Ovrha je, nažalost, i dalje jedna od najčešćih tema koja obilježava svakodnevicu građana i pritom izaziva empatiju za ovršenike, dok se vjerovnike proziva za bešćutnost, a druge sudionike ovršnog postupka za bogaćenje na tuđoj nesreći. Od pravnog instituta o kojem prosječni građanin uglavnom nije niti razmišljao, a čija je svrha zaštita vjerovnika kojemu dužnik ne želi dobrovoljno podmiriti njegovu opravdanu tražbinu, ovrha se prometnula u kolokvijalni sinonim za apriornu nepravdu, neravnopravnost i nezaštićenost onemoćalih dužnika spram „krupnih“ vjerovnika te sam njezin spomen izaziva osjećaj nesigurnosti i nelagode.

Ovršni postupak za cilj ima povećanje učinkovitosti naplate potraživanja i zaštitu vjerovnika, bez obzira na (ne) mogućnost dužnika da tu tražbinu ispuni, no njegovi se učinci ipak ne bi smjeli gledati izvan društvenog konteksta koji već godinama generira rast problema vezanih uz ovrhe.

 

Podatci FINA-e pokazuju da je u 2016. bilo 327.176 blokiranih građana, a njihov dug je dosegao iznos od 41,16 milijardi kuna, što pokazuje rastući trend. I dalje se, prema udjelu u ukupnom dugu, najviše duguje bankama i drugim financijskim institucijama (57,45%) te središnjoj državi (10,72%). U blokadama duljim od godinu dana nalazi se čak 83,27% blokiranih građana i to za dug od 39,21 milijardu kuna, što je 95,21% ukupnoga. Budući da ovaj broj raste, nameće se pitanje kada će ti građani dočekati izlazak iz blokade, a ovrhovoditelji se namiriti, posebno imajući na umu da se dug neprestano uvećava kamatama. Više od trećine blokiranih građana (35,95%) blokirano je zbog duga koji ne prelazi 10.000 kuna. Sve su to podatci koji govore kako nije napravljen pozitivan iskorak u rješavanju ovog problema.

Mnogi su građani pogođeni neimaštinom, a čak i mnogi zaposleni razvijaju strategije za lakše preživljavanje. Govore to i podatci DZS za 2015. prema kojima 54,4% stanovnika vrlo teško ili teško uspijeva spajati kraj s krajem. Pridodaju li se tome pokazatelji razmