Priču Pjera Orlića donosimo povodom Svjetskog dana beskućnika (10.10.), kao dio serije priča o ljudima koji rade s beskućnicima. Razgovarali smo i sa Đordanom Barbarić iz udruge MoSt iz Splita (pročitajte) i sa Zvonkom Mlinarom iz Hrvatske mreže za beskućnike (pročitajte).

Ovim pričama želimo podići svijest o poteškoćama s kojima se suočavaju beskućnici i oni koji su im podrška, kao i o još uvijek prisutnim predrasudama s kojima se nastavljaju susretati.

Također želimo podići svijest o ulozi koju ljudi koji rade s beskućnicima imaju u stvaranju boljeg društva i izgradnji podrške onima kojima je najpotrebnija.

Nastavak je to obilježavanja ovog Međunarodnog dana kroz osobne priče, nakon što smo prošle godine imali priliku razgovarati s beskućnicima, o tome kako je to uistinu biti bez vlastitog doma, živjeti na ulici bez krova nad glavom ili u prihvatilištu i osjećati se gotovo nevidljivim za ostatak društva.

 

Što točno radite i koliko dugo?

Od travnja 2020. radim kao voditelj Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci. To je onaj lakši dio odgovora.

Teži dio je „što točno radite“? Možda je najjednostavniji odgovor – Katica za sve! Od administrativnih poslova, pisanja projekata, preko različitih načina pomaganja korisnicima (pisanje molbi za posao, pomoć pri pronalasku posla i stana, pomoć pri odlasku liječniku, rješavanje različitih statusnih pitanja, psiho-socijalna pomoć i slično) do osobe koja je tu za naše korisnike, da s njima popiju kavu i neobavezno popriča o svemu.

 

Što Vas i dalje motivira u radu?

U jeku prvog vala pandemije COVID-19, s početkom mjeseca travnja 2020., nakon više od 20 godina zamijenio sam novinarstvo nečim sasvim drugačijim. Postao sam voditelj prvog prihvatilišta za beskućnike u Rijeci – Ruže sv. Franje. Odluka nije bila laka, jer, što to ja uopće znam o radu s beskućnicima? Što uopće znam o beskućnicima? Mogu li ja to uopće? S druge strane tu je bio – izazov! Ogroman izazov. Izaći iz svoje zone komfora i suočiti  se s nečim… S čime zapravo? Da beskućništvo postoji sam znao. I to je u biti bilo to. OK… Bilo je tu i pokoja predrasuda prema njima. I da, želja da im pomognem.

U travnju je svud oko nas bio lock-down. I to je zapravo na neki način bio blagoslov za mene, jer sam vrlo brzo postao svjestan nekoliko stvari. Prvo, problem beskućništva je kod nas nedovoljno prepoznat. Svi smo mi svjesni da problem beskućništva postoji, ali svi se često pravimo da ga ne vidimo. Znate ono, ako zatvoriš oči i ne vidiš ga, možda nestane sam od sebe. I drugo, rad s beskućnicima je često vrlo zahtjevan, jer zbog svojih razno-raznih životnih priča, počesto ih je teško motivirati da se pokrenu i da svoju sadašnju, nezavidnu situaciju izokrenu na bolje. Upravo zato, svaki mali pomak za njih je zapravo – ogroman! I to treba znati cijeniti. Jako.

A njihove životne priče su različite. Kad ih upoznate, pričate s njima, shvatite da svi mi zapravo hodamo po rubu i da bi se vrlo lako bilo tko od nas mogao naći na njihovu mjestu. Nemojte misliti da zato što danas imate sređen život i dobar posao da sutra možda nemožete završiti na ulici. Naime, ne biste bili prvi kojima se to dogodilo. Uostalom, prema nekim statistikama, čak 20 posto stanovništva u Hrvatskoj, živi na granici siromaštva! Kad ih upoznate, onda shvatite još jednu stvar, koju kad su beskućnici u pitanju, često zaboravljamo. A to je da su oni prije svega – ljudi. Ljudi sa svojim snovima, strahovima, željama, manama, vrlinama… Kad ih prihvatite kao ljude, kada ih ne osuđujete unaprijed (jer sami su si krivi za situaciju u kojoj se nalaze) onda možete puno s njima. Znate, nekad s njima popijete kavu i popričate i u tih 10-20 minuta napravite više nego u proteklih nekoliko dana!

 

S kojim se predrasudama o beskućnicima susrećete?

Znate li koji je prvi korak u zaustavljanju i prevenciji beskućništva? Prvi korak je – razumijevanje samog beskućništva. S razumijevanjem beskućništva, dolazi do razbijanja zabluda o beskućnicima i na taj način pomaže se smanjenju stigme koju nose, razbijaju se stereotipi i povećava se empatija. To je prvi korak! 

