Problem siromaštva i socijalne isključenosti trebao se smanjiti mjerama i programima strateških dokumenata koji sadrže brojne ciljeve i aktivnosti, za što je nužno osigurati potrebne resurse i međusektorsko djelovanje. Strategijom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti 2014.-2020. utvrđeno je osam strateških područja, osnovni prioriteti te najranjivije skupine društva, među kojima su starije i nezaposlene osobe.

Osim adekvatno ciljanih mjera i osiguranih sredstava, njena provedba ovisila je i o dobroj koordinaciji te suradnji više dionika, no to je izostalo pa ju nisu pratili programi provedbe niti redovita izvješća. Da mjere iz ove Strategije te drugih nacionalnih dokumenata i propisa iz sustava socijalne skrbi nisu u bitnome doprinijeli iskorjenjivanju siromaštva i socijalne isključenosti, najbolje pokazuju stope rizika od siromaštva te broj osoba u siromaštvu i socijalnoj isključenosti.

Iako su prema ovim pokazateljima smanjene stope rizika od siromaštva te od siromaštva i socijalne isključenosti u općoj populaciji, još su jako visoke za starije osobe i jednoroditeljske obitelji te su znatno veće od prosjeka EU, pa bi trebalo bolje ciljati socijalne naknade i druge mjere.

Prema Izvješću EK za RH 2020., smanjenje osoba u siromaštvu i socijalnoj isključenosti za 1,6% u odnosu na 2017. više je povezano s boljim uvjetima na tržištu rada, nego s promjenama u sustavu socijalne zaštite. Općenito, nije ostvaren velik napredak u mjerama politike za sustav socijalnih naknada, a rascjepkani sustav koji ovisi o fiskalnim kapacitetima gradova i općina, još ne može umanjiti izražene regionalne razlike u riziku od siromaštva, o čemu pišemo i u poglavlju o nejednakom regionalnom razvoju.

Nadalje, trebalo bi značajnije povećati i izdvajanja za socijalne naknade, odnosno za socijalnu isključenost po ESSPROS metodologiji te uvesti minimalni dohodak koji bi korisnicima omogućio dostojanstven život, sukladno načelima Europskog stupa socijalnih prava. Prema Programu konvergencije RH 2019.-2022., naknade za socijalnu skrb planirane su na razini od 0,6% BDP-a, ali su, osim ZMN-a, u njih uključeni i povećani iznosi osobne invalidnine i doplatka za pomoć i njegu te cjelogodišnji učinak primjene Zakona o subvencioniranju stambenih kredita iz 2018., što prije nije bilo uključeno u pokazatelje socijalne isključenosti. Stoga, unatoč prividu da je udio za socijalnu isključenost povećan, ostao je sličan onom za 2016., a sredstva za ZMN su smanjena, vjerojatno zbog značajnog smanjenja broja korisnika, kojih je u 2019. bilo čak 12.000 manje. Iako MDOMSP navodi da je to zbog zapošljavanja ili odbijanja zaposlenja, odnosno uključivanja u rad za opće dobro/javne radove, podatci HZZ-a pokazuju kako se tijekom 2019. zaposlilo 2.032 korisnika ZMN-a, dok su samo 24 osobe odjavljene radi odbijanja zaposlenja. Niska je i penalizacija korisnika zbog neodazivanja na sudjelovanje u radovima za opće dobro, samo 0,58% od ukupnog broja. Prema tome, ovi razlozi nisu bitno utjecali na smanjenje broja korisnika, a posebno zabrinjava što se i u 2019. nastavio ovaj trend, zbog čega bi o tome trebalo provesti sveobuhvatnu analizu.

