Osuda fašizma, u Hrvatskoj oličenog u ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske, tvorevine nastale u okrilju nacističke Njemačke i fašističke Italije, tekovina je suvremenog demokratskog svijeta, a priznanje antifašističkoj borbi posebno se odaje u državama koje su se našle pod fašističkom vlašću, pod kojom se našla i Hrvatska. Prema Izvorišnim osnovama Ustava RH, koje imaju velik simbolički i politički značaj te obuhvaćaju pravno utemeljenje, ciljeve, svrhu i temeljne vrijednosti države i društva, ali su značajne i za tumačenje i razumijevanje Ustava, državna se suverenost u razdoblju drugog svjetskog rata očitovala u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH.

Međunarodni sustav ljudskih prava razvijen je nakon Drugog svjetskog rata, kao odgovor na strahote fašizma i nacizma te kao jamstvo da se takvo zlo nikada neće ponoviti. Upravo se pridržavanjem načela i vrijednosti, ali i obaveza, iz Opće deklaracije o ljudskim pravima, Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i drugih međunarodnih dokumenata iz ovoga područja, omogućuje ostvarenje ljudskih prava i sloboda svim građanima, neovisno o njihovoj rasi, etničkom podrijetlu, spolnoj orijentaciji, političkom uvjerenju, vjeri, invaliditetu ili drugim osobinama.

Unatoč tome, eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret, prisutni su u javnom prostoru u Hrvatskoj. Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije, u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključujući i na javnu televiziju.

S obzirom da su reakcije vlasti često nekonzistentne ili izostaju, stječe se dojam da ih prešutno toleriraju pa se u društvu stvara atmosfera koja potiče osnaživanje revizionističkih stavova o karakteru NDH, koja se temeljila na rasističkim i nacionalističkim ideologijama te po uzoru na Treći Reich donosila vlastite rasne propise i provodila ih, kao i razmjerima zločina koji su u njezino ime počinjeni.

Na važnost službenih reakcija upozorio je Europski parlament u listopadu 2018., Rezolucijom o porastu neofašističkog nasilja u Europi, u kojoj je pozvao države članice Europske unije na osudu i suzbijanje svih oblika poricanja Holokausta, uključujući trivijalizaciju i minimalizaciju zločina nacista i njihovih suradnika, kao i na poduzimanje mjera za sprečavanje, osudu i suzbijanje govora mržnje i zločina iz mržnje. U Rezoluciji je, između ostalog, izražena zabrinutost zbog porasta desničarskog ekstremizma i neofašizma u Hrvatskoj te je ukazano na akte nasilja ili propagiranja ekstremizma u Norveškoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Poljskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Švedskoj, Latviji i Ukrajini.

 

Isticanje nacističkih i ustaških simbola u javnom prostoru i nekonzistentnost vlasti u njihovoj nedvosmislenoj osudi

Simboli i parole država tzv. Sila Osovine ispisani su ili iscrtani na autobusnim stajalištima, zidovima zgrada, stadionima, plakatima, ali i na spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi. Diljem Hrvatske nailazi se na ustaško “U”, pozdrav “Za dom spremni” i njegovu skraćenicu “ZDS” te kukaste križeve. Ova se obilježja ističu i uz komentare na internetskim portalima ili društvenim mrežama koji vrijeđaju i ponižavaju, pa i potiču na mržnju prema Romima, Srbima, Židovima i drugima. Sve češće, simpatije prema NDH i ustaštvu iskazuju se i parolama kojima se aludira na ovu državu i pokret pa, primjerice, majice s natpisima „Ostaše U Hrvatskoj“, s likom „Ujka Smješka“ ili parolom „ZDS – Znamo Da nekima Smeta“, postaju način izražavanja otpora prema vlasti, ali i najvišim vrijednostima na kojima, prema ustavnom određenju, počiva suvremena Hrvatska. Posebno zabrinjava što ova obilježja ističu mladi, pa su primjerice, pri ovogodišnjoj proslavi posljednjeg dana škole, nekolicinu spomenika NOB-a obasuli svastikama, ustaškim slovom “U” te slovima „ZDS“.

