobačaju i kontracepciji, te podriva seksualni odgoj prikladan dobi, mogu rezultirati kršenjima ljudskih prava.
Konačno, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u Europskom akcijskom planu za seksualno i reproduktivno zdravlje (isti nije pravno obvezujuć) ističe da pojedinci u zdravstvu imaju pravo na priziv savjesti, ali kako ostvarivanje tog prava ne bi trebalo davati mogućnost ometanja ili uskrate pristupa zakonom reguliranog pobačaja, i to zbog rizika koji odgođena skrb može predstavljati za ženino zdravlje i život. WHO također naglašava važnost mehanizma upućivanja žene drugom obučenom zdravstvenom djelatniku u istoj ili drugoj lako dostupnoj zdravstvenoj ustanovi i dodaje kako u situacijama kada upućivanje nije moguće, „zdravstveni djelatnik koji ima priziv savjesti mora osigurati siguran pobačaj kako bi spasio ženin život ili spriječio ozbiljno narušavanje njenog zdravlja“.
-
VIJEĆE EUROPE
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – EKLJP (čl. 9.) jamči da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.“ (čl.9. st.1.). Pri tome „sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“ (čl.9.st.2.)
Konvencija jamči i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8.), a „javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“.
Iako članak 9. EKLJP izrijekom ne navodi pravo na priziv savjesti, ni u vojsci, ni u građanskoj sferi, prema praksi Europskog suda za ljudska prava – ESLJP, zaštita iz članka 9. EKLJP odnosi se na protivljenje vojnoj obvezi, kada je ono motivirano ozbiljnim konfliktom između vojne obveze i savjesti pojedinca ili njegovih iskrenih i dubokih vjerskih uvjerenja te je Sud donio cijeli niz presuda glede priziva savjesti u ovom kontekstu.
U svojim je presudama vezanima uz priziv savjesti izvan konteksta vojne službe Europski sud za ljudska prava zauzeo stav kako se ono može ograničiti na temelju javnog interesa u osiguravanju jednakog tretmana za sve korisnike.[1]
Primjeri relevatnih presuda ESLJP u kontekstu priziva savjesti u zdravstvu su:
Podnositelji zahtjeva su dvoje farmaceuta koji su odbili trima ženama izdati kontracepcijske pilule (propisane liječničkim receptima, u skladu sa zakonom). Podnositelji su se pozivali na članak 9. Konvencije, koji im je, kako su tvrdili, jamčio slobodu očitovanja svoje vjere, za što su podrazumijevali da se odnosi i na pravo odbijanja prodavanja kontracepcijskih proizvoda čija je uporaba u suprotnosti s njihovim vjerskim uvjerenjima.
Europski sud za ljudska prava odbio je njihov zahtjev, ističući kako sve dok je kontracepcijska pilula legalno dostupna za prodaju, i to samo na recept i u ljekarnama, podnositelji ne mogu dati prednost svojim vjerskim uvjerenjima i nametati ih drugima kao opravdanje za odbijanje prodaje takvog proizvoda, s obzirom da imaju na raspolaganju druge načine manifestiranja svoje vjere izvan profesionalne sfere. Stoga je Sud zaključio da osuda podnositelja zahtjeva zbog njihovog odbijanja prodaje kontracepcijskih pilula nije ometala ostvarivanje njihovog prava na slobodu misli, savjesti i vjere, zajamčenog člankom 9. Konvencije.
Nakon ultrazvučnog pregleda obavljenog tijekom osamnaestog tjedna trudnoće, podnositeljica zahtjeva je obaviještena o mogućoj malformaciji fetusa. Odmah je izrazila želju da pobaci ako se dijagnoza potvrdi. Nakon toga je više puta pokušavala ostvariti pristup testiranju, no zbog odugovlačenja i propusta j to joj nije bilo omogućeno sve dok nije bilo prekasno za prekid trudnoće. Tada je uspjela obaviti testiranje, pri čemu je dijagnoza i potvrđena.
Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da su povrede Konvencije u njenom slučaju proizašle iz nedostatka dostupnih postupaka revizije u vezi s odbijanjem liječnika da joj pruže prenatalnu dijagnozu i skrb te iz neregulirane i kaotične prakse prigovora savjesti prema poljskom zakonu.
