Potpuno je neprihvatljivo da žene i dalje moraju odlaziti na preglede kod ginekologa koji je, makar i nepravomoćno, osuđen za silovanje, počinjeno u obavljanju posla. Ovo pokazuje davanje prednost zaštiti prava i interesa liječnika i njegovog radnog mjesta nad interesima i zaštitom velikog broja pacijentica.

Iako mediji prenose da institucije nadležne za rad liječnika navode da nisu znale za slučaj ginekologa u KBC-u Osijek, koristimo priliku ukazati kako je pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter još u svibnju 2024. godine temeljem tog slučaja predložila Ministarstvu zdravstva žurne izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako u zdravstvu ne bi mogle raditi osobe optužene ili osuđene za određena kaznena djela, među kojima i silovanje te tražila informacije o postupanju samog KBC-a i Hrvatske liječničke komore (HLK) u ovom slučaju.

Ovaj prijedlog pučka pravobraniteljica uputila je nakon postupanju u predmetu temeljem pritužbe udruge Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, nakon potvrde da u KBC-u Osijek i dalje radi ginekolog koji je nepravomoćno osuđen za silovanje pacijentice, počinjeno u toj bolnici.

Utvrdila je i da ravnatelj tim povodom nije poduzeo nikakve radnje, odnosno nije ginekologa prijavio Hrvatskoj liječničkoj komori, iako je mogao imati informacije o događaju jer je policija u bolnici provela očevid i obavljala obavijesne razgovore.

Također, kako je temeljem dostupnih informacija iz medija bilo jasno da je odvjetnica žrtve još u  lipnju 2022. godine HLK-u poslala obavijest o pokretanju kaznenog postupka protiv ginekologa, pučka pravobraniteljica je u svibnju tražila informacije o postupanju HLK-a u ovom slučaju, uključujući i je li pokrenut disciplinski postupak. Komora nam je dostavila informacije da je u tijeku postupak pred Povjerenstvom za medicinsku etiku i deontologiju i da će nas obavijestiti o ishodu i drugim eventualnim postupcima, no obavijest nismo dobili.

Pri tome Zakon o kaznenom postupku predviđa mogućnost određivanja mjera opreza prije i tijekom kaznenog postupka, među kojima je i zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti (kada je riječ o okolnostima zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor te se ista svrha može ostvariti mjerom opreza), no ona u konkretnom slučaju nije izrečena.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti u takvom slučaju pak trenutno ne omogućava ravnatelju da privremeno udalji ginekologa s radnog mjesta dok traje postupak, odnosno presuda nije pravomoćna Naime, Zakon o zdravstvenoj zaštiti (čl. 156.) govori samo o prepreci za zapošljavanje u zdravstvenoj djelatnosti, ne i za nastavak rada već zaposlene osobe, i to jedino u slučaju pravomoćne osuđivanosti i to za kaznena djela na štetu djeteta, a odnosi se samo na poslove u zdravstvu koji uključuju rad s djecom, ne i ostale.

Konkretni slučaj pokazao je stoga potrebu za učinkovitijom zakonskom regulacijom kako bi se ubuduće omogućilo veću sigurnost pacijentima u ovakvim situacijama te time i povjerenje u liječnike i cjelokupni zdravstveni sustav.

Potrebno je žurno Zakonom propisati da je ravnatelj zdravstvene ustanove dužan udaljiti osobu s radnog mjesta u slučaju kada je protiv nje pokrenut i vodi se kazneni postupak za počinjenje određenih kaznenih djela. Ta kaznena djela treba definirati Ministarstvo zdravstva u suradnji s drugim stručnjacima i strukovnim udrugama, a u najmanju ruku bi trebala obuhvaćati kaznena djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, protiv spolne slobode, protiv zdravlja ljudi, kao i kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.

Ove izmjene spriječile bi da ubuduće liječnik, koji je optužen da je silovao pacijenticu tijekom pregleda, i dalje obavlja preglede drugih pacijentica. Pri tom, isto ne bi bio presedan jer su slične situacije već uređene u drugim sustavima, na primjer kroz Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o policiji i Zakon o socijalnoj skrbi, dok u području zdravstva nisu.

Država je dužna napraviti sve u svojoj moći da građani kada pristupaju institucijama budu sigurni te mogu doći s povjerenjem, a osobito je to važno za sustav poput sustava zdravstva.

Pravo na zdravlje temeljno je ljudsko pravo, zdravstvene bi ustanove trebale biti sigurna mjesta za pacijente, a povjerenje između pacijenata i djelatnika u zdravstvu ključno je za adekvatno pružanje zdravstvene zaštite. Pacijenti su pri tom u ranjivom položaju kad traže pomoć liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika jer o njima ovise pa u tom smislu i lakše mogu postati žrtvama počinjenja kaznenih djela.