Ovaj koncept obuhvaća višestruke identitete i tako naglašava postojeće praznine u pravnim i socijalnim okvirima koji uzimaju u obzir samo jednu dimenziju identiteta ili diskriminaciju na temelju jedne karakteristike.

Svaka osoba ima različite karakteristike koje ju obilježavaju, čine jedinstvenom, a ujedno i razlikuju od drugih poput, primjerice, spola, dobi, boje kože, pripadnosti određenoj etničkoj ili vjerskoj skupini, spolne orijentacija i mnogih drugih. Nažalost, nekada su upravo one i razlog zbog kojih se pojedinci ili skupine nađu u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge, odnosno izloženi diskriminatornom ponašanju.

Što je zapravo intersekcionalna diskriminacija?

Intersekcionalna diskriminacija je pojam koji pojašnjava da ponekad diskriminacija nije temeljena samo na jednoj karakteristici, već da bismo razumjeli problem posrijedi i protiv njega se učinkovito borili moramo razumjeti da se odvija na temelju nekoliko vidova identiteta koji su u životu zapravo međusobno nerazdvojni. Dodatno se njome naglašava postojanje različitih skupina ljudi na koje se istovremeno odnosi više osnova – recimo, primjer bi bio diskriminacija žena s invaliditetom.

Prednosti i mane intersekcionalnosti

Prednosti ovog koncepta su to što bilježi stvarne životne situacije ljudi i odnose moći u društvu i pomaže u učinkovitijem suzbijanju diskriminacije time što se osobu ne svodi na samo jednu karakteristiku. Pravo često zahtjeva od ljudi svrstavanje u neke kućice, no stvarni život uključuje naše različite karakteristike i identitete, a upravo nas tako gledaju i doživljavaju i druge osobe. Ovaj koncept omogućuje i bolje razumijevanje strukturalne diskriminacije i složene stvarnosti koju pravo često pojednostavljuje time što inzistira na jednoj karakteristici relevantnoj za konkretan slučaj diskriminacije, što nije uvijek najbolji način opisivanja stvarnosti.

No, postoje i brojne poteškoće u njezinoj primjeni, ponajviše zbog složenosti samog koncepta i prikupljanja svih potrebnih podataka. Naime, tada se obično gleda pojedinačna karakteristika, a ne intersekcija više njih. Samim time, intersekcionalnost nije uvijek pravno prepoznata i ne postoje zakonske odredbe o njoj, kako u hrvatskom, tako ni u europskom pravu, što potvrđuje i relativno mali broj slučajeva, barem onih u kojima je intersekcionalnost prepoznata. U pravnom smislu, problem je što se u mnogim nacionalnim jurisdikcijama diskriminacijsko pravo fokusira samo na jednu karakteristiku i u pojedinim slučajevima se sagledava je li diskriminatorno postupanje utemeljeno na toj jednoj karakteristici. No, to nije odgovarajuće za sve diskriminatorne situacije.

Situacija u Hrvatskoj i EU

Diskriminacija je u našoj zemlji regulirana Zakonom o suzbijanju diskriminacije (ZSD), koji definira čak 17 osnova temeljem kojih osoba može biti izložena diskriminatornom ponašanju, daleko više nego što nalaže pravo Europske unije koje ih sadrži šest, a ne obuhvaćaju ni sva područja života kao hrvatski zakon.
Iako neki zakoni zemalja EU-a, poput ZSD-a, prepoznaju višestruku diskriminaciju, nijedan ne sadrži odredbe o intersekcionalnosti. Njima nije definirano ili u dovoljnoj mjeri razrađeno što u slučaju da je osoba diskriminirana temeljem više diskriminatornih osnova, a pogotovo u slučajevima kada se one isprepleću i kada su neodvojive jedna od druge. Naime, višestruka diskriminacija (prema više osnova) se prema ZSD-u smatra težim oblikom diskriminacije, a zakon određuje i da će sud o ovome voditi računa pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete, kao i pri odmjeravanju kazne počinitelju. Međutim, višestruka i intersekcijska diskriminacija nisu istoznačan pojam, a odgovor na prethodno pitanje trebalo bi tražiti upravo u konceptu intersekcionalnosti.

Zato ohrabruje činjenica da se u europskim raspravama o  antidiskriminacijskom zakonodavstvu razmatra i intersekcionalnost kao pojam  i način kako bi se ono upotpunilo, a slične rasprave vode se i u nekim državama članicama na nacionalnoj razini.