Nacionalno zakonodavstvo nedvojbeno je nametnulo obvezu državi da u slučaju sumnje na genetski poremećaj ili probleme u razvoju osigura nesmetan pristup prenatalnim informacijama i testiranju. Također je nametnuo opću obvezu liječnicima da pacijentima daju sve potrebne informacije o njihovim slučajevima, a pacijentima pravo da dobiju sveobuhvatne informacije o svom zdravlju. Stoga je u relevantno vrijeme na snazi bio niz nedvosmislenih zakonskih odredbi koje su specificirale pozitivne obveze države prema trudnicama u pogledu pristupa informacijama o vlastitom zdravlju i zdravlju ploda.
Sud navodi kako je podnositeljica bila je u situaciji velike ranjivosti, a rezultat odugovlačenja zdravstvenih djelatnika bilo je šest tjedana bolne neizvjesnosti u vezi sa zdravljem ploda, unatoč zakonskoj obvezi medicinskog osoblja da odgovori na njezinu zabrinutost. Podnositeljica zahtjeva je dobila rezultate testova u trenutku kada je bilo prekasno da donese informiranu odluku o tome hoće li nastaviti trudnoću ili ne (što joj je zakon omogućavao). Sud je stoga utvrdio kako je podnositeljica zahtjeva bila ponižena, a njezina je patnja dosegla minimalni prag težine prema članku 3. Konvencije (zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja).
Sud je utvrdio i povredu članka 8. (pravo na privatni život), s obzirom da je provedba zakona bila u značajnom neskladu s onim što aktualni zakon uistinu jamči po pitanju prava na pobačaj u Poljskoj.
U oba slučaja Sud nije utvrdio povredu članka 9. Konvencije. Naime, dvije podnositeljice koje su bile zaposlene kao medicinske sestre i prekvalificirale se za posao primalja, odbile su sudjelovati u izvođenju pobačaja, zbog čega im nije omogućeno da rade kao primalje. Sud je smatrao da je njihovo odbijanje da asistiraju pri pobačajima izraz slobode vjeroispovijedi, koja je zaštićena člankom 9. Konvencije, međutim da je ograničenje tog prava bilo propisano pozitivnim propisima prema kojima zaposlenik ima dužnost obavljanja zadanih radnih zadataka te je takvo ograničenje imalo legitimnu svrhu zaštite zdravlja žena koje su tražile pobačaj.
Sud je zaključio kako je ograničenje slobode vjeroispovijedi primalja također bilo nužno i razmjerno, budući da Švedska u svom zdravstvenom sustavu omogućava pobačaj u skladu sa zakonom, pa je stoga pozitivna obveza države organizirati taj sustav na način da pravo na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika ne onemogućava dostupnost te zdravstvene usluge.
Europski sud za ljudska prava je utvrdio pravne standarde vezane za priziv savjesti u zdravstvu i u presudi P. i S. protiv Poljske, u kojoj je ponovio kako su države obavezne organizirati zdravstveni sustav na način da ostvarivanje prava na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika u profesionalnom okruženju ne predstavlja prepreku pacijentima u pristupu zdravstvenim zahvatima na koje imaju zakonsko pravo.
Europska socijalna povelja jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u članku 11.[2]
Europski odbor za socijalna prava[3] je u pogledu primjene Europske socijalne povelje vezano za priziv savjesti u području zdravstva razmatrao više pritužbi[4]:
Pritužitelj (sindikat) tvrdio je da je da se nacionalni propis koji regulira prigovor savjesti liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika vezano za pobačaj ne provodi ispravno u praksi i utječe na dostupnost pobačaja, čime dovodi do kršenja niza prava zajamčenih Europskom socijalnom poveljom.
Odbor je zaključio kako je uistinu riječ o kršenju prava na zdravlje, zatim kršenja prava na rad (zbog različitog tretmana osoblja koje obavlja i koje ne obavlja pobačaje), kao i povrede prava na dostojanstvo na radu. Uvažio je tvrdnju sindikata da su poteškoće u pristupu pobačaju posljedica posebno velikog broja zdravstvenih djelatnika koji ostvaruju pravo na prigovor savjesti, kao i činjenice da mjere koje su poduzela nadležna tijela kako bi tome doskočila, nisu dovoljne.
Odbor ističe da je situacija u Italiji takva da su žene u nekim slučajevima prisiljene, s obzirom na hitan karakter potrebnih zahvata, pobačaj obaviti u drugim zdravstvenim ustanovama u Italiji ili u inozemstvu, ili to učiniti bez potpore ili kontrole nadležnih zdravstvenih tijela, ili im je onemogućen pristup pobačaju na koje imaju zakonsko pravo. To, ističe Odbor, može imati znatne rizike za zdravlje i dobrobit dotičnih žena, što je u suprotnosti s pravom na zaštitu zdravlja zajamčenom člankom 11. Povelje.
Pritužitelji su se Odboru obratili pozivajući se na pravo na zdravlje (članak 11. Povelje) i navodeći, između ostalog, da Švedska nije donijela sveobuhvatan i jasan zakonski okvir za reguliranje prigovora savjesti od strane pružatelja zdravstvenih usluga i koji su zato diskriminirani, kao i da je švedski Odbor za zdravstvo i socijalnu skrb nezakonito dopustio pobačaje u kasnim trudnoćama u slučajevima kada je fetus mogao preživjeti.
Odbor je zaključio da nije došlo do povrede čl.11. Povelje, pri čemu je naveo i kako članak 11. „ne nameće državama pozitivnu obvezu da zdravstvenim radnicima osiguraju pravo na prigovor savjesti“ i podsjetio kako je ranije (predmet International Planned Parenthood Federation – European Network (IPPF EN) v. Italy Complaint No. 87/2012) ispitao pitanje prava na prigovor savjesti u situaciji kada su zdravstveni djelatnici ostvarivali zakonsko pravo na prigovor savjesti, ali su posljedice nedostataka u primjeni zakona bile nespojive s pravom žena na zaštitu svog zdravlja u kontekstu pobačaja.
Parlamentarna skupina Vijeće Europe u Rezoluciji 1607 iz 2008. godine Pristup sigurnom i zakonitom pobačaju u Europi (koja nije pravno obvezujuća), između ostalog navodi kako različite okolnosti, poput nedostatka liječnika voljnih obavljati pobačaje, imaju potencijal ženama u praksi otežati ili onemogućiti pristup sigurnom, financijski prsitupačnom pobačaju, odnosno prihvatljivoj i primjerenoj skrbi vezanoj uz pobačaj
Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Rezoluciji 1763 iz 2010. godine Pravo na priziv savjesti u zakonitoj medicinskoj skrbi (koja nije pravno obvezujuća) ističe kako nitko ne smije biti prisiljen, smatran odgovornim ili diskriminiran na bilo koji način zbog odbijanja pobačaja, kao i da država ima odgovornost pacijentima osigurati pravodoban pristup medicinskoj skrbi u skladu sa zakonom. U Rezoluciji je Skupština izrazila zabrinutost da „neregulirana uporaba priziva savjesti može nerazmjerno utjecati na žene, posebice one s niskim primanjima ili koje žive u ruralnim područjima“. Ipak, navodi kako je priziv savjesti u velikoj većini država članica Vijeća Europe adekvatno reguliran, odnosno da postoji sveobuhvatan i jasan pravni okvir i javne politike koji reguliraju praksu prigovora savjesti od strane pružatelja zdravstvenih usluga, čime se osigurava da se interesi i prava pojedinaca koji traže zakonom zajamčene zdravstvene usluge poštuju, štite i ispunjavaju.
Skupština je ujedno pozvala države članice Vijeća Europe da izrade sveobuhvatne i jasne propise koji definiraju i reguliraju prigovor savjesti u pogledu zdravstvenih usluga, a koji: jamče pravo na prigovor savjesti u svezi sudjelovanja u medicinskom postupku; osiguravaju da pacijenti budu pravodobno obaviješteni o svakom prigovoru savjesti i upućeni drugom pružatelju zdravstvene skrbi; osiguravaju da pacijenti dobiju odgovarajući tretman, posebno u hitnim slučajevima.
Napokon, kao najrecentniji dokument, (za sada) nacrt Rezolucije 2439 iz 2022. godine Pristup pobačaju u Europi[5] poziva države članice Vijeća Europe „da osiguraju stvarni pristup zakonitoj skrbi vezanoj uz pobačaj, ako je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, i relevantno savjetovanje kvalificiranih zdravstvenih djelatnika koji pružaju objektivne informacije; prigovor savjesti, ako je legalan, nikada ne bi trebao ograničavati stvarni i pravodobni pristup zakonitoj skrbi o pobačaju (10.5); te da osposobljavaju zdravstvene djelatnike za pružanje informacija i skrbi vezanih uz pobačaj, na nepristran, neosuđujući, poštivajući, povjerljiv način, potkrijepljen relevatnim podatcima; da zaštite zdravstvene djelatnike koji pružaju skrb vezanu za pobačaj od verbalnih ili fizičkih prijetnji ili napada te bilo kakvog pritiska ili odmazde, uključujući profesionalne (10.6).“
Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava je pak u publikaciji Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena u Europi (issue paper) iz 2017. napravila osvrt na trenutni pravni okvir i praksu diljem Europe, pri čemu razmatrajući priziv savjesti u kontekstu reproduktivnih prava žena navodi da međunarodni standardi ljudskih prava obvezuju države da poduzmu učinkovite mjere kako bi osigurale da odbijanje pružanja zdravstvene skrbi od strane zdravstvenih djelatnika na temelju savjesti ili vjere ne ugrožava pristup žena seksualnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi.
