Diskriminacija je jedna od većih prepreka na koje se može naići na putu prema ostvarivanju prava i ostvarivanju svog punog potencijala. Zato je jednakost i jedna od temeljnih vrednota Ustava Republike Hrvatske i jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije.

Upravo kako bi se promicala jednakost svake osobe u pravima i dostojanstvu, bez obzira na osobne karakteristike, diljem svijeta se 1. ožujka svake godine obilježava Dan nulte tolerancije na diskriminaciju.

Kako bismo doprinijeli obilježavanju ovog dana i podizanju svijesti o diskriminaciji, donosimo pregled najčešćih mitova na ovu temu, s kojima se susrećemo kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj.

Mit: Svaka nepravda je diskriminacija

Često se u javnosti različite nepravde i nepravedne situacije naziva i diskriminacijom, no ta dva pojma ne idu uvijek jedan uz drugoga. Odnosno, svaka diskriminacija jest nepravedna, no nije svaka nepravda ujedno i diskriminacija.

Odgovor na pitanje što je diskriminacija daje Zakon o suzbijanju diskriminacije. Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je postupanje kojim se osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, temeljem jedne ili više diskriminacijskih osnova navedenih u Zakonu (izravna diskriminacija).

Diskriminacijskih osnova je ukupno 17, a to su: rasa ili etnička pripadnost ili boja kože; spol; jezik; dob; političko ili drugo uvjerenje; imovno stanje; obrazovanje; nacionalno ili socijalno podrijetlo; članstvo u sindikatu; invaliditet; društveni položaj; bračni ili obiteljski status; zdravstveno stanje; genetsko nasljeđe; vjera; rodni identitet i izražavanje; te spolna orijentacija.

Primjerice, diskriminacija je izbjegavanje zapošljavanja Roma zbog njegove etničke pripadnosti, ili davanje otkaza radniku zbog učlanjenja u sindikat ili određenu političku stranku. No, kada, primjerice, stanodavac traži isključivo podstanare bez kućnih ljubimaca, ne radi se o diskriminaciji kako ju definira Zakon jer to nije jedna od propisanih osnova.

Diskriminacija je i:

  • kada neka odredba, kriterij ili praksa stavlja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke od diskriminacijskih osnova, osim ako se to može opravdati sukladno zakonu (neizravna diskriminacija);
  • uznemiravanje, odnosno neželjeno ponašanje koje je povreda dostojanstva osobe i uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje temeljem neke osnove;
  • spolno uznemiravanje, odnosno verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi;
  • poticanje na diskriminaciju;
  • propuštanje razumne prilagodbe za osobe s invaliditetom;
  • segregacija, odnosno prisilno i sustavno razdvajanje po nekoj od diskriminacijskih osnova.

Mit: Diskriminacija nije zakonom zabranjena, to je stvar svjetonazora

Netočno, diskriminacija je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije koji je na snazi od 2008. godine. Uz to, ona je zabranjena i Ustavom RH, kao i europskim i međunarodnim pravom.

Mit: Samo država i javni sektor mogu diskriminirati, privatnici mogu birati koga ne žele zaposliti ili poslužiti

Ne. Iako mnogi misle da diskriminirati mogu samo tijela javne vlasti, a ne i primjerice, mediji, privatne tvrtke ili pojedinci, to nije točno. Svi navedeni mogu odgovarati zbog diskriminacije.

S druge strane, istraživanja pokazuju da najčešće diskriminiraju upravo državna tijela (ministarstva, državne agencije…), tijela jedinica lokalne i područne samouprave (općine, gradovi, županije…), zatim pravne osobe s javnim ovlastima (bolnice, škole, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje…), ali to mogu činiti i sve ostale pravne osobe (privatne tvrtke), kao i sve fizičke osobe, odnosno pojedinci.

Dakle, svaka osoba može biti diskriminirana, ali svatko može i diskriminirati druge.

Mit: Privatni poslodavci imaju potpuno pravo birati koga će zaposliti

Ovo nije u potpunosti točno. Naime, bez obzira radilo se o privatnoj tvrtki u vlasništvu fizičke osobe, zakonska zabrana diskriminacije odnosi se i na privatni sektor i na svakog pojedinca.

To znači da poslodavci ne smiju birati odnosno ne birati radnike prema osobnim karakteristikama koje su u Zakonu o suzbijanju diskriminacije navedene kao osnove diskriminacije (rasa ili etnička pripadnost ili boja kože; spol; jezik; dob; političko ili drugo uvjerenje; imovno stanje; obrazovanje; nacionalno ili socijalno podrijetlo; članstvo u sindikatu; invaliditet; društveni položaj; bračni ili obiteljski status; zdravstveno stanje; genetsko nasljeđe; vjera; rodni identitet i izražavanje; te spolna orijentacija).

Primjeri diskriminacije u tim slučajevima su poslodavac koji je pogrdnim i uvredljivim porukama izjavio da ne želi radnike određene boje kože, etničke pripadnosti ili nacionalnog podrijetla ili koji traži da radnik ima vlastito računalo na kojem može obavljati poslove za njega (imovno stanje) ili koji ne želi zaposliti kandidata određene vjere .

Dakle, jedini zakoniti kriterij kojim se poslodavac može voditi kod zapošljavanja je činjenica imaju li kandidati tražena znanja i vještine za radno mjesto – ne i njihova boja kože, vjera, spol ili neka druga osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Najnoviji podaci o stanju vezano za diskriminaciju u Hrvatskoj uz poseban osvrt na diskriminaciju pri zapošljavanju i radu, diskriminaciju temeljem dobi, obrazovanja, imovnog stanja, rasnog ili etničkog podrijetla te vjere, bit će uskoro dostupni u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. koje je u pripremi. Ono donosi i pregled relevantne sudske prakse u predmetima vezanim uz diskriminaciju te najnovije statističke podatke, uz preporuke pučke pravobraniteljice za njezino suzbijanje.

Istraživanje pučke pravobraniteljice o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije možete pronaći ovdje, a Vodič za prepoznavanje diskriminacije ovdje.

Ukoliko smatrate da ste i sami diskriminirani možete se pritužbom obratiti pučkoj pravobraniteljici, a kako to učiniti možete saznati ovdje.