U vrijeme približavanja i priključenja euroatlantskim integracijama od Republike Hrvatske je zahtijevano da prava i sloboda nacionalnih manjina uredi na vrlo visokoj razini, tako da je današnji normativni sustav ovih prava u RH jedan od suvremenijih u svijetu. RH je i među rijetkim državama koje u svome zakonodavstvu osiguravaju određeni broj parlamentarnih mjesta za zastupnike nacionalnih manjina.No, model prema kojem pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju osiguranih osam zastupnika, koje biraju sa posebnih manjinskih lista, posljednjih se godina u domaćem političkom diskursu sve češće kritizira.

Iznose se stavovi o potrebi njihova smanjenja ili čak ukidanja te se osporava njihovo pravo da odlučuju o svim pitanjima kao i ostali zastupnici, a to je ponajviše dolazilo do izražaja u vrijeme izbora i konstituiranja vlasti. U javnosti je najveći odjek te brojne reakcije prouzrokovala najava iniciranja referenduma s ciljem ukidanja zajamčenih mjesta zastupnika nacionalnih manjina i/ili promjene načina njihova izbora u Hrvatski sabor.

Iako inicijatori nisu naveli kako bi glasilo referendumsko pitanje te koji bi propisi s eventualnim uspjehom ovoga referenduma trebali biti izmijenjeni, za istaknuti je kako je sadašnji način izbora zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor reguliran Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, ali i da pojedini sporazumi RH s matičnim državama nekih od nacionalnih manjina jamče njihovu zastupljenost u predstavničkim tijelima, kako na lokalnoj i regionalnoj, tako i na državnoj razini.

U pogledu participacije pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu RH, odnosno zajamčenih mjesta zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u odnosu na ukupan broj zastupnika, bitno je navesti kako 7,67% građana Hrvatske, koliko ih se prema posljednjem popisu stanovništva izjasnilo pripadnicima nacionalnih manjina, prema sadašnjem izbornom modelu u posebnoj izbornoj jedinici ima mogućnost izabrati 5,3% zastupnika u Hrvatski sabor. Pri tome se odnos udjela u ukupnom stanovništvu i realna mogućnost participacije u parlamentu među pojedinim manjinama značajno razlikuje. Primjerice, 14.048 Mađara predstavlja jedan zastupnik, kao i 17.807 Talijana te 14.394 Čeha i Slovaka.

S druge strane, 68.168 Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca predstavlja tek jedan zajednički zastupnik, dok 186.633 pripadnika srpske manjine predstavljaju trojica zastupnika, odnosno jedan na 62.211 Srba. Nadalje, 27.692 Austrijanaca, Bugara, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha i Židova predstavlja jedan zajednički zastupnik, što približno odgovara i participaciji većinskog naroda u Hrvatskom saboru. Naime, 3.874.321 osoba hrvatske nacionalnosti te 81.830 osoba koje su se izjasnile regionalnom pripadnošću, koje se nisu izjasnile o narodnosti, čija je narodnost nepoznata ili su svrstani u kategoriju „ostali“, u Hrvatskom saboru predstavlja 140 zastupnika, odnosno jedan na svakih 28.258 stanovnika.

Činjenica jest da su neki kandidati u posebnoj manjinskoj izbornoj jedinici izabrani s višestruko manje glasova od broja glasova potrebnih za izbor kandidata s općih lista, kao što je uostalom i slučaj sa troje zastupnika dijaspore, no to dobrim dijelom proizlazi iz odluke većine pripadnika nacionalnih manjina da glasuju za opće liste, a ne za listu posebne manjinske izborne jedinice. Tako je u biračkom popisu za izbor zastupnika nacionalnih manjina na posljednjim parlamentarnim izborima bilo upisano 211.267 birača, a za posebne liste glasovalo ih je samo 37.902, ili 17,94%.

Dio pripadnika nacionalnih manjina zasigurno je odlučio svoje pravo konzumirati u općoj, a ne u posebnoj (manjinskoj) jedinici, birajući političke opcije bez manjinskog nacionalnog predznaka, no zasigurno je kako dio, u situaciji naglašenog protumanjinskog, pogotovo protusrpskog raspoloženja u društvu, i dalje ne koristi mogućnost glasovanja u posebnoj manjinskoj jedinici zbog straha i nelagode, jer se izjašnjavanjem pred prisutnima na biračkom mjestu za koju listu žele glasovati birače u pojedinim sredinama dovodi u neugodan položaj, a istovremeno se ugrožava i tajnost njihovog glasačkog opredjeljenja. Zbog toga bi, umjesto prijedloga iznijetih u ovoj referendumskoj inicijativi, zapravo bilo dobro razmotriti prijedlog da se za pripadnike nacionalnih manjina tiska poseban izborni listić na kojemu bi bila i opća lista izborne jedinice i manjinska lista. To bi omogućilo da samostalno, bez izjašnjavanja pred prisutnima na biračkom mjestu, izaberu hoće li glasovati u općoj ili u posebnoj manjinskoj izbornoj jedinici. Ovakav prijedlog podupire i Savjet za nacionalne manjine, a nalazi se i među preporukama u Izvješću za 2016. godinu, kojeg je pučka pravobraniteljica uputila Hrvatskom saboru.

Stav prema kojem bi se manjinski zastupnici birali s općih lista, a ne u posebnoj izbornoj jedinici na temelju posebnog biračkog prava, nužno povlači pitanje njihove legitimnosti. Takav bi izbor, umjesto da dolazi od pripadnika manjina koje bi ovi zastupnici i trebali predstavljati, zavisio ponajviše od kreiranja kandidacijskih lista (najvećih) političkih stranaka bez manjinskog nacionalnog predznaka. Pripadnici manjina tako ne bi birali svoje zastupnike, nego bi oni ponajprije bili izbor stranačkih čelnika i izraz volje birača iz većinskog naroda. Ovakav prijedlog dolazi iz dijela političkog spektra koji se isticao kritikom sličnog izbornog modela u susjednoj BiH, osporavajući izborni legitimitet izabranom hrvatskom članu Predsjedništva, jer se smatralo da su za njega, u značajnoj mjeri, glasali pripadnici mnogobrojnijeg bošnjačkog naroda.

 

*Analizu pripremio: Mladen Stojanović, savjetnik pučke pravobraniteljice za pravne poslove i strateško parničenje