Povjerenica navodi da su Europski odbor za socijalna prava, ESLJP, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, Odbor za gospodarska, socijalna i kulturna prava te Odbor za ljudska prava posebno naglasili da u skladu s međunarodnim pravom o ljudskim pravima, pravo na slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja ne podrazumijeva apsolutno pravo na očitovanje vjere ili uvjerenja te su odbili priznati bilo koje ovlaštenje zdravstvenih djelatnika da odbiju zdravstvenu skrb o seksualnom i reproduktivnom zdravlju u okviru međunarodnog prava ljudskih prava. Povjerenica navodi da bilo koje odbijanje zdravstvenih djelatnika na temelju vjere ili uvjerenja da pruže zdravstvenu skrb ne smije ugroziti pravo žena na pristup zdravstvenim uslugama spolnog i reproduktivnog zdravlja. Također navodi da ukoliko nacionalni zakoni ili prakse omogućuju zdravstvenim djelatnicima odbijanje pružanja određenog oblika zdravstvene skrbi, uključujući pobačaj, međunarodni standardi ljudskih prava nalažu da se pritom ne smije utjecati na pristup relevantnoj zdravstvenoj skrbi.
Napokon, Povjerenica se osvrnula i na često spominjanu Rezoluciju 1763 pri čemu navodi „Iako se u Rezoluciji 1763 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (2010.) tvrdi da bi medicinskim ustanovama trebalo dopustiti odbijanje pružanja određene zdravstvene skrbi, to je stajalište u suprotnosti s opetovanim preporukama međunarodnih mehanizama za ljudska prava koji dosljedno ukazuju da se institucijama ne smije dopustiti odbijanje pružanja skrbi o spolnom i reproduktivnom zdravlju pozivanjem na priziv savjesti.“
-
EUROPSKA UNIJA
Povelja o temeljnim pravima Europske unije jamči pravo na slobodu misli, savjesti i vjere (članak 10.), a pravo na prigovor savjesti „priznaje se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava” (članak 10. st. 2.). Povelja, dakle, priziv štiti ako/kad/kako ga priznaju zakoni država članica. Istovremeno, pravo na prigovor savjesti treba biti uravnoteženo s pravom na zdravstvenu zaštitu koje je također zajamčeno Poveljom (članak 35.).
Dodatno, Povelja predviđa da se opseg i značenje prava koje ona jamči trebaju tumačiti i u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije, stoga se pravo na prigovor savjesti prema pravu EU-a treba tumačiti na isti način kao i sudska praksa ovih sudova.
Direktiva o jednakosti pri zapošljavanju jamči jednako postupanje bez obzira na vjeru i uvjerenje (između ostalog) pri zapošljavanju, a obuhvaća i zaštitu zdravstvenih djelatnika od diskriminacije. No, članak 4. stavak 1. Direktive propisuje da različito postupanje na temelju vjere ili uvjerenja ne predstavlja diskriminaciju „kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan“. Takav test razmjernosti bi se trebalo utvrđivati u sudskim postupcima, pri čemu bi se uzimala u obzir priroda pruženih usluga te svaki nerazmjeran teret koji se stavlja na poslodavca i na prava i slobode drugih, kao rezultat priziva savjesti.
Konačno, budući da su sve države članice EU (uključujući i Hrvatsku) ratificirale Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ograničenja prigovora savjesti koje je Konvencijom uokvirilo Vijeće Europe odnose se i na sve države članice EU.