„Za dom spremni“, službeni pozdrav u NDH, kojim su završavali dokumenti kojima se pripadnike nearijevskih naroda lišavalo građanskih prava, nalagalo njihovo interniranje u logore te oduzimanje imovine, neodvojiv je od zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga, pogrešno ga je vezati uz pozitivne konotacije obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, što se ipak nastoji činiti, posebice kroz insignije Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) na kojima se nalazi ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Ova postrojba, prvotno ustrojena izvan sastava oružanih snaga RH, identičnog akronima Hrvatskim oružanim snagama, vojsci nastaloj spajanjem ustaških i domobranskih postrojbi pred kraj Drugog svjetskog rata, također je i pojedinim svojim jedinicama dala imena istaknutih ustaških vođa.

Upravo postavljanje spomen ploče poginulim pripadnicima HOS-a s pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu, na zgradi u kojoj je bilo zapovjedništvo ustaškog logora, bilo je neposredni povod Vladi RH da u ožujku 2017. osnuje Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kako bi izradilo preporuke usmjerene na suočavanje s prošlošću te za pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima. Nakon godinu dana rada, Vijeće je u veljači 2018. donijelo Dokument dijaloga, kao platformu za promišljanje smjera kako pravno urediti uporabu obilježja totalitarnih režima i pokreta u Hrvatskoj iz 20. stoljeća. Iako nije pravno obvezujući, očekivalo se da iza Dokumenta dijaloga, budući da ga je donijelo Vijeće koje je osnovala Vlada, stoji politička volja u ispunjenju preporuka koje su u njemu sadržane.

Dokument dijaloga navodi kako postojeće kazneno i prekršajno zakonodavstvo sadržavaju mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje javne upotrebe obilježja mržnje, no vodeći se načelima pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti, ipak preporučuje njihovo jasnije normativno reguliranje, kako bi svatko tko se njima koristi u javnom prostoru, mogao predvidjeti posljedice svojih postupaka. Također, eksplicitno se navodi kako se, uslijed propusta nadležnih tijela, pozdrav „Za dom spremni“ već više od četvrt stoljeća de facto i de lege vezuje (i) uz Domovinski rat, što danas u društvenim raspravama služi (i) kao dokaz da je značenje spornog pozdrava, proizašlo iz ustaškog režima, zbog njegova korištenja u kontekstu pravednog i legitimnog Domovinskog rata i samo postalo višeznačenjsko, te kako ta teza nije prihvatljiva jer ne uzima u obzir činjenicu da je i u doba Domovinskog rata taj pozdrav bio suprotan Ustavu, ali je izostala odgovarajuća službena reakcija, pa se danas s njime suočavamo kao s datošću. No, istaknuto je i da bi se javna uporaba ovog pozdrava mogla iznimno dopustiti, ali samo pri komemoriranju branitelja koji su u Domovinskom ratu poginuli pod insignijama s ovim pozdravom. Ipak, nakon donošenja ovakvih zaključaka i preporuka, u javnosti se nametnulo pitanje može li se pozdrav, koji je i samo Vijeće ocijenilo neustavnim, uopće koristiti i iznimno, odnosno bi li korištenje u ovim slučajevima, i dalje bilo protuustavno. Međutim, institucionalna ignoriranja javne uporabe pozdrava „Za dom spremni“ i izvan navedene iznimke, između ostalog i nedonošenjem adekvatnih zakonskih izmjena, nastavljena su usprkos zaključcima i preporukama Vijeća.

Naime, iako su Visoki prekršajni i Ustavni sud već zauzeli stajalište kako je pozdrav “Za dom spremni” suprotan postulatima na kojima počiva samostalna i neovisna, suverena i demokratska Hrvatska, u praksi je došlo do propuštanja pokretanja sudskih postupaka ili neulaganja pravnih lijekova. Presudama Prekršajnog suda u Zagrebu PpJ-4877/13 od 8. prosinca 2015. i Visokog prekršajnog suda Jž-188/2016 od 27. siječnja 2016., nogometni reprezentativac Josip Šimunić osuđen je, jer je u studenom 2013. po završetku utakmice Hrvatske i Islanda pred publikom maksimirskog stadiona izvikivao „Za dom“, pozivajući publiku da mu odgovori „Spremni“. U presudi Visokog prekršajnog suda jasno je istaknut rasistički karakter NDH te kako ovaj pozdrav simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije te podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti, a s ovakvim obrazloženjem složio se i Ustavni sud koji je odlukom U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016. odbio Šimunićevu ustavnu tužbu. Pored toga, presudom Visokog prekršajnog suda Jž-2824/2014 od 3. prosinca 2015. predsjednik HČSP-a Josip Miljak i još dvojica okrivljenika osuđeni su jer su pozdravljali ovim pozdravom, podizali desnu ruku u znak pozdrava te pjevali ustaške pjesme. Odlukom U-III-1296/2016 od 25. svibnja 2016. odbijena je njihova ustavna tužba, s obrazloženjem kako iz Ustava jasno proizlazi da se RH ne temelji na povijesnim tekovinama NDH, kao i da je sloboda izražavanja osobnog mišljenja ograničena Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira i Ustavom, da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak.