Problemi niskih iznosa ZMN-a, posebno za članove kućanstva koji nisu radno sposobni, potrebe transfera sredstava iz državnog proračuna JLS-ima koje ne mogu osigurati sredstva za naknadu za troškove stanovanja te redefiniranje jednokratnih naknada, prisutni su duže  vremena.  U sprečavanju ekstremnog siromaštva   te   radi   socijalnog   uključivanja korisnika, određivanje visine osnovice za ZMN, ali i za druge socijalne naknade, trebalo bi vezati uz troškove života, prosječnu mjesečno isplaćenu neto plaću po zaposlenom u pravnim osobama ili drugu odgovarajuću veličinu, a ne da isključivo ovisi o odluci Vlade. Ovo, kao i veliki broj preporuka pučke pravobraniteljice iz ranijih izvješća, Vlada je najavila razmotriti prilikom donošenja novoga Zakona o socijalnoj skrbi, no njegovo se donošenje već dulje vrijeme odgađa pa je tako rok za javnu raspravu o novom ZSS-u pomaknut s II. kvartala 2019. na I. tromjesečje 2020.

Iz razgovora s predstavnicima gradova i općina i CZSS-a primijećena je i nezainteresiranost jedinica samouprave u provođenju obveze radova za opće dobro korisnika ZMN-a. Naime, JLS-i smatraju otegotnim što moraju osigurati zaštitnu odjeću na radu, edukacije i drugo, a dio korisnika izbjegava ovu obvezu donoseći liječničke ispričnice. Očito je da rad za opće dobro treba preciznije regulirati, posebice međusobna prava i obveze svih dionika te stvoriti pretpostavke da zaživi u praksi.

Jedan od dugogodišnjih problema u provedbi ZSS-a je i neostvarivanje naknada za troškove stanovanja svih korisnika ZMN-a, jer gradovi, a pogotovo općine, nemaju dostatna sredstva u proračunu. U 2018. evidentirano ih je samo 22.798, odnosno čak 16.000 manje nego korisnika ZMN- a. Primjerice, u Gradu Zagrebu ih je 50% manje, u Virovitičko-podravskoj županiji čak 85% manje, dok je u Primorsko-goranskoj županiji njihov broj veći za 15%. Stoga bi MDOMSP trebao redovito provoditi upravne nadzore i poduzimati mjere prema JLS-ima, odnosno obustaviti od izvršenja opći akt iz područja socijalne skrbi ako utvrdi da je suprotan ZSS-u, poništiti ili ukinuti rješenje te narediti provođenje postupka utvrđivanja odgovornosti radnika i čelnika nadziranog tijela. Nažalost, samo jedan ovlašteni službenik MDOMSP-a provodi upravne nadzore za sve JLS-e, a četvoro za sve CZSS-e, pa bi žurno trebalo popuniti još pet sistematiziranih radnih mjesta.

Kao i prethodnih godina, korisnici u sustavu socijalne skrbi najčešće se pritužuju na niske iznose ZMN-a i drugih naknada, dugotrajnost vještačenja  u  postupcima radi  ostvarivanja  doplataka za pomoć i njegu, neodobravanje traženog iznosa jednokratne naknade po zakonu jer s odobrenim iznosom ne mogu riješiti svoju trenutnu teškoću. Suprotno tome, u nekim slučajevima  CZSS-i  im nastoje pomoći i izvan zakonskih okvira, primjerice odobravanjem jednokratne naknade za plaćanje dijela dugovanja za režijske troškove, najčešće zbog isključenja struje ili vode ili zbog poboljšanja uvjeta stanovanja, iako je to u nadležnosti gradova i općina.

