Lišiti osobu slobode ne znači i automatski joj oduzeti sva ljudska prava, iako upravo tu tezu često možemo čuti u javnosti, posebice kad su u pitanju počinitelji najtežih kaznenih djela. Stavovi kojima se zatvorska kazna promatra samo kao lišavanje slobode, gdje je stupanj sigurnosti na prvom mjestu, a ne kao preodgoj i resocijalizacija radi uspješnijeg povratka osuđenika u društvo, dovode u pitanje i svrhu kažnjavanja. Postupanje s osobama lišenim slobode utječe na proces resocijalizacije pa su brojni međunarodni dokumenti ustanovili i načela prema kojima se sa svakom osobom lišenom slobode treba postupati čovječno i poštovati njezino dostojanstvo te je zabranjeno mučenje ili okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. No, u isto vrijeme, i nadalje je nužno očuvati sigurnost u zatvorima i kaznionicama, kako osobama lišenih slobode, tako i djelatnicima sustava koji o njima brine, ali i šire populacije. Stoga se često postavlja pitanje koja je granica između ove dvije zadaće zatvorskog sustava?

Relevantan stav u ovoj temi dao je Međunarodni centar za zatvorske studije, koji ističe kako je pogrešno smatrati da humano postupanje prema zatvorenicima dovodi do ugrožavanja sigurnosti. Naprotiv, ističe se kako se poštivanjem prava zatvorenika doprinosi jačanju autoriteta zatvorskog osoblja, čime se smanjuju rizici od stvaranja tenzija i, posljedično, nemira. Također, revidiranim „Mandelinim“ pravilima (UN Minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima – Nelson Mandela 2015.) posebno je uređeno pitanje dostojanstva osoba lišenih slobode, dane su smjernice za pretraživanje zatvorenika, propisana je zabrana određenih disciplinskih mjera (smanjenja hrane i vode) i ograničenje korištenja samice te je omogućeno podnošenje pritužbi zatvorenika. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ponižavajućim postupanjem izaziva se osjećaj straha, tjeskobe i manje vrijednosti te se njime može poniziti i posramiti osobu, kao i slomiti njezin tjelesni ili moralni otpor. Sprečavanje takvih postupanja cilj je djelovanja Nacionalnog preventivnog mehanizma (NPM), koji je osnovan u okviru nadležnosti Ureda pučke pravobraniteljice 2012. godine.

Zakon o izvršavanju kazne zatvora (ZIKZ) predviđa više mjera održavanja reda i sigurnosti, poput pojačanog nadzora, vezanja, odvajanja od ostalih zatvorenika, smještaja u posebnu prostoriju bez opasnih stvari i druge.

Poštivanje propisa u primjeni mjera održavanja reda i sigurnosti jedan je od fokusa interesa u obilascima NPM-a. Tako je u 2015. utvrđeno kako manjkavosti ZIKZ-a dovode do neujednačenosti u njihovoj primjeni u praksi, što zatvorenike stavlja u nejednak položaj te budi sumnju u subjektivnost i proizvoljnost izricanja ovih mjera. Također, nedostaju jasno definirana i jedinstvena pravila te kriteriji za njihovo provođenje, što može ugroziti sigurnost samih zatvorenika, ali i dovesti do najtežih posljedica. To dokazuje javnosti poznat slučaj smještaja u posebnu prostoriju bez opasnih stvari, kada se zatvorenik u njoj zapalio. Iako je istraga utvrdila propuste pravosudnih policajaca prije i tijekom izvršenja ove mjere, njegova smrt mogla se izbjeći da je sustav osigurao tehnički primjerene prostorije, kao i odgovarajući individualni pristup zatvoreniku.

I stegovna mjera upućivanja u samicu može prouzročiti ozbiljne psihološke probleme, što se ističe u Istambulskom protokolu za primjenu i učinke samica (2007.), dok Europska zatvorska pravila nalažu da se treba koristiti samo u izuzetnim slučajevima.