Osim toga, pravo Europske unije i sudska praksa Suda EU potvrdili su da se temeljna prava zajamčena Konvencijom smatraju općim načelima prava EU, kao i da značenje i opseg prava sadržanih u Povelji moraju biti isti kao oni koje je utvrdio Europski sud za ljudska prava. I Sud EU je potvrdio da temeljna prava EU-a trebaju odgovarati pravima zajamčenim Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga se zakonodavstvo EU treba tumačiti u svjetlu prava i sudske prakse razvijene u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Europski parlament – Rezolucija Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena (nije pravno obvezujuća) navodi da Europski parlament, u pogledu skrbi u vezi sa sigurnim i legalnim pobačajem utemeljenoj na zdravlju i pravima žena „uviđa da se zbog osobnih razloga pojedini liječnici mogu pozvati na prigovor savjesti; međutim, naglašava da se prigovorom savjesti pojedinca ne smije zadirati u pravo pacijenta na potpuni pristup zdravstvenoj skrbi i uslugama; poziva države članice i pružatelje zdravstvene skrbi da u obzir uzmu te okolnosti pri geografskom ustroju pružanja zdravstvenih usluga“. Ujedno „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena; primjećuje da se prigovor savjesti često primjenjuje u situacijama u kojima bi bilo kakva odgoda mogla ugroziti život ili zdravlje pacijenta“. U Rezoluciji EP također navodi da „uviđa da prigovor savjesti otežava i pristup zdravstvenim pregledima tijekom trudnoće, što nije samo povreda prava žena na informacije o stanju fetusa, nego u mnogim slučajevima i sprečava uspješno liječenje tijekom trudnoće ili neposredno po rođenju; poziva države članice da provedu učinkovite regulatorne mjere i mjere provedbe kojima se osigurava da prigovor „savjesti” ne ugrožava pravodoban pristup žena skrbi povezanoj sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem“.
-
MEĐUNARODNO UDRUŽENJE GINEKOLOGA I OPSTETRIČARA (FIGO)
Napokon, na kraju prikaza međunarodnih i europskih pravnih izvora i neobvezujućih standarda, iako nije riječ o međunarodnoj organizaciji, već međunarodnom stručnom udruženju, ali s obzirom na ulogu struke u ovim razmatranjima, navodimo i da je Međunarodno udruženje ginekologa i opstetričara (FIGO) donijelo svoju Rezoluciju o prizivu savjesti 2006. godine.
U njoj se prepoznaje da liječnici imaju etičku obvezu, u svakom trenutku, svakom pacijentu za kojeg skrbe biti na korist i spriječiti nanošenje štete, zatim da su pružatelji obvezni informirati pacijente o svim medicinskim mogućnostima za njihovu zdravstvenu skrb i poštivati njihov izbor (autonomiju), kao i prava pacijenata na pravovremeni pristup medicinskim uslugama. U Rezoluciji se potvrđuje da liječnici imaju pravo na poštivanje priziva savjesti i u kontekstu ne poduzimanja i poduzimanja zakonite usluge. Također se ukazuje na dužnost stručnjaka da se pridržavaju znanstveno i stručno utvrđenih definicija usluga u području reproduktivnog zdravlja, a ne da ih pogrešno okarakteriziraju na temelju osobnih uvjerenja.
Nadalje, FIGO u Rezoluciji potvrđuje da, kako bi se etički ponašali, stručnjaci trebaju: javno navesti koje stručne usluge odbijaju pružati na temelju savjesti; uputiti pacijente koji zatraže takve usluge, ili za čiju skrb takva usluga predstavlja medicinsku mogućnost, drugim liječnicima koji se ne protive pružanju takvih usluga; osigurati pravovremenu skrb svojim pacijentima kada upućivanje drugim liječnicima nije moguće te bi odgoda ugrozila zdravlje i dobrobit pacijenata; u hitnim situacijama osigurati skrb bez obzira na osobni priziv savjesti liječnika.
3. REGULACIJA PRIZIVA SAVJESTI NA NACIONALNOJ RAZINI
Trenutno na nacionaloj razini velika većina država članica EU priznaju pravo na priziv savjesti u zdravstvu, no na različite načine, te je vrlo različit broj pojedinaca koji se na njega pozivaju. U pogledu regulacije u nacionalnim pravnim propisima u Republici Hrvatskoj on je uređen kroz više dokumenata.
Ustav Republike Hrvatske u članku 40. jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Ovo je pravo moguće ograničiti sukladno članku 9. EKLJP, pa će ograničenje biti opravdano samo ako je propisano zakonom i nužno u demokratskom društvu radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Ustav RH izrijekom navodi priziv savjesti, u čl. 47. koji se odnosi na vojnu obvezu i obranu Republike Hrvatske, u kojem se navodi da je dopušten priziv savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.