Sustav socijalne skrbi u 2019. posebno su obilježili tragični događaji, poput brutalnog slučaja obiteljskog nasilja na Pagu i ubojstva dva stručna radnika CZSS Đakovo koje je počinio njihov štićenik, koji su pokazali niz problema koji godinama opterećuju ovaj sustav. Nakon brojnih kritika i reakcija na djelovanja CZSS-a, djelatnici nekih centara obratili su nam se ističući nezadovoljstvo reakcijama MDOMSP-a i drugih državnih institucija, a pučka pravobraniteljica uputila je više preporuka za poboljšanje sustava. Naime, iako dugotrajne slabosti i problemi u organizaciji i načinu rada CZSS -a te loša međuresorna suradnja ne mogu biti opravdanje za propuste u stručnom radu, upravo nedostatci sustava snažno doprinose tragičnim događajima. Radi toga bi prilikom donošenja novog ZSS-a i Obiteljskog zakona trebalo smanjiti administriranje stručnih radnika, uspostaviti efikasniju međuresornu suradnju i jasniju odgovornost svih dionika koji se bave problemima pojedinca i obitelji, na nacionalnoj i regionalnoj razini. Nagomilanim problemima u sustavu doprinijela je sporost i neučinkovitost svih dosadašnjih reformi socijalne skrbi koje su bile parcijalne i nisu rezultirale bitnijim pozitivnim pomacima, zatim niska izdvajanja proračunskih sredstava, posebno za socijalne naknade, preopterećenost djelatnika te nedostatnost socijalnih usluga, zbog čega CZSS-i ne mogu korisnicima osigurati potrebne usluge u lokalnoj zajednici i pomoći im u rješavanju poteškoća. Jedino dobro organiziran  sustav socijalne  skrbi,  s odgovarajućim kapacitetima, uz međuresornu suradnju i sinergiju svih dionika, može pružiti korisnicima usluge na koje imaju pravo te stvoriti pretpostavke da se ubuduće izbjegnu tragični događaji.

Hrvatska komora socijalnih radnika također smatra kako prevelik opseg nadležnosti CZSS-a, nedovoljan broj zaposlenih, nedostatak stručnjaka na tržištu rada, loši prostorni i tehnički uvjeti, stalne promjene propisa i brojni drugi izazovi, povećavaju rizike i uzrokuju profesionalni stres i sagorijevanje stručnjaka.

Ipak, tijekom 2019. došlo je do određenih pozitivnih pomaka. Stručni radnici CZSS stekli su status službene osobe, osigurana je i zaštita detektorima metala, a izmjenama KZ-a poboljšane su odredbe o obiteljskom i seksualnom nasilju te su povećane kazne. Tijekom 2019. u CZSS-ima je odobreno 24,5 novih zapošljavanja, no još 629 sistematiziranih radnih mjesta nije popunjeno iako je, prema Pravilniku o minimalnim uvjetima prostora, opreme i broja stručnih i drugih radnika centara za socijalnu skrb i podružnice, za to rok istekao još 2017. Njihovo popunjavanje ovisi o sredstvima u državnom proračunu, koja bi trebalo povećati ili izmijeniti Pravilnik i propisati nove rokove.

U području doniranja hrane došlo je do pozitivnih pomaka, a sukladno preporuci iz Izvješća za 2018. novim Pravilnikom izmijenjeni su rokovi za doniranje hrane, kojima bi se ono trebalo potaknuti. No, to je usko vezano uz rad socijalnih samoposluga. U evidenciji Hrvatske mreže socijalnih samoposluga je 18 članica, izvan nje još 16, a većina djeluje volonterski. Kako se pretežno financiraju donacijama ili projektima, a ta sredstva nisu dostatna za njihov nesmetan rad, često se susreću s problemom „praznih polica“, mnoge nemaju adekvatno skladište, rashladne uređaje ili vozilo za prijevoz. Sustav nije dovoljno razvijen da bi im osigurao kontinuiranu opskrbu doniranom hranom niti se prepoznaje doniranje higijenskih i kućanskih potrepština. No, međusobna podrška Caritasa, gradskih društava CK, CZSS-a i udruga koje vode socijalne samoposluge, dovode do sinergijskih učinaka civilnog društva u borbi protiv siromaštva, socijalne isključenosti i skrbi za osobe u potrebi. Ipak, isključivo oslanjanje na volontere i sredstva iz donacija i projekata ne jamči nesmetan i kontinuiran rad i održivo financiranje pa bi socijalne samoposluge trebalo ugraditi u ZSS, slično kao i pučke kuhinje, te propisati njihov način financiranja i djelovanja.