Strukturalna intersekcijska diskriminacija

Razmatranje višestrukih identiteta preduvjet je i učinkovitog suzbijanja strukturalnog rasizma o kojem se posljednjih godina sve više govori, kako u Europi, tako i u SAD-u. Sustavnim prikupljanjem podataka, o primjerice, etničkoj pripadnosti bilo bi moguće dobiti uvid u to koliko određena skupina uspijeva pristupiti javnim servisima, primjerice, u području zdravstva, socijalne skrbi ili obrazovanja. No, isto tako, treba voditi računa i o drugim diskriminacijskim osnovama poput spola ili dobi. Naravno, sve to komplicira prikupljanje podataka, ali bez takvog raščlanjivanja i analiziranja ne možemo vidjeti što se događa pa onda niti suzbiti strukturalnu diskriminaciju.

To znači da bi, primjerice, trebalo posebno razmatrati iskustva te diskriminaciju mladih Romkinja, čije je iskustvo drugačije od iskustva mladih Hrvatica, kao i od iskustva starijih muškaraca u romskoj zajednici.

Potrebno je, dakle, prepoznavati  različitosti unutar marginaliziranih skupina, a jedino se intersekcionalnim pristupom može identificirati ta institucionalna i sistemska diskriminacija i pružiti ispravne alate za transformaciju institucija i organiziranje sustava kako bi uistinu odgovarali na potrebe marginaliziranih skupina.

Imovno stanje kao diskriminacijska osnova

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Europske unije koje imaju imovno stanje kao diskriminacijsku osnovu. Diskriminacija i siromaštvo su na neki način dvije strane istog novčića. Siromašne osobe koje su izložene diskriminaciji temeljem imovnog stanja, vrlo su često izložene i drugim oblicima diskriminacije.

Primjerice, trenutno najslabije plaćene osobe rade u tekstilnoj i prerađivačkoj industriji i trgovini. To su većinom slabije obrazovane žene, koje onda ujedno karakterizira i njihovo imovno stanje. U jednom dijelu tih situacija je moguće i pravno sagledati je li riječ o ispreplitanju više karakteristika diskriminacija, a na strukturalnoj razini je itekako bitno uzeti u obzir da se osobe tih specifičnih karakteristika u navedenim sektorima nalaze u povećanom riziku od višestruke ili intersekcijske diskriminacije.

Također, skupine koje su u posebnom riziku od siromaštva su starije žene u samačkim kućanstvima u ruralnim krajevima, gdje se uočava intersekcija imovnog stanja, dobi i spola. To je nešto o čemu treba voditi računa kada se razmišlja o uvođenju novih socijalnih usluga jer znamo tko je zapravo najugroženiji.

Intersekcionalnost kao alat suzbijanja diskriminacije

Stoga bi i kod kreiranja socijalnih mjera trebalo voditi računa o takvom tipu podataka i višestrukoj ranjivosti. Na taj način intersekcionalnost može pomoći i u sprečavanju da do diskriminacije uopće dođe, i to pružanjem okvira pomoću kojeg se može identificirati institucionalna i sistemska diskriminacija, kao i davanjem alata za transformiranje institucija, organizacija i sustava.

Upravo je prevencija ključna za njezino suzbijanje, jer reaktivnim djelovanjem tek na pojavu diskriminacije, reagiramo samo na jedan manji broj slučajeva, a nakon što je do njih već došlo, šteta je već učinjena. Uz to, kako se većina iskustava i pojava diskriminacije ne prijavljuje, prevencija je uvijek bolji i učinkovitiji način njezinog suzbijanja.

Kako unaprijediti trenutnu situaciju?

Osim poboljšanja zakona, a posebno njihove primjene, potrebno je razvijati i strategije prikupljanja podataka koji bi preciznije prikazivali iskustva, odnosno omogućili praćenje pojavnosti intersekcijske diskriminacije. Pritom je važno i podizati svijest stručnjaka, ali i građana o njoj, a u sudskim postupcima u slučajevima višestruke diskriminacije dodjeljivati više iznose naknade štete, koji bi i inače trebali biti takvi da djeluju odvraćajuće na počinitelje diskriminacije.

 

*ovaj tekst proizašao je iz intervjua pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter za portal H-alter kojeg možete pronaći ovdje.