S ciljem senzibiliziranja javnosti i podizanja razine javne svijesti o položaju beskućnika i drugim problemima s kojima se susreću, 10. listopada obilježava se Svjetski dan beskućnika.

Beskućnici su svakako među najnezaštićenijim i najugroženijim članovima društva, često nevidljivi i zanemareni, i od ostalih građana, ali i od sustava, kako u našoj zemlji, tako i širom svijeta. Zato bi jačanje ljudskih prava ovih osoba svakako trebalo biti znatno više na listi prioriteta, a prilika za to je i donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi (ZSS) čiji se nacrt do 3. studenog nalazi u javnoj raspravi.

Temelj jačanja prava ovih osoba svakako je i prikupljanje podataka o njihovom stvarnom broju, kao i razlozima koji su doveli do beskućništva, poteškoćama s kojima se susreću u ostvarivanju svojih prava i slično, jer je samo pomoću konkretnih i potpunih informacija moguće precizno usmjeriti i potrebne mjere za podršku i pomoć.

Nekoliko je koraka do ostvarenja tog cilja. Primjerice, bolja definicija beskućnika u ZSS-u, međutim, novim Nacrtom ZSS-a zadržana je dosadašnja definicija.

Iako više godina predlažemo i donošenje Nacionalne strategije o beskućništvu, nadležno ministarstvo beskućnike je kao posebno ranjivu skupinu odlučilo obuhvatiti novim Nacionalnim planom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti do 2021. do 2027. i Akcijskim planom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti od 2021. do 2024., koji se isto tako trenutno nalaze u e-savjetovanju, a detalje možete saznati ovdje i ovdje. Učinkovitom rješavanju problema ovih ljudi doprinijelo bi i donošenje Protokola o postupanju s beskućnicima, što se još uvijek razmatra, no ne spominje se nacrtom novog ZSS-a.

S druge strane, jedna od važnijih pozitivnih izmjena predviđenih nacrtom Zakona je i uvođenje i prava na ostvarivanje zajamčene minimalne naknade (ZMN) za osobe u prihvatilištima, što za njih do sada nije bilo moguće, iako u polovičnom iznosu od 400 kuna.

Veliki problem beskućnicima i dalje predstavlja i nedostupnost zdravstvene zaštite i nemogućnost liječenja u slučaju bolesti, i to najčešće zbog nereguliranog prebivališta i nedostatka osobnih dokumenata. Zato smo dali i niz preporuka koje bi im olakšale dolazak do osobne iskaznice i omogućile ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, ali i ostalih, no, nažalost, one još nisu provedene. Primjerice, još 2017. preporučili smo da im se odmah po pokretanju postupka prijave prebivališta omoguće socijalna prava i zdravstveno osiguranje, kao i da bi im policija trebala prebivalište utvrđivati u skladu sa Zakonom o prebivalištu, odnosno na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja, i to bez suglasnosti centra za socijalnu skrb. Preporučili smo i da se beskućnicima omogući besplatna zdravstvena zaštita, neovisno o reguliranom prebivalištu, kao i razmatranje mogućnosti uspostavljanja ambulanti za beskućnike i ostale socijalno ugrožene osobe bez osnovnog zdravstvenog osiguranja.

Inače, prema podacima centara za socijalnu skrb, u Hrvatskoj je evidentirano nešto više od 500 beskućnika, no Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da je ta brojka znatno veća i da više od 2000 osoba živi bez krova nad glavom. Kada bi se pridodale i one osobe kojima je prema ETHOS tipologiji stanovanje nesigurno ili neodgovarajuće, broj raste i do 10 tisuća.

Više informacija o temi beskućnika možete pronaći ovdje, a priču o iskustvima ljudi koji se suočili s beskućništvom, životom na ulici i u prihvatilištu, problemima s kojima se susreću, kao i odnosu prema njima možete pronaći ovdje.