Osim toga, u odluci Ustavnog suda U-II-6111/2013 od 10. listopada 2017., kojom je poništio imenovanje ulice naziva 10. travnja, datuma proglašenja NDH, u naselju Slatinski Drenovac, navodi se kako je dobro poznata povijesna istina da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji te da Hrvatska nije sljednica NDH ni po kojoj osnovi. Pored toga, naglasio je i da ova ustavnopravna stajališta nisu vezana samo uz imena ulica, naselja, simbola i sl., već predstavljaju i načelna stajališta Ustavnog suda o karakteru NDH kao negaciji temeljnih vrednota ustavnog poretka RH, a podsjetio je i na svoje stajalište da Ustav, kao temeljni pravni akt hrvatske države, nije vrijednosno neutralan te da je demokracija utemeljena na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava jedini politički model koji Ustav uzima u obzir i jedini na koji pristaje.

Unatoč ovim odlukama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda, iako je u kolovozu 2017. pokrenula prekršajni postupak zbog izvikivanja pozdrava „Za dom spremni“ u izvođenju pjesme „Bojna Čavoglave“ protiv Marka Perkovića Thompsona, policija je odlučila ne žaliti se na prvostupanjsku oslobađajuću presudu iz svibnja 2018., čime je onemogućila da svoj stav iznese Visoki prekršajni sud. Dodatno, odluku da ne podnese novu prekršajnu prijavu nakon što je ovaj pjevač ponovio djelo 2018. godine, policija je opravdala upravo ranijom oslobađajućom presudom prvostupanjskog suda, koja je postala pravomoćna samo zbog njezine odluke da ne uloži pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju.

Pravdajući pjesmu „Bojna Čavoglave“ isticanjem kako je mnogo puta izvedena u izvornom obliku – s pozdravom „Za dom spremni“, prvostupanjski sud pošao je od pogrešne pretpostavke kako nešto što je od početka bilo nedopušteno, protekom vremena i (prešutnim) toleriranjem službenih tijela, može postati dopušteno. Takvo rezoniranje prvostupanjskog suda zabrinjava, baš kao i nedostatak protureakcije policije kao tužitelja. Naime, sud je svoju odluku obrazložio, između ostalog, i time da je, prema podacima Hrvatskog društva skladatelja, od 1998. do 2017. ta pjesma u izvornom obliku izvedena nekoliko stotina puta na radijskim i televizijskim postajama. Međutim, policija, čak i ako je u prošlosti postojala prešutna tolerancija za izvođenje ove pjesme, ne bi smjela propuštanjem korištenja pravnih mehanizama i dalje stvarati pravnu praksu koja ovaj pozdrav dopušta, unatoč gore navedenim stajalištima viših sudova.

Osim toga, prilikom postrojavanja u Splitu na dan proglašenja NDH, kako bi se proslavila navodna godišnjica osnutka postrojbe i odala počast poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, pripadnici IX. bojne HOS-a, koja nosi ime Rafaela Bobana, jednog od ustaških čelnika, u crnim su uniformama izvikivali poklič „Za dom spremni“. Postrojavanju su prisustvovali predstavnici Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije i Ministarstva hrvatskih branitelja, a policija nije podnijela prekršajnu prijavu pozivajući se na oslobađajuću presudu prvostupanjskog prekršajnog suda u istovjetnom slučaju godinu ranije, na koju se također nije žalila.

U oba ova slučaja, policija je, uz prvostupanjski sud, kreirala praksu na koju se kasnije pozvala, no koja ne bi trebala biti osnova za postupanja u budućim slučajevima. Naime, policija, ali i sudovi, postupaju na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava,vodeći računa o ranijim presudama najviših sudova, a ne na temelju stajališta koje u pojedinačnom slučaju zauzme nižestupanjski sud. Zbog toga smo od Ministarstva unutarnjih poslova i Ravnateljstva policije zatražili očitovanja o pravnim razlozima, ali i kriterijima iz Dokumenta dijaloga, kojim se vodilo pri odluci da se ne žali na prvostupanjske presude, odnosno ne podnosi optužni prijedlog u gore spomenutim slučajevima. Ujedno smo zatražili i dodatne informacije o eventualnim sličnim slučajevima (ne)procesuiranja osoba koje su uzvikivale sporni pozdrav ili/i iscrtavale simbole ili parole nacističkog, fašističkog ili ustaškog pokreta. Na žalost, odgovor iz MUP-a još nismo zaprimili.