U pružanju zdravstvene zaštite priziv savjesti omogućen je zdravstvenim djelatnicima temeljem više zakona iz područja zdravstva – Zakonom o liječništvu, Zakonom o sestrinstvu, Zakonom o dentalnoj medicini, Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji, kao i Kodeksom medicinske etike i deontologije, Etičkim kodeksom primalja te Kodeksom ljekarničke etike i deontologije.
Tako na primjer Zakon o liječništvu (čl.20) propisuje da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.
U pogledu zakonske regulacije priziva savjesti specifično u kontekstu prekida trudnoće, Ustavni sud je rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece s Ustavom (rješenje broj U-I-60/1991 i dr. od 21. veljače 2017.) naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon koji bi regulirao prekid trudnoće u skladu s njegovim utvrđenjima. U tom je rješenju naveo da je, između ostalog, na zakonodavcu odrediti hoće li novim zakonom urediti pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće.
4. PRIMJERI IZ PRAKSE PUČKE PRAVOBRANITELJICE
Slučajevi pripadnika vjerske zajednice Jehovinih svjedoka
U izvješćima pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru više godina ukazivali smo na probleme vezane uz priziv savjesti kroz predmet uskrate zdravstvene zaštite pripadnicima vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, koji u skladu sa svojom vjerom u slučaju komplikacija prilikom operativnog zahvata odbijaju dati suglasnost za transfuziju krvi, pri čemu su se svi liječnici određene klinike pozvali na priziv savjesti.
Tada smo upozorili na problem uzrokovan pojavom da svi zdravstveni djelatnici pojedine ustanove odbiju provoditi određene medicinske postupke pozivajući se na priziv savjesti, a što se događalo i u vezi s prekidom trudnoće u skladu sa zakonom.
S obzirom na učinak koji ima priziv savjesti svih djelatnika na prava drugih osoba, još u Izvješću za 2016. smo dali preporuku Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu rada da unaprijede pravni okvir o prizivu savjesti zdravstvenih radnika kako bi se pacijentima osigurala odgovarajuća zdravstvena skrb sukladno njihovom vjerskom uvjerenju i najvišim profesionalnim standardima. Dodatno smo Ministarstvu zdravstva u Izvješću za 2018. dali preporuku da pripremi potrebne zakonske izmjene kojima bi se onemogućio tzv. institucionalni priziv savjesti, propisao način obavještavanja pacijenata odnosno poslodavca o odluci na priziv savjesti i propisao način upućivanja pacijenata drugom zdravstvenom djelatniku iste struke.
Slučaj gospođe Mirele Čavajade
Posljednji primjer koji je izazvao rasprave o prizivu savjesti u Hrvatskoj bio je slučaj gospođe Mirele Čavajade koja je, kako bi ostvarila zajamčeno pravo na prekid trudnoće, ali i osvijestila javnost o ovom sustavnom problemu, u iznimno zahtjevnoj osobnoj i obiteljskoj situaciji hrabro iznijela svoja iskustva o onemogućavanju pristupa tom pravu. Kako je riječ o primjeru koji ukazuje na sustavne probleme iznimnog dosega, a uvažavajući ulogu i postupanje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, povodom ovog slučaja otvorili smo predmet i pokrenuli ispitni postupak, u skladu s mandatima institucije pučke pravobraniteljice. U međuvremenu je objavljeno i kako je zdravstvena inspekcija dovršila nadzor i utvrdila nepravilnosti u KB Sveti Duh i KBC Sestre milosrdnice, a njihove zaključke također smo uključili u ispitni postupak. Rezultate našeg postupanja objavit ćemo kad dovršimo ispitni postupak, što će ovisiti i o brzini kojom ćemo dobivati tražena očitovanja nadležnih tijela.
U javnoj reakciji u pogledu priziva savjesti u zdravstvu istaknuli smo da se u javnosti posljednjih godina o prizivu savjesti najviše govorilo u kontekstu odbijanja vršenja prekida trudnoće, koji nije primjereno dostupan jer ga u nekim zdravstvenim ustanovama svi ginekolozi odbijaju izvršiti uslijed svog priziva savjesti te da je ukoliko se svi ginekolozi u nekoj zdravstvenoj ustanovi pozivaju na priziv savjesti, odgovornost ustanove omogućiti zakonite zahvate, uključujući putem angažiranja drugog ili drugih liječnika. S obzirom na brojke liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti zaključili smo da je problem potencijalno i značajniji te je pitanje do koje mjere je protivljenje prekidu trudnoće postalo širi i sve češći stav ginekologa u Hrvatskoj, a ne samo pojedinačni osobni stav, s obzirom na broj zdravstvenih djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja, a koji taj zahvat ne pružaju zbog priziva savjesti.