Međunarodni standardi govore kako primjena posebnih mjera održavanja reda i sigurnosti, kao i stegovne mjere koje uključuju kompletnu izolaciju, ne predstavljaju neprimjereno postupanje, no samo ako se koriste na propisani način. To je potvrdio i ESLJP u predmetu Ramirez-Sanchez protiv Francuske (2000.), kada je utvrdio da upućivanje u samicu ne predstavlja nečovječno postupanje. No, dužina njene primjene može dovesti do povrede članka 3. Konvencije. Tako je u slučaju Khider protiv Francuske (2005.) utvrđeno kršenje prava, jer je izrečena mjera u dužem periodu, kao i predmetu Ilascu protiv Moldavije i Rusije (1999.), gdje je osoba provela u izolaciji osam godina.

Primjena mjere sigurnosti odvajanja od ostalih zatvorenika također može biti ponižavajuća, a takav primjer uočio je i NPM, u dijelu ustanova koje ju provode u rešetkama ograđenom dijelu hodnika, što je suprotno međunarodnim standardima.

Pretraga i pregled tijela nužni su za sigurnost, no trebaju se provesti na adekvatan način i samo kada postoje legitimni razlozi. Opravdanost ove mjere nije utvrđena u slučaju Iwanczuk protiv Poljske, gdje su zatvorenici prije odlaska u sobu za glasovanje bili pretresani u svlačionici. ESLJP je zaključio da svlačenje do gola pred zatvorskim čuvarima nije bilo neophodno i opravdano. U slučaju Wiktorko protiv Poljske (2002.), u kojem je alkoholizirana žena skinuta do gola u centru za otrežnjenje od strane muških djelatnika te vezana remenjem za krevet, što je potrajalo deset sati, ESLJP je zauzeo stav da svlačenje ispred policajca suprotnog spola pokazuje nedostatak poštivanja i narušava ljudsko dostojanstvo konkretne osobe.

U sličnu situaciju stavljeni su zatvorenici u RH koji od pribora za jelo dobivaju tek žlice, posebice oni koji nemaju  kompletno zubalo ili uopće nemaju zuba. Jedenje komada mesa tek žlicom za njih može biti ponižavajuće, što je bio razlog upućivanja preporuke Središnjoj upravi za zatvorski sustav o obvezi poštivanja Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika, koji nalaže korištenje kompletnog pribora za jelo u kaznionicama i zatvorima. Time je omogućeno humanije izvršenje kazne zatvora, no bez ugrožavanja sigurnosti. Naime, isti Pravilnik dozvoljava iznimku te nalaže da se zatvorenicima, kojima je pribor oduzet iz sigurnosnih razloga, poslužuje usitnjena hrana.

Uvažavanje ove preporuke dobar je primjer senzibiliziranosti zatvorskog sustava na nužnost očuvanja dostojanstva zatvorenika, što u konačnici povećava šansu za njihovu resocijalizaciju nakon odsluženja kazne. S istim ciljem nužno je otkloniti nedorečenosti i nelogičnosti ZIKZ-a, osigurati ujednačenost postupanja, ali i educirati djelatnike zatvorskog sustava, što NMP u svojim aktivnostima i čini. Svrha nužnih promjena jest postići da se sigurnost i dostojanstvo zatvorenika promatraju kao komplementarne zadaće zatvorskog sustava, a ne suprotstavljeni ciljevi, imajući na umu da lišenje slobode ne podrazumijeva i oduzimanje svih ljudskih prava. Ona su zatvorenicima i dalje zajamčena, kako nacionalnim zakonima, tako i međunarodnim standardima i sudskom praskom, a njihovo poštivanje pokazatelj je stupnja odgovornosti sustava i nadmoći svijesti društva o ljudskim pravima nad predrasudama.

 

Analizu pripremila: Anica Tomšić Stojkovska, savjetnica pučke pravobraniteljice za pravna pitanja