Diljem svijeta 10. listopada obilježava se kao Svjetski dan beskućnika, kako bi se skrenula pažnja na uvjete u kojima žive beskućnici, upozorilo na sustavne probleme koji im otežavaju povratak u dostojanstvenu svakodnevicu i ukazalo na mogućnosti koje lokalna zajednica ima za davanje doprinosa ovim ranjivim članovima svog društva.

Prosječna dob beskućnika u Hrvatskoj je 51,4 godine i oko 80 posto njih su muškarci. Prosječno imaju 14 godina radnog iskustva, a tek svaki deseti ga uopće nema.

Čak trećina ih je u Zagrebu. Vrijeme najčešće provode s drugim beskućnicima, a najmanje s obitelji. Tako se polovica nikada se ne viđa s obitelji, iako gotovo 60 posto njih ima djecu. Pokazalo je to prvo sveobuhvatno znanstveno istraživanje o beskućništvu koje je Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu proveo u 14 prihvatilišta, dva dnevna boravka i nekoliko skloništa za beskućnike, a u njemu je sudjelovalo 266 osoba. Ispitanici su naveli kako najčešće ostvaruju socijalnu podršku od liječnika, centara za socijalnu skrb, Crvenog križa ili drugih humanitarnih i karitativnih organizacija, a tek na kraju od članova obitelji.

Jedan od problema u Hrvatskoj je činjenica da prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike još uvijek nisu otvorena u svim velikim gradovima i sjedištima županija, iako je to propisano Zakonom o socijalnoj skrbi. Tako ih do danas nemaju Vukovar, Vinkovci, Bjelovar, Sisak, Koprivnica, Krapina, Križevci, Virovitica, Čakovec, dok potrebe Pazina pokriva Pula. Upozorila je na to i pučka pravobraniteljica Lora Vidović u Izvješću za 2015. godinu, pri čemu je istaknula i kako se nedovoljno radi na osnaživanju i socijalnom uključivanju beskućnika. Pozitivan pomak u tom smjeru svakako je otvaranje stambenih zajednica i dnevnih boravaka.

No, sveobuhvatno i sustavno djelovanje i dalje izostaje. Stoga je nužno definirati obveze nadležnih tijela i svih ostalih uključenih u problem beskućništva te način i sadržaj njihove suradnje, zbog čega je potrebno donijeti Nacionalnu strategiju o beskućništvu, kao i regionalne/lokalne, te Protokol o postupanju s beskućnicima.

Također je potrebno redefinirati pojam beskućnika u skladu s ETHOS klasifikacijom (bez krova nad glavom, bez kuće/stana, nesigurno stanovanje, neodgovarajuće stanovanje), izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi, kao i omogućiti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu i beskućnicima u prihvatilištima.

Više o problemu beskućništva u Hrvatskoj i preporukama pučke pravobraniteljice za njihovo rješavanje možete doznati ovdje.