Stoga smo naveli kako je na razini čitavog sustava nužno:
- provoditi zakon na snazi, uključujući vezano za postupke odobravanja zahtjeva u iznimnim situacijama
- ažurno, potpuno i jasno informirati pacijentice o njihovim pravima
- unaprijediti komunikaciju liječnika s pacijenticama, uvažavajući njihova prava, dostojanstvo i specifične okolnosti (primjerice, njihovu dob, duševno stanje i dr.)
- osigurati da zdravstvene ustanove pružaju zakonom dopuštene zahvate i kada se svi djelatnici pozivaju na priziv savjesti
5. ZAKLJUČAK
Ovi predmeti, kao i drugi slučajevi koji su se pojavili u javnosti u pogledu prava na prekid trudnoće, ukazuju na probleme u načinu na koji se u RH provodi priziv savjesti u zdravstvu i učinke toga u praksi. Organizacije civilnog društva i dugogodišnji rad pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pri tom već godinama ukazuju na pojavu da se svi djelatnici pojedinih zdravstvenih ustanova pozivaju na priziv savjesti u pogledu prekida trudnoće koje je u RH određen kao pravo.
Priziv savjesti je individualno pravo te je zakonski u RH tako i propisan. Obveza je zdravstvenih djelatnika da o svom prizivu savjesti pravodobno obavijeste nadređenog odnosno poslodavca, kao i pacijente, te da pacijente na vrijeme upute drugom, za njih lako dostupnom, djelatniku iste struke. Istovremeno, iz perspektive onih koji traže zdravstvenu uslugu važno je kako prizivanje funkcionira mimo pojedinačnog liječnika – kako se provodi na razini ustanova i na razini zdravstvenog sustava. Važno im je hoće li dobiti potrebnu zdravstvenu uslugu i koliko brzo, a pri tome su često u ranjivoj poziciji, ovisni o stručnosti liječnika da im pruže potrebnu zdravstvenu uslugu koja je garantirana zakonom i informacijama o njihovim pravima koje će im pri tom dati. Pitanje kako se priziv savjesti provodi na razini ustanova i na razini zdravstvenog sustava postaje dodatno važno kada postoji veliki broj onih koji se pozivaju na priziv savjesti, a osobito kada to čine svi stručni djelatnici neke ustanove. Pri tome je odgovornost ustanova i zdravstvenog sustava, odnosno države, osigurati učinkovito poštivanje prava.
Kao što se vidi iz izloženog pravnog okvira, priziv savjesti je u RH određen kao pravo liječnika odnosno zdravstvenih djelatnika, međutim, suprotno nekim navodima da je riječ o međunarodnim pravom jasno zagrantiranom ljudskom pravu koje se ne može ograničiti, prema izvorima međunarodnog prava priziv savjesti može biti ograničen. Dapače, priziv savjesti u zdravstvu jest ograničen zaštitom zdravlja i ne smije biti prepreka pristupu zakonom zajamčenim zdravstvenim uslugama.
Stoga je potrebno sustav urediti na način da pravo doista funkcionira u praksi – uvažavajući pravo na priziv savjesti, ali na način da bude osiguran pristup zakonom zajamčenim zdravstvenim uslugama.
Kako bi doista napokon došlo do rješavanja sustavnih problema u praksi, potrebno je promijeniti način na koji se pozivanje na priziv savjesti provodi, kako ne bi bilo slučajeva kada je time otežan ili uskraćen pristup zdravstvenoj skrbi.
Pučka pravobraniteljica smatra da je, kako bi došlo do potrebnih sustavnih promjena, potrebno unaprijediti pravni okvir o prizivu savjesti zdravstvenih radnika kako bi se, neovisno o isticanju priziva savjesti, uvijek pravovremeno osigurala odgovarajuća zdravstvena skrb. Osobito je pri tome potrebno spriječiti zloupotrebe priziva savjesti te osigurati da zdravstvene ustanove pravovremeno pružaju zdravstvene usluge, odnosno obavljaju zakonite pobačaje, i u onim slučajevima kada se svi djelatnici pozivaju na priziv savjesti.
Isto bi bilo moguće učiniti izmjenama odredbi zakona iz područja zdravstva kojima se regulira priziv savjesti, kao i podzakonskim aktima, čime bi se priziv savjesti regulirao za različite kontekste te specifično u kontekstu prekida trudnoće (podsjećamo da je sukladno rješenju Ustavnog suda na zakonodavcu odrediti hoće li novim zakonom o prekidu trudnoće urediti pitanje priziva savjesti liječnika koji ne žele obavljati prekide trudnoće).