Problemi socijalnog uključivanja mladih iz alternativne skrbi i dalje su prisutni. Ukupni kapacitet stambenih jedinica u okviru domova za djecu krajem 2018. bio je 207, dok je usluge koristilo samo 165 korisnika, pa bi nepopunjeni kapacitet trebalo iskoristiti za njihov smještaj do navršene 26 godine, ukoliko im prijeti beskućništvo. Iako pripreme za njihov izlazak iz skrbi započinju barem godinu dana ranije, većina ih se ne može vratiti u svoje obitelji, jer su uzroci izdvajanja i nadalje prisutni pa im je još potrebna podrška. Stoga pozdravljamo najavu uvođenja socijalnog mentorstva, o čemu smo pisali još u Izvješću za 2015. te dali preporuku u Izvješću za 2017.

Tijekom 2019. nisu skraćeni rokovi rješavanja drugostupanjskih predmeta u području socijalne skrbi i obiteljsko-pravne zaštite. Godinama oko 3.000 prenesenih neriješenih predmeta iz prethodnih razdoblja opterećuju rad Samostalne službe za drugostupanjski postupak, a toliko ili više novih se zaprimi u tekućoj godini. U 2019. je od 13 sistematiziranih izvršitelja, kontinuirano radilo osam do deset. Zbog svega toga se žalbe najranjivijih skupina u društvu, socijalno ugroženih osoba, osoba s invaliditetom ili pod skrbništvom rješavaju i do tri godine, pa MDOMSP treba žurno poduzeti mjere za brže rješavanje drugostupanjskih predmeta.

Beskućnici

Beskućnici su kao korisnici u sustav socijalne skrbi uvedeni ZSS-om iz 2011. Unatoč tome, problemom beskućništva se i dalje, u najvećoj mjeri, bave JLS-i, vjerske zajednice i nevladine udruge. Na nacionalnoj razini raspisuju se natječaji za financiranje dionika koji se bave beskućništvom, no to su samo projektne aktivnosti kojima se ne jamči kontinuitet i financijska održivost. Primjerice, u drugoj polovici 2019. nije se nastavilo financiranje trogodišnjeg projekta za stambene zajednice za mlade beskućnike jer MDOMSP nije na vrijeme objavio natječaj za financiranje za iduće razdoblje, tako da su OCD-i koji su vodili stambene zajednice morali otkazati najam stanova u kojima su bili smješteni. Stoga svakako treba osigurati njihovo održivo financiranje.

Definicija beskućnika po ZSS-u obuhvaća samo osobe u situaciji apsolutnog beskućništva te i dalje nije proširena prema ETHOS tipologiji, kojom bi obuhvatila i osobe bez kuće/stana te one koje imaju nesigurno ili neodgovarajuće stanovanje, što je jedna od preporuka pučke pravobraniteljice koja će se razmotriti tijekom donošenja novoga ZSS-a, a ovisit će o raspoloživim sredstvima u državnom proračunu. Podatci o broju beskućnika variraju pa Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, ali prema procjeni po ETHOS tipologiji njihov broj raste i do 10.000.