Pored navedenog, nisu jasni razlozi iz kojih je izostala reakcija DORH-a kao ovlaštenog tužitelja temeljem članka 109. st. 1. Prekršajnog zakona. Naime, s obzirom da se policija nije žalila na prvostupanjsku oslobađajuću presudu, a nakon toga je u sličnim situacijama odlučila ne podnositi nove optužne prijedloge, DORH je mogao, pa i trebao, preispitati svoju praksu da ne podnosi optužne prijedloge u prekršajnim postupcima.

Da toleriranja obilježja mržnje zasigurno doprinose njihovom isticanju, potvrdilo se i na ovogodišnjoj komemoraciji na Bleiburgu, tijekom koje su austrijske vlasti pritvorile, a potom i osudile nekolicinu hrvatskih državljana koji su podizali desnu ruku te uzvikivali “Za dom spremni“. Dok se u RH takvi incidenti ne progone sustavno i ujednačeno, a u slučaju procesuiranja se kvalificiraju prekršajima te se izriču niske novčane kazne, u većini slučajeva niže od 1.000 kuna, u Austriji su počinitelji osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od 15 mjeseci, uz rok kušnje od 2 ili 3 godine. No kako bi se u toj državi još konkretnije precizirali nedopušteni simboli, a time i doprinijelo većoj pravnoj sigurnosti, austrijski ministar unutarnjih poslova najavio je kako će se popis zabranjenih simbola eksplicitno proširiti i na ustaške.

Za razliku od austrijskog ili njemačkog, koja preciziraju nedopuštene simbole, hrvatsko zakonodavstvo omogućava sankcioniranje ovakvog izražavanja, no sudskoj je praksi prepustilo ocjenu njihove (ne)prihvatljivosti. Pri tome, očito je kako praksa nekih nižih sudova, ali i državnih tijela, ukazuje da je ipak potrebno njihovo jasnije normativno reguliranje. Naime, u Hrvatskoj se uzvikivanja pozdrava „Za dom spremni“ ili isticanja nacističke, fašističke ili ustaške ikonografije, procesuiraju kao prekršaji i to temeljem posebnih zakona, poput Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, Zakona o javnom okupljanju, Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima ili Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji izrijekom ne propisuju zabranjena obilježja. S obzirom na odluke prvostupanjskih prekršajnih sudova u kojima su okrivljenici oslobođeni jer opis njihova postupanja nije izrijekom naveden u ovim zakonima, jasno je kako je zabranjena obilježja potrebno preciznije normirati.

Na to ukazuje i postupanje pojedinih ureda državne uprave, koji su tijekom 2017. registrirali statute udruga koji su sadržavali pozdrav „Za dom spremni“, s obrazloženjem kako on nije izrijekom zabranjen niti jednim propisom. Osim toga, i Ministarstvo uprave je 2017. uputilo Gradski ured za opću upravu Grada Zagreba, da registrira ovakve statute, sve dok Vijeće za suočavanje s prošlošću ne donese svoje preporuke. Iako je od donošenja Dokumenta dijaloga i preporuka Vijeća proteklo više od osam mjeseci, Ministarstvo uprave još nije predložilo izmjene relevantnih odredbi Zakona o udrugama, niti nam je odgovorilo na pitanja ima li to u planu učiniti, a svakako, ostaje za vidjeti i kako će druga nadležna ministarstva zaključke donesene u Dokumentu dijaloga uklopiti u najavljene zakone poput Zakona o nepoželjnom komuniciranju na internetu, Zakona o grobljima te Zakona o spomen-obilježjima Domovinskog rata.

Osim navedenih, prijeporna su postupanja i drugih državnih tijela i predstavnika vlasti, kao i njihova nekonzistentnost u jasnoj osudi zločinačkog ustaškog režima i njegovih simbola. Tako je primjerice, predsjednica Republike 2017. izjavila kako pozdrav „Za dom spremni“ smatra starim hrvatskim pozdravom; brojne kritike izazvao je i njezin govor u Buenos Airesu u ožujku 2018., kada je navela kako su nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode, u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine, da bi potom u svibnju, prilikom zajedničkog posjeta Spomen području Jasenovac s izraelskim predsjednikom Rivlinom navela kako je RH utemeljena na antifašističkoj borbi i Domovinskom ratu.

