Za zaštitu prava na zdravlje, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu, iznimno su, između ostalih, važni obiteljski liječnici, zbog sveobuhvatne uloge koju imaju u kontinuiranoj skrbi za svakog čovjeka, od malih nogu do kasne dobi.

Liječnici obiteljske medicine su u pravilu prvi kontakt između pacijenata i zdravstvenog sustava i njihova uloga u sustavu je izuzetno bitna, budući da se na ovoj razini može riješiti veliki dio zdravstvenih potreba građana koji se onda ne moraju upućivati na sekundarnu razinu, što sustav čini učinkovitijim i ekonomičnijim.

Povjerenje, aktivno slušanje, učinkovita komunikacija i empatija temelji su kvalitetnog odnosa između liječnika i pacijenta od čega u dobrom dijelu ovisi daljnje liječenje i ozdravljenje. Za to je potrebno posvetiti pacijentu vrijeme, kojeg obiteljski liječnici imaju sve manje.

Naime, iako su stup zdravstvene zaštite koji prati, prevenira i liječi zdravstvene tegobe kroz godine, obiteljskim liječnicima nameće se sve više obveza u svakodnevnom radu koje izlaze iz okvira njihove struke, ali i ovlasti, i onemogućava liječnicima da budu u adekvatno posvećeni pacijentu.

Ipak neće biti dodatnog opterećenja kroz Zakon o sigurnosti prometa na cestama

Smanjena mogućnost za posvećenost pacijentu uslijed velikog broja (administrativnih) obaveza dovodi i do opterećenja sekundarne razine zdravstvene zaštite, uključujući i bolničkog sustava jer obiteljski liječnici tada nemaju izbora nego pacijente upućivati na specijalističko-konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu, što dodatno poskupljuje troškove liječenja.

Jedan od takvih primjera bio je i prijedlog da se liječnike obiteljske medicine uključi u poslove utvrđivanja zdravstvene sposobnosti vozača, kroz najavljene izmjene i dopune Zakona o sigurnosti prometa na cestama, no do ove obaveze ipak neće doći. To je dobrodošao rezultat dijaloga između predstavnika obiteljskih liječnika i Ministarstva unutarnjih poslova kao predlagatelja, ujedno i promjena koju smo u svim fazama pripreme ovog Zakona i zagovarali.

Naime, iako je navedenim Zakonom izrijekom navedeno da zdravstvenu sposobnost vozača utvrđuju liječnici, zdravstvene ustanove i trgovačka društva u djelatnosti medicine rada, predloženim zakonskim rješenjem bi liječnici obiteljske medicine bili ovlašteni za izricanje privremenog ograničenja sposobnosti za upravljanje motornim vozilom.

Ovakvo rješenje dodatno bi opteretilo obiteljsku medicinu i narušavalo odnos povjerenja između pacijenta i liječnika te bi bio u suprotnosti sa Zakonom o općem upravnom postupku. Prema njemu se stvarna nadležnost javnopravnih tijela određuje zakonom kojim se uređuje pojedino upravno područje ili nadležnost javnopravnih tijela. Zato odluku u privremenoj ili trajnoj nesposobnosti vozača mogu donositi samo specijalisti medicine rada.

Dodatno, što se tiče predložene odredbe izricanja privremenog ograničenja sposobnosti za upravljanje motornim vozilom, bez preciznog propisa kojim bi bila definirana stanja i terapije zbog kojih se može izreći privremena zabrana vožnje, moglo bi doći do arbitrarnosti u određivanju mjere, ali i do diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja.

Uvjeti rada za vrijeme epidemije

Epidemija koronavirusa obilježila je posljednje dvije godine naših života u svim njegovim aspektima, a ordinacije obiteljske medicine morale su se žurno prilagoditi zahtjevnim izvanrednim okolnostima kako bi svaki pacijent bio zbrinut i ostvario svoja prava koja mu po zakonu pripadaju.

Tako su obiteljski liječnici, uz svakodnevne poslove vezane uz pacijente i one administrativne, provodili trijažu, odrađivali dežurstava u COVID-19 ambulantama, vodili i pratili osobe u samoizolaciji, izdavali e-propusnice, pregledavali pacijente u ordinacijama prema uputama Kriznog stožera MZ, zbrinjavali pacijente telefonskim putem kada je to bilo moguće, odgovarali pacijentima komunikacijskim kanalima i drugo.

Nova organizacija rada u vrijeme epidemije i preporuka Kriznog stožera Ministarstva zdravstva za kontaktiranje telefonom umjesto dolaska otežala je pristup svima koji ne posjeduju (mobilni) telefon ili se s njime ne mogu ili ne znaju služiti, što može uključivati starije, osobe s invaliditetom, one lošeg imovnog stanja i druge.

Dodatno, neovisno o utjecaju epidemije na zdravstveni sustav, obiteljski liječnici po potrebi dežuraju u ordinacijama gdje su timovi bez nositelja, odnosno gdje nema liječnika jer nedostatak timova obiteljske medicine, uz timove drugih djelatnosti, prisutna je već niz godina.

Što građani kažu u pritužbama?

Sve navedeno pridonosi smanjenju dostupnosti zdravstvenih usluga u ordinacijama obiteljske medicine pa u tom kontekstu kontinuirano zaprimamo pritužbe građana, na što upozoravamo i u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.

Kroz pritužbe je bila vidljiva nedovoljna spremnost zdravstvenog sustava koji, boreći se sa specifičnim izazovima epidemije i „vanepidemijskim“ poteškoćama, nije uvijek u mogućnosti udovoljiti potrebama pacijenata čije su zdravstvene potrebe stavljene u drugi plan.