Zakonska je obveza velikih gradova i gradova sjedišta županija da u svojim proračunima osiguravaju sredstva za pružanje usluga smještaja u prihvatilištima ili prenoćištima za beskućnike, a županije su obvezne ih sufinancirati ako veliki gradovi za to nemaju dostatna sredstva. I nadalje je samo 14 prihvatilišta/prenoćišta, s time da su tri u Zagrebu, a dva u Rijeci, što znači da samo 11 velikih gradova/gradova u sjedištu županije ispunjava svoju zakonsku obavezu. Iako je u Sisku evidentirano 30 beskućnika, niti nakon upozorenja MDOMSP-a nije ustrojeno prihvatilište, već se ovaj problem rješava smještajem u udomiteljskim obiteljima. Prema zadnjim podatcima CZSS-a, evidentirano je 584 beskućnika, 478 muškaraca i 106 žena, dok je ukupni kapacitet prihvatilišta/prenoćišta za 383 beskućnika. Oko 90% ih je u radno aktivnoj dobi, a 72% je nezaposlenih. Nadalje, prema podatcima HZZ-a, tijekom 2019. od 81 odjavljenog s evidencije samo ih se 28 zaposlilo, pa bi trebalo jače financirati programe i mjere kojima bi im se olakšao pristup tržištu rada. S obzirom da je za 60% razlog beskućništva nedostatak sredstava za troškove stanovanja, kroz bolju politiku socijalnog stanovanja beskućništvo se može prevenirati. Inače, najviše ih je na području Grada Zagreba (234) i u Primorsko-goranskoj županiji (58), vjerojatno jer na tim područjima imaju najširu mrežu socijalnih usluga. Posebno zabrinjava podatak što ih je još uvijek veliki broj na privremenom smještaju preko godinu dana, najčešće zbog toga jer im CZSS ne može osigurati adekvatan stalni smještaj, ili ponuđeni smještaj odbijaju jer je daleko od sredine u kojoj žive.

U prihvatilištima je beskućnicima omogućen individualni pristup, no neka nemaju dovoljno stručnjaka, za što bi im trebalo osigurati dodatna sredstva. Osim toga, suradnja JLS-a i CZSS-a temelji se na administriranju prava, a ne i na zajedničkom planiranju aktivnosti, koje bi uistinu potaknulo njihovo socijalno uključivanje. Stoga bi svi dionici u lokalnoj zajednici trebali više surađivati i zajednički  djelovati na socijalnom uključivanju te prevenciji beskućništva, posebno kroz socijalno stanovanje ili povoljni najam javnih stanova, a mladim beskućnicima bi trebalo osigurati stambene zajednice u kojima bi imali podršku u socijalnoj integraciji, posebno za uključivanje u tržište rada.

Neujednačena praksa prijave prebivališta na adresu CZSS-a otežava im ostvarivanje socijalnih prava, posebno zdravstvene zaštite, jer je uvjet za ostvarivanje prava prijavljeno prebivalište. Dok su bez osobne iskaznice spavaju na otvorenim, javnim mjestima, jer im nije osiguran privremeni smještaj, pa imaju problema s policijom i višestruko ih se prekršajno kažnjava zbog skitnje, što je neprihvatljivo. Zbog svih ovih dugogodišnjih problema trebalo bi izraditi Nacionalnu strategiju o beskućništvu i Protokol o postupanju s beskućnicima.

 

PREPORUKE:

1. Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, da prilikom izrade novoga Zakona o socijalnoj skrbi ugradi:

– povećanje iznosa ZMN-a, posebno za članove kućanstva koji su potpuno nesposobni za rad i privređivanje;

– određivanje i promjenu visine osnovice za ZMN-a i druge naknade uz unaprijed utvrđene kriterije;

– preciznije odredbe za rad za opće dobro korisnika ZMN-a;

– redefinirane uvjete za odobravanje jednokratne i uvećane jednokratne naknade te delimitirane iznose na godišnjoj razini;

– definiciju beskućnika sukladno ETHOS tipologiji, pravo na ZMN beskućnicima u prihvatilištima te povećane iznose naknada onima izvan prihvatilišta/prenoćišta;

– mogućnost smještaja u organiziranom stanovanju mladima iz alternativne skrbi do navršenih 26 godina života;

– financiranje i djelovanje socijalnih samoposluga;

2. Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, da pripremi Nacionalnu strategiju o beskućništvu te Protokol o postupanju s beskućnicima;

3. Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, da osigura preduvjete za rješavanje drugostupanjskih predmeta u propisanim rokovima te redovito provođenje upravnog nadzora.

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.

Umirovljenici i starije osobe

Domovi za starije i nemoćne

Diskriminacija temeljem imovnog stanja

Stanovanje, energetsko siromaštvo i pristup vodi

Nejednak regionalni razvoj s posebnim osvrtom na ruralna područja

Financije