Pri tome je minimalno potrebno urediti i osigurati pravovremeni i učinkoviti susutav upućivanja liječniku koji je voljan i u stanju pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu, osigurati raspoloživost dovoljnog broja liječnika voljnih i u stanju pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu u svako vrijeme i u razumnoj geografskoj udaljenosti, onemogućiti prizive cijelih institucija odnosno svih djelatnika u jednoj ustanovi, osigurati da hitni postupci ne mogu biti odbijeni te uspostaviti učinkovit sustav pritužbi i nadzora.
U daljnjem uređivanju ovog pitanja i osiguravanja svih prava u praksi, potrebno je razmotriti konkretne alate, koji bi doprinijeli osiguravanju pristupa zajamčenim pravima u praksi. Tako bi bilo korisno raspraviti uvođenje, primjerice, propisa kojima se vrlo precizno definiraju koraci obavještavanja o prizivu savjesti (i ustanove odnosno poslodavaca, i pacijentica), kao i kome, kako i u kojem roku se pacijentice mogu obratiti za zaštitu svojih prava. Korisno bi bilo raspraviti i mogućnost uvođenja registra liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti (na tragu stava Međunarodnog udruženja ginekologa i opstetričara – FIGO), kao i službenog popisa ustanova koje su ovlaštene za provođenje pobačaja, koji će biti ažuran i sadržavati i sve potrebne informacije za naručivanje (načini, kontakti i sl.). Jedna od mogućnosti za raspravu je i uvođenje prekršajne odgovornosti ustanova koje su ovlaštene za provođenje pobačaja, ali u kojima on pacijenticama ipak nije dostupan zbog propusta u organizaciji rada.
Iz perspektive (međunarodnog prava) ljudskih prava – priziv savjesti u zdravstvu može biti zaštićen kao pravo pojedinačnog zdravstvenog djelatnika, ali odbijanje pružanja zakonitih usluga od strane zdravstvenih djelatnika temeljem njihove vjere ili uvjerenja ne smije ugrožavati pravo na zdravstvenu skrb, uključujući skrb o reproduktivnom zdravlju, dio koje je u RH pravo na pobačaj. Država je ovo dužna osigurati na sustavan način te da doista funkcionira u praksi.
[1] Iako nije riječ o zdravstvenom sustavu, Sud je u predmet Eweida protiv UK, u pogledu priziva savjesti pri obavljanju posla naveo da interes pojedinca da ne postupa suprotno svojoj savjesti može biti ozbiljno ograničen javnim interesom u osiguravanju jednakog tretmana svima. U tom predmetu Sud nije našao povredu članka 9. koji štiti slobodu vjere ili uvjerenja, niti čl.14. koji štiti od diskriminacije, u tome da je vođen disciplinski postupak protiv službenice, koja je na kraju dobila otkaz, koja zbog svojih vjerskih uvjerenja nije htjela registrirati civilno partnerstvo homoseksualnog para. https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-115881%22]}
[2] Kao što Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči građanska i politička prava, tako Europska socijalna povelja (odnosno Revidirana Europska socijalna povelja) jamči socijalna i ekonomska prava. Republika Hrvatska nije ratificirala Revidiranu povelju, na što kao nacionalna institucija za promociju i zaštitu ljudskih prava upozoravamo u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru. Tako smo i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. dali preporuku Vladi Republike Hrvatske, da ratificira Europsku socijalnu povelju (Revidiranu).
[3] Europski odbor za socijalna prava tijelo je Vijeća Europe koje nadzire provedbu Europske socijalne povelje.
[4] Jedan od instrumenata koji osigurava zaštitu socijalnih prava je i mogućnost kolektivne žalbe Odboru.
[5] Odbor Parlamentarne skupštine Vijeća Europe usvojio je ovaj nacrt 31.5. 2022.
Novosti
- Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava – kako podršku „s papira“ pretvoriti u stvarnu promjenu za građane
- Tko su branitelji ljudskih prava i zašto su važni
- 40 godina UN Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja
- Koju pomoć mogu ostvariti najsiromašniji građani
- Koliko zaposlenih u školama neće ove godine dobiti božićnicu?
- Javno razotkrivanje – što je, kada se koristi i kako pomaže u borbi protiv korupcije