Također, upravo je epidemija samo dodatno istaknula sve već ranije postojeće sustavne probleme u zdravstvu, koje je potrebno učinkovito jačati u „mirnim“ razdobljima, i kako bi mogao ispunjavati svoju svrhu i biti servis građana, ali i kako bi bio otporniji na neke nove, buduće krize.

Potrebno je kardovsko osnaživanje zdravstva

U tom kontekstu smo u javnom savjetovanju na Nacrt prijedloga Nacionalnog plana razvoja zdravstva za razdoblje 2021. do 2027. godine naglasili da je za upravljanje sustavom zdravstva izuzetno važno, uz izvanredne aktivnosti koje traži krizna situacija, istovremeno osigurati u maksimalnoj mogućoj mjeri i redovito obavljanje poslova.

Da bi se to osiguralo, potrebno je razmišljati o kadrovskom osnaživanju sustava koji će kroz poticajne uvjete rada i njegovo adekvatno vrednovanje, javnozdravstvenom sustavu jamčiti održivost i u krizama kao što su epidemije.

Premda je kadrovsko osnaživanje sustava predviđeno, kako u Nacionalnom planu razvoja zdravstva za razdoblje 2021. do 2027. godine tako i u njegovom Akcijskom planu, kroz uspostavljen strateški okvir razvoja ljudskih resursa, poboljšanje radnih uvjeta zaposlenih, specijalističko usavršavanje zdravstvenih radnika i programe cjeloživotnog učenja, treba imati na umu da se radi o višegodišnjim mjerama i dugoročnim rezultatima, dok zahtjevi trenutne epidemiološke situacije nameću potrebu konkretnog rješenja u datom trenutku.

Nedostatak liječničkih timova

Prema posljednjim podacima HZZO-a iz siječnja 2022.,  u Hrvatskoj i dalje nedostaje 116 timova obiteljske medicine. Ako tome dodamo prosječnu starosnu dob voditelja timova obiteljske medicine i očekivani odljev zbog odlaska u mirovinu s jedne strane, kao i mali interes mladih liječnika za obiteljsku medicinu s druge, o čemu nam govore udruge obiteljskih liječnika, vidljivo je kako će se postojeći problemi uskoro dodatno multiplicirati.

Ovakvo stanje posebno teško pogađa stanovnike ruralnih, nedostupnih krajeva i otoka koji već godinama imaju teškoće sa zapošljavanjem liječnika. Županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata i domovi zdravlja ukazuju na problem koji se javlja kada liječnik obiteljske medicine ode u mirovinu jer zbog smanjenog interesa za rad izvan većih gradskih središta, njegove pacijente moraju preuzetu već preopterećene postojeće ordinacije. Zato je važno osigurati ravnomjerno pružanje usluga na cijelom teritoriju Hrvatske, posebice u izoliranijim i manjim mjestima i otocima, a ne samo u velikim centrima.

Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti

Iako još uvijek nisu dostupni konkretni prijedlozi nacrta novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, prema podacima iz medija, dodatni uteg u radu ordinacija obiteljske medicine bio bi, kroz nadolazeću reformu zdravstvenog sustava, najavljeno dežurstvo obiteljskih liječnika na hitnim prijemima. Ne ulazeći u poteškoće i način rješavanja nedostatnih kadrovskih kapaciteta drugih zdravstvenih djelatnika, prisutan je dojam da bi dežurstva obiteljskih liječnika na hitnim prijemima uzurpiralo njihovu kontinuiranu dostupnost u ordinacijama.

Isto tako, svjesni smo važnosti učinkovitog djelovanja sustava hitne medicine, o čijoj pravovremenosti ovise zdravlje i životi građana, što vjerujemo da bi se, umjesto  parcijalnim i kratkotrajnim rješenjima, trebalo postići osiguranjem dugotrajnih i održivih uvjeta za njegovo učinkovito funkcioniranje.

Obavezni sistematski pregledi?

Nadalje, nakon najave zakonske obveze građana za obavljanje redovnih sistematskih pregleda, kao dio jačanja preventivne zdravstvene zaštite koja je svakako potrebna, građani su nam se počeli obraćati na ovu temu s negodovanjem. Naime, ako bi takva odredba stupila na snagu, došlo bi do situacije da bi ona bila u koliziji s odredbom čl. 16. Zakona o zaštiti prava pacijenata prema kojemu svatko ima pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

Dodatno, nejasno je na koji način bi se eventualni obvezni sistematski pregledi obavljali, odnosno koji bi ih zdravstveni radnici provodili, uzevši u obzir opću potkapacitiranost medicinskog kadra u Republici Hrvatskoj.

Iako je svaka prevencija i rano otkrivanje bolesti sa zdravstveno-zaštitnog aspekta itekako važna, nejasno je kako bi, s obzirom na stanje u cjelokupnom zdravstvu, višegodišnje liste čekanja i manjak liječnika, ti pregledi doprinijeli poboljšanju ishoda liječenja u čemu Hrvatska znatno zaostaje za prosjekom u EU, a naročito uzevši u obzir programe nacionalnog probira karcinoma koji, uslijed nedovoljnog odaziva populacije, nisu polučili uspjeh.

Zdravstvo mora biti usmjereno na pacijente

Konačno, Republika Hrvatska se Ustavom opredijelila svakom jamčiti pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Stoga je najavljenom zdravstvenom reformom ključno postaviti dobro organizirani sustav koji je usmjeren na korisnike/pacijente, s odgovarajućim kapacitetima, pri čemu prava i usluge moraju biti dostupne svim građanima, uključujući onima koji žive u ruralnim i izoliranim područjima i na otocima.

Kako bi reforma bila učinkovita, potrebno je uspostaviti veći stupanj konsenzusa, odnosno uključiti stručnjake u pronalazak najkvalitetnijih rješenja, posebno jer  su upravo oni ti koji će reformu provoditi u praksi.