Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, osim odsustva bolesti, zdravlje predstavlja i tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje. Njegovo očuvanje, kao i sprječavanje bolesti, odgovornost je svakog pojedinca ali i države koja je odgovorna osigurati preduvjete zdravog života te svim građanima, bez diskriminacije, osigurati pristup zdravstvenoj zaštiti.  Radi podizanja javne svijesti o važnosti zdravlja, kako za život pojedinca tako i za društveni napredak, 7. travnja se obilježava Svjetski dan zdravlja.

Pravičnost i solidarnost zdravstvenog sustava, kao jednog od temeljnih ljudskih prava, predstavlja polaznu vrijednosnu odrednicu strategije Europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije pod nazivom „Zdravlje 21“. Sukladno Otawskoj povelji o unaprjeđenju zdravlja, ono se temelji na adekvatnom stanovanju, obrazovanju, miru, kvalitetnoj prehrani, stabilnim prihodima te socijalnoj pravdi i pravednosti u pristupu zdravlju. Ukoliko su pokazatelji navedenih parametara skromniji i pravo na zdravlje se teže ostvaruje. Stoga i ne čudi da čak i u najrazvijenijim zemljama pripadnici povlaštenih slojeva pobolijevaju manje, a žive i nekoliko godina duže od siromašnih, od čega ne odstupa niti RH u kojoj je očekivani životni vijek građana sa sveučilišnim obrazovanjem za više od tri godine dulji, nego osoba nižih razina obrazovanja.

Da bi se to promijenilo, potrebno je osigurati bolje uvjete življenja za najpotrebitije članove društva, kao npr. djecu, teško oboljele ili osobe starije životne dobi, što uključuje i bolji pristup zdravlju. Danas u Hrvatskoj pristup zdravstvenoj zaštiti nije svima jednak, posebice zbog nejednakosti u regionalnom razvoju zbog kojeg je udio stanovništva koji je prijavio nezadovoljene medicinske potrebe dvostruko viši u ruralnim područjima nego u gradovima, što je zabilježeno i u EU, ali je na značajno nižoj razini nego u Hrvatskoj. Stoga, kada govorimo o zdravlju i njegovoj općoj dostupnosti treba upozoriti na probleme nedostatne zdravstvene skrbi u krajevima koji su udaljeni i prometno nepovezani s većim gradovima, a što tragično ilustrira i nedavni smrtni slučaj dječaka u Metkoviću. Nedostatak timova zdravstvene zaštite, duge liste čekanja, nezadovoljavajuće opremljeni prostori, manjak zdravstvenog osoblja i njihova preopterećenost, ali i neprimjerena komunikacija i neprofesionalno postupanje, neki su od razloga za pritužbe pučkoj pravobraniteljici o nemogućnosti ostvarenja prava na zdravlje, a posebno su izraženi u ruralnim područjima. U Izvješću Hrvatskom saboru za 2018. godinu, u svrhu unaprjeđenja zdravstvenog sustava, između ostalog je preporučeno i da se pojačaju napori za osiguranje sustavnog financiranja skupih lijekova, kao i ubrza dinamika uspostavljanja svih oblika palijativne skrbi.

Povrh toga, budući da nejasno uređen način osiguranja prava na zdravstvenu uslugu pacijenta pri pozivu na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika često dolazi do njegove zlouporabe, dana je i preporuka Ministarstvu zdravstva da pripremi zakonske izmjene kojima bi se onemogućio tzv. institucionalni priziv savjesti, zbog kojeg u pojedinim ustanovama dolazi do praktičnog onemogućavanja pojedinih medicinskih postupaka, posebice legalnog prekida trudnoće, ali i da se jasno propiše način obavještavanja pacijenata odnosno poslodavca o odluci na priziv savjesti te način upućivanja pacijenata drugom zdravstvenom djelatniku iste struke.