Također, Ministarstvo hrvatskih branitelja godinama financijski podupire više izrazito revizionistički nastrojenih udruga, među njima i Udrugu Hrvatski domobran, koja izdaje istoimeni list, u kojemu se slavi ustaški pokret i NDH te negiraju razmjeri počinjenih zločina. Pored toga, pokopi pronađenih i ekshumiranih žrtava partizanskih zločina – civila, ustaša i domobrana, održavaju se uz vojne počasti. Zbog toga smo Ministarstvo hrvatskih branitelja upitali temeljem koje pravne osnove i kojih kriterija je na mjesnom groblju u Vagancu, uz vojne počasti, izvršen pokop posmrtnih ostataka 55 žrtava ekshumiranih s područja općina Plitvička Jezera i Rakovica, među kojima su i ostaci pripadnika ustaške vojske. Odgovor na to, ali i na pitanje je li bilo drugih ukopa s odavanjem vojnih počasti ubijenima i stradalima tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u 2018. godini, nismo dobili.

Nesporno je kako su upravo žrtve partizanskih zločina pred kraj i po završetku rata desetljećima bile prešućivane te da ih je potrebno pronaći, ekshumirati i dostojno sahraniti. Ipak, pokop uz vojne počasti pripadnika poražene vojske može predstavljati službeno, državno davanje legitimiteta tvorevini i ideologiji koje su potpuno oprečne vrijednostima na kojima počiva suvremena Republika Hrvatska.

 

Poricanja (razmjera) zločina u historiografiji – sloboda znanstvenog propitivanja ili kazneno djelo

Revizionistički, pa i negacionistički, stavovi o karakteru ustaške države i razmjerima zločina počinjenima u njoj naročito su prisutni u historiografiji. Dio povjesničara i različitih istraživača, među kojima su i neki svećenici katoličke crkve, tvrde da je logor u Jasenovcu, koji nedvojbeno predstavlja simbol zločina počinjenih u NDH, bio tek radni i sabirni logor, što je bio i službeni naziv koji je koristila ustaška administracija. Navode kako se nije radilo o „logoru smrti“, odnosno da zatočenici tamo nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani te da u njemu nije bilo masovnih ubojstava. Smatraju da se radilo o logoru za protivnike NDH, u najvećem broju komuniste i njihove suradnike, te za dio Židova izuzetih iz deportacija u njemačke logore. Osporavaju da je osnovan zbog koncentracije, izolacije, prisilnog rada i likvidacije Srba, kao i Roma i Židova, rasnim zakonima diskriminiranog stanovništva. Osim toga, tvrde da su u njemu nakon 1945. godine bili zatočeni protivnici komunističkog režima i pobornici Informbiroa, a neki i da je najveći broj žrtava stradao upravo nakon završetka rata, od strane poslijeratnog režima.

Razvidno je kako su mnogi od njih motivirani višedesetljetnom šutnjom o zločinima počinjenima nad vojnicima poražene NDH, osobnim istinama i stradanjima u komunističkoj Jugoslaviji, kao i jugoslavenskom historiografijom u kojoj se do kraja osamdesetih godina tvrdilo da je u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 žrtava. Iako mnogostruko uvećana, ova procjena u bivšoj se državi nije se smjela propitivati, a velikosrpska ju je politika iskoristila za mobilizaciju dijela srpskog stanovništva u pobuni devedesetih godina. Nadalje, ovi su historiografi jedinstveni u osporavanju pojedinačnog popisa koji su sačinili kustosi Javne ustanove spomen područja (JUSP) Jasenovac, koji sadrži više od 83.000 imena žrtava, smatrajući kako je i on višestruko uvećan. Neki, primjerice, navode da je u jasenovačkom logoru najvjerojatnije smrtno stradalo tek 1.000 ljudi, umrlih od svih uzroka, a najviše od naravne smrti, prvenstveno od tifusa i sličnih bolesti. Osporavaju i da su u ovom logoru ubijana djeca, kojih je na službenom popisu žrtava JUSP Jasenovac više od 20.000, a neki iskrivljuju i činjenicu ili okolnosti stradavanja srpske djece odvojene od roditelja u jasenovačkom i u drugim logorima ili prihvatilištima u NDH.