Neki definiraju stereotip kao „specifična svojstva koja pridajemo ljudima na osnovi njihove pripadnosti određenoj grupi.” Stereotipi nikada nisu nužno točni ili netočni i upravo zato nam stereotipi ne mogu reći ništa korisno o određenom pojedincu. Oni su zapravo samo određeni način kojim pojednostavljujemo svijet. Upravo zato smo svi mi skloni stereotipovima i ponekad treba vrlo malo kako bi se oni aktivirali. A onog časa kada su aktivirani, stereotipi mogu imati velike posljedice na to kako se opaža i tretira određeni pripadnik neke grupe. Također, jednom kada su formirani, stereotipi se jako teško mijenjaju.

Pomislite na beskućnike i recite sami sebi, bez razmišljanja, nekoliko pojmova koje odmah vežete uz njih. Većina će imati neke negativne stereotipe – alkoholičari, opasni/nasilni, lijeni, ne rade, nisu sposobni ili ne žele pronaći posao… Neki od ovih stereotipa su vjerojatno i vama pali na pamet. Neki od njih su djelomice točni, ali većina njih je potpuno netočna. Stereotipi vezani uz beskućnike su zapravo najčešće – zablude.

Mislite da su svi oni beskućnici jer su to odabrali kao svoj „life style“? Uzroci beskućništva su različiti (nezaposlenost i siromaštvo, blokirani računi, ovrhe, starenje, zdravstveni problemi, narušeni odnosi u obitelji, nedostatak pristupačnih stanova za najam i za prodaju, neadekvatna podrška ljudima koji napuštaju skrb, bolnice, zatvore, socijalne ustanove, deložacije…) i tek zanemariv broj beskućnika su beskućnici svojim izborom. Nikad jedan razlog, jedna odluka ili jedan izbor nisu nekoga gurnuli u beskućništvo! Činjenica da je netko postao (a ne odabrao biti) beskućnik, obično znači da su mu sve druge opcije već odavno potrošene.

Jedna od popularnih zabluda o beskućnicima jest da su svi oni u najmanju ruku alkoholičari i/ili ovisnici o drogama. Činjenice zapravo govore drugačije. Većina beskućnika nisu alkoholičari i/ili ovisnici. Naravno da postoje i beskućnici koji su alkoholičari i/ili ovisnici, ali najveći dio njih to su postali tek nakon što su postali beskućnici. Postotak njih koji imaju problema sa bilo kojom vrstom ovisnosti, nije puno veći nego što je to u općoj populaciji.

Uz ovu zabludu često se veže i zabluda kako beskućnici sav novac troše na alkohol i droge. Ako pričate s beskućnicima, uvidjet ćete da najveći dio novca koji troše, zapravo odlazi na hranu, zatim na odjeću (najčešće neku toplu, poput čarapa) i nešto manje na određene higijenske potrebštine. Naravno da postoji i dio onih koji većinu svog novca troše na alkohol i/ili droge, ali takvi su, usprkos popularnom vjerovanju, iznimka, a ne pravilo.

Često čujem – „Ma ti beskućnici su zapravo samo lijeni i ne žele raditi“. Ovo je još jedna popularna zabluda o beskućnicima. Pokušajte se zamisliti da ste trenutno bez krova nad glavom i da svaki dan morate ići na posao. Zamislite koliko je to teško. Nemate se gdje oprati, presvući u čistu odjeću, oprati prljavu, kako ćete bez prebijene kune doći do posla… Da, jako je teško zadržati posao kad si beskućnik, a još ga je teže pronaći jer one osnovne stvari, koje svi uzimamo zdravo za gotovo, njima uopće nisu dostupne. Pa čak i da to sve zanemarimo, posao trenutno nije baš samo tako pronaći. A često imate i određene zdravstvene probleme, koji utječu na to koji posao možete ili ne možete raditi. Pa da ga i nađete, obično je riječ o slabo plaćenim poslovima, često na „crno“, koji su nesigurni i nestalni.

Uostalom, mnogi beskućnici, u nemogućnosti pronalaska i zadržavanja pravog posla, često skupljaju boce. Teško da će te nekoga tko po cijele dane obilazi kante za smeće i u njima traži boce, nazvati lijenim. Za to treba biti i te kako i vrijedan i hrabar!

Često o beskućnicima razmišljamo kao o ljudima koji su nasilni. Podaci često, međutim, pokazuju da su beskućnici ti koje su žrtve nasilja! Nekad ih je upravo to gurnulo u beskućništvo, a beskućnici su često sami žrtve nekog od oblika nasilja – verbalnog, psihičkog ili fizičkog.

Uz ovu zabludu veže se i ona da su beskućnici skloni kriminalu. Ni ovo nije u potpunosti istinito. Beskućnici su često, zbog uvjeta života, prisiljeni kršiti zakon – prositi, skitati, ponekad narušavaju javni red i mir i sl. Također, vrlo mali broj beskućnika, iz istih razloga, može se odati nekom sitnom kriminalu (krađe po dućanima i sl.).

Nemojte, dakle, sve beskućnike odmah proglašavati nasilnim kriminalcima, jer oni to, zasigurno nisu.