Moguće je, čak i vjerojatno, da u popisu žrtava JUSP Jasenovac ima pojedinačnih grešaka, ali još je vjerojatnije da u njega nije upisana svaka stradala žrtva, pa jedino daljnja istraživanja mogu razjasniti pojedinačne sudbine, a svakom takvom istraživanju potrebno je prići isključivo znanstveno i objektivno, s pijetetom prema žrtvama i poštujući osjećaje pripadnika stradalih zajednica. Unatoč tome, ovi historiografi smatraju kako povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj treba iznova istražiti, poriču vjerodostojnost brojnih pisanih dokaza i svjedočanstava o razmjerima počinjenih zločina ili ih prešućuju, a u potkrjepljivanju svojih tvrdnji dokaze koriste selektivno, izvlačeći dijelove iz konteksta, te na taj način logor pokazuju u pozitivnom ili puno blažem svjetlu nego što je to zaista bio.

Dodatno, javno izneseni stavovi o NDH, primjerice tajnika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje financijski podupire Ministarstvo hrvatskih branitelja, u kojima je izjavio da kad bi se prihvatilo da je u Jasenovcu stradalo daleko manje ljudi nego što se službeno tvrdi, to bi promijenilo i ocjenu o karakteru NDH1 te kako će smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazati da NDH i ZAVNOH u Izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto2, navode na zaključak kako je njihov krajnji cilj reinterpretacija povijesti NDH kojom bi se ta kvislinška tvorevina potpuno ili djelomično rehabilitirala.

Zbog toga se postavlja pitanje je li, i u kojoj mjeri, pravno dopušteno negirati utvrđene povijesne činjenice o zločinima počinjenima u NDH, odnosno, gdje je granica slobode izražavanja i kažnjivog djela. U svakom konkretnom slučaju, je li pojedino izražavanje dopušteno ili nije, može odlučiti samo sud, temeljem Ustava, međunarodnih ugovora, zakona te drugih važećih izvora prava. Ustavom RH se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, što obuhvaća i i slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja te slobodu govora i javnih nastupa. No, ta sloboda ipak nije neograničena, a stav je ESLJP u predmetu Garaudy protiv Francuske (2003.) da negiranje Holokausta prema čl. 17. ESLJP predstavlja zlouporabu slobode izražavanja, odnosno prijetnju demokraciji i ljudskim pravima.

Osim toga, Republika Hrvatska stranka je UN-ove Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. prema kojoj države članice trebaju osuditi svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanim na superiornosti neke rase ili grupe osoba izvjesne boje ili izvjesnog etničkog porijekla ili koje žele opravdati ili podržati neki oblik rasne mržnje ili diskriminacije. Nadalje, Okvirnom odlukom o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije Vijeća EU iz 2008., države članice EU su obvezane vlastitim zakonodavstvima inkriminirati javno odobravanje, negiranje ili znatnu trivijalizaciju genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i agresije, ako ono može potaknuti nasilje ili mržnju prema skupini ili članu skupine koja je bila žrtvom ovih zločina.

ESLJP pri ocjeni radi li se o zabranjenom izražavanju (govoru mržnje) procjenjuje mogu li konkretne izjave dovesti do nasilja i utjecati na javni red, pri čemu je dovoljna i opravdana bojazan da će on biti narušen. Osim utvrđenja, predstavlja li negiranje zločina ujedno i poticanje mržnje prema pripadnicima zajednica koje su bile žrtve zločina, važno je utvrditi i je li stvarna svrha govora rehabilitacija režima, odnosno ima li on izrazito revizionistički cilj te koliko konkretni govor može nanijeti štete grupama protiv kojih je uperen, kako u pogledu erozije njihovog samopoštovanja, tako i u pogledu poticanja na diskriminaciju, nasilje ili druge nedopuštene akte protiv njih. Nedopušten bi bio tek ukoliko postoji očita i neposredna opasnost, tj. vjerojatnost da će potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje. Međutim, kada je riječ o Holokaustu, ESLJP je vrlo odlučan i dosljedan, te je svaki puta odbio zahtjeve u kojima se negiranje ili relativiziranje Holokausta pokušalo opravdati slobodom izražavanja3. Pored toga, ESLJP se suzdržava od davanja mišljenja o čisto historijskim činjenicama, jer ne ulaze u njegovu jurisdikciju, ali ipak, može prihvatiti određene dobro poznate historijske istine i temeljiti svoja obrazloženja na njima4.

U RH je kazneno djelo Javno poticanje na nasilje i mržnju iz čl. 325. Kaznenog zakona usklađeno s Okvirnom odlukom o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije Vijeća EU, a neki govor bi ispunjavao njegova obilježja samo kada bi mogao potaknuti nasilje ili mržnju protiv skupina ili pripadnika takvih skupina. Kako je negiranje karaktera NDH i masovnosti zločina teško dovesti u direktnu vezu s konkretnim slučajevima nasilja ili neposredne opasnosti od nasilja prema pripadnicima manjinskih zajednica koji su stradali od ustaškog režima, zagovaratelje ovakvih stavova se kazneno niti ne procesuira. Tako smo se povodom pritužbe građana zbog izjave Igora Vukića, na tribini održanoj u listopadu 2016. u Srpskom privrednom društvu Privrednik, kako u NDH nije bilo genocida nad Srbima, obratili DORH-u, no povratno smo obaviješteni kako je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nakon razmatranja slučaja zaključilo da nisu ostvareni elementi kažnjivih djela koji bi predstavljali osnovu za njihovo daljnje postupanje, bez detaljnjijeg pojašnjenja razloga ovakve odluke. Ipak, negiranja zločinačkog karaktera NDH i razmjera počinjenih zločina, uz eksplicitno propagiranje rasističkih i nacionalističkih ideja, a u pogledu Srba i još uvijek, od strane dijela društva, prisutnog nametanja kolektivne krivnje za Domovinski rat i zločine koji su u njemu počinjeni, čine veliku štetu društvu jer zasigurno povećavaju mržnju i narušavaju osjećaj sigurnosti pripadnika stradalih zajednica.

Sloboda izražavanja jest jedno od najvažnijih demokratskih prava i bilo kakvoj njezinoj restrikciji treba prići krajnje oprezno, no ona nosi i odgovornost. Dugo prikrivani i slabo istraženi komunistički zločini nesumnjivo su izazvali ogromne frustracije građana čiji su bližnji u njima stradali, no potpuno je pogrešno zbog ovih zločina negirati ili umanjivati ustaške zločine koji su im prethodili. Zbog toga, samo objektivna historiografska istraživanja i objavljivanja građe mogu doprinijeti utvrđivanju istine o događajima iz prošlosti. Pored toga, rasistički karakter NDH i masovnost žrtava jest realnost koju nitko, s minimalnim osjećajem pristojnosti i pijeteta prema žrtvama, ne bi trebao dovoditi u pitanje, a pogotovo ne javno umanjivati ili negirati.

 

Utjecaj na zajednice stradale od ustaškog režima

Revizionističke interpretacije karaktera NDH i licitacije oko broja jasenovačkih žrtava, užasne su uvrede živućim članovima obitelji žrtava, kao i pripadnicima naroda koji su bili žrtve ustaškog režima.

Predstavnici romske, srpske i židovske zajednice te antifašističkih udruga godinama zabrinuto upozoravaju na porast neoustaštva i revizije povijesti u društvu. Ogorčeni su odnosom vlasti prema ovim pojavama i simbolima ustaškog režima te posebno ističu neprihvatljivost korištenja ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ u bilo kojim prigodama. Smatraju kako je nužno izmijeniti trenutni postav jasenovačke izložbe, jer ona ne odražava vjerno pravu narav logora, prikriva okrutnost kojoj su bili podvrgnuti zatočenici te ne pokazuje pripadnost žrtava zajednicama progonjenima od ustaškog režima. Upravo zbog ovih razloga, predstavnici srpskih i židovskih organizacija te antifašističkih udruga od 2016. godine odbijaju sudjelovati na službenim državnim komemoracijama te odvojeno komemoriraju mrtve.

Pored toga, na genocid nad Romima, i danas najizloženijima društvenoj isključenosti i diskriminaciji, i dalje se nedovoljno podsjeća. Tek u prosincu 2014. godine proglašen je Samudaripen – međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida, o čemu bi javnost tek trebalo dodatno educirati i senzibilizirati. Srpsko narodno vijeće, pak, od 2014. godine bilježi slučajeve historijskog revizionizma, nasilja i mržnje prema Srbima, te ukazuje na porast ovih pojava. Predstavnici židovske zajednice smatraju i da se u Zagrebu treba podići spomenik žrtvama ustaških zločina, a ne svim europskim žrtvama Holokausta, jer bi se time relativizirali ustaški zločini.