Često smo sigurni kako se beskućništvo ne može dogoditi meni. Nekome drugome sigurno, ali meni? Nema šanse!

Nažalost, kroz razgovore sa beskućnicima, saznate da se beskućništvo može dogoditi svakome! Postoje mnogi razlozi koji mogu dovesti do beskućništva, a većina njih je zapravo potpuno izvan naše kontrole. Beskućništvo zapravo uopće ne diskriminira! To što trenutno imate sređen život, obitelj, posao, plaću iskazanu u peteroznamenkastim ciframa, nažalost ne znači da ne možete završiti kao beskućnik. Vjerujte, postoje i takvi slučajevi.

 

Možete li nam ispričati primjer nekoga tko Vam je ostao u sjećanju i zašto?

Puno ljudi je prošlo kroz Prihvatilište u svo ovo vrijeme i mnogi od njih su mi ostali u sjećanju. Ipak, posebno će mi ostati u sjećanju jedan korisnik čija je životna priča takva, da bi se prema njoj mogao snimiti izvrstan film! Jedan od pionira riječke rock scene, kasnije ugledni galerista, hrvatski branitelj i uspiješan manager igrom slučaja postao je beskućnik. Naši razgovori o glazbi, književnosti, umjestnosti općenito, kao i o sportu i politici (jer kako ćete bez razgovora o njima), ali prvenstveno njegova blagost, lucidnost i smisao za humor, kao i njegov odnos prema životu, pravdi i nepravdi i borbi s teškom bolešću, sigurno su nešto što ću dugo, dugo pamtiti.

 

Da imate moć, koje tri konkretne stvari biste promijenili ili uveli u skrbi sustava prema beskućnicima?

Postoji uistinu puno stvari koje bi trebalo promijeniti u odnusu vlasti prema beskućnicima i teško je izdvojiti samo tri konkretne stvari. Ali ako bi trebao izdvojiti tri stvari onda bi to, ne nužno tim redoslijedom, bile dostupnost zdravstvenog osiguranja tj. adekvatne liječničke skrbi, mogućnost adekvatnog udomljavanja po modelu „housing first“ te sama definicija beskućništva.

Prva stvar koju bi promijenio je dostupnost zdravstvenog osiguranja. Zbog razno raznih razloga, mnogi beskućnici nemaju zdravstveno osiguranje i samim time nemaju pristup adekvatnoj liječničkoj skrbi. Kako se struktura beskućnika mijenja, sve je više starih i bolesnih ljudi, sve je izraženija potreba da beskućnici mogu/trebaju dobiti adekvatnu zdravstvenu skrb. Život na ulici, bez krova nad glavom, izloženost svim zamislivim i nezamislivim vremenskim (ne)prilikama itekako ostavlja posljedice na zdravlje. Nažalost, bez zdravstvenog osiguranja, beskućnici su osuđeni da se sa svojim zdravstvenim problemima nose sami. Ne mogu kod liječnika, a ako i uspiju nekako doći do liječnika koji ih je voljan pregledati, pitanje je kako će doći do lijekova, a kamoli do nekog specijalističkog pregleda.

Trebalo bi pronaći način da se beskućnicima koji nemaju zdravstveno osiguranje osigura adekvatna liječnička skrb, možda osnivanjem „ambulanti za beskućnike“, gdje bi svi oni potrebiti mogli, makar jednom tjednom, posjetiti liječnika i na taj način dobiti osnovnu liječničkku pomoć.

Prenoćišta i prihvatilišta za beskućnike nisu pravo rješenje za problem beskućništva. To je samo brza, kratkoročna pomoć. Prava pomoć, ona dugoročna, je mogućnost adekvatnog udomljavanja, a tu se model „housing first“ pokazao kao jako uspješan. Ovaj model se u kratkom razdoblju u kojem se primjenjuje u Europi i svijetu, pokazao kao jako učinkovit model u borbi protiv beskućništva i kao odličan faktor za ubrzanje socijalne uključenosti beskućnika. Ovaj model omogućuje beskućnicima samostalno stanovanje sa sigurnošću stalnog najma. Jednom, kada beskućnik ima siguran smještaj, bez stalnog straha gdje će živjeti, onda se počinje fokusirati na ostala područja života.

Treća stvar, ali ne najmanje bitna, je sama zakonska definicija beskućništva. Ako bi beskućništvo u Hrvatskoj definirali prema ETHOS tipologiji, a koja se koristi u većini zemalja članica EU, tada bi se njihov broj drastično povećao i ukazao na prave razmjere problema beskućništva. Sadašnjom definicijom nisu obuhvaćene osobe koje žive u neadekvatnom i nesigurnom smještaju. Promjenom definicije, mogle bi se osigurati određene socijalne usluge i osobama u neadekvatnom i nesigurnom smještaju, kao i osobama koje izlaze iz institucija te im i na taj način pomoći i pružiti im priliku da ne postanu „pravi“ beskućnici.