Zabrinjava i što se promocije revizionističkih djela održavaju i u prostorima Katoličke crkve, a posebno što se među osobama koje negiraju ili relativiziraju karakter ustaške države i razmjere zločina nalaze pojedinci visoko rangirani u crkvenoj hijerarhiji. Primjerice Stjepan Razum, svećenik i pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, inače i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, još je 2012. tvrdio kako je jedna strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi5 te nijekao masovna ubijanja u ustaškom logoru u Jasenovcu, a sisački biskup Vlado Košić 2017. izjavio je kako ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države6.

Izražava se i nezadovoljstvo radom javne televizije, čija bi zadaća trebala biti pružanje objektivnih informacija, koja je u svome programu, između ostalog, promovirala negacionističke publikacije Igora Vukića i Romana Leljaka, što je osudila i JUSP Jasenovac. Vukićeva knjiga Radni logor Jasenovac svakodnevno je reklamirana na javnoj televiziji, a s tim se nastavilo i nakon što je Programsko vijeće osudilo stavove koje je u programu HRT-a iznio njezin autor.

 

Zaključak

Pojave negiranja karaktera NDH i razmjera zločina ustaškog režima, isticanja simbola u javnom prostoru ili korištenje sintagmi kojima se prema njemu izražavaju simpatije, u hrvatskom su društvu toliko učestale, da su gotovo prešutno prihvaćene. Na nužnost edukacije, ali i razvijanje tolerancije i kulture povijesnog sjećanja, ukazuju i rezultati Istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj (rujan 2015.), prema kojima čak polovina učenika nije sigurna je li NDH bila fašistička tvorevina. Osim toga, radi suzbijanja nesnošljivosti i govora mržnje među mladima, i Europska komisija protiv rasizma i nesnošljivosti Vijeća Europe (ECRI) je u Izvješću upućenom RH 2018. preporučila uvođenje obvezatnog obrazovanja iz ljudskih prava kao dijela građanskog obrazovanja u sve nastavne planove i programe, osobito kad je riječ o pravu na jednakost i zabrani diskriminacije.

Zbog toga je na svim odgovornim članovima društva važna uloga kontinuiranog reagiranja na pojave relativiziranja karaktera ustaške države, kako bi one prestale biti značajnim čimbenikom u kreiranju javnog mnijenja. No daleko najveća odgovornost je na vlasti, koja mora ponijeti odgovornost za poštivanje i primjenu Ustava te pridržavanje zakona i stati na put ponašanjima kojima se simbolički ili direktno podržava ili veliča NDH te negiraju ili umanjuju zločini koje je ona proizvela.

Treba jasno istaknuti da je prema Ustavu državni suverenitet RH nastao nasuprot proglašenju NDH, da je NDH suprotstavljena suvremenoj Hrvatskoj, kao i da je Hrvatski sabor Deklaracijom o antifašizmu 2005. godine potvrdio antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske te pozvao na potrebu afirmacije i njegovanja antifašističkih vrijednosti.

Potrebno je i uvažiti zahtjeve predstavnika romske, srpske i židovske zajednice i antifašističkih udruga i time stvoriti uvjete za održavanje jedinstvene komemoracije, kojom bi se na primjeren način odala počast žrtvama i izrazila solidarnost sa zajednicama stradalima od ustaškog režima, a Spomen područje Jasenovac ispunilo svoju ulogu – podsjećalo na strahote koje je čovjek u stanju učiniti čovjeku.

Negiranje zločina počinjenih u NDH ili njihovih razmjera, negiranje je prošlosti prepune mržnje i nasilja prema Romima, Srbima, Židovima i političkim protivnicima ustaškog režima. Ono ohrabruje, a ponekad i jest, govor mržnje koji vodi ka diskriminaciji, pa i nasilju prema pripadnicima ovih skupina. Time se njeguje kontinuitet mržnje – i narušavaju vrijednosti jednakosti, vladavine prava i ljudskih prava, na kojima počiva Ustav Republike Hrvatske.

1 http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bauk-pogurao-registraciju-udruge-koja-zeli-dokazati-da-Jasenovac-nije-bio-logor-smrti

2 https://kamenjar.com/igor-vukic-ndh-i-zavnoh-u-ustavu-bi-trebali-zamijeniti-mjesta/

3 M’bala M’bala protiv Francuske (2015.), Garaudy protiv Francuske (2003.), Marais protiv Francuske (1996.), Honsik protiv Austrije (1995.).

4 Žandoka protiv Latvije (2006.)

5 Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.

6 https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/biskup-kosic-na-promociji-knjige-o-thompsonu-ustastvo-nije-fasizam-foto-20171026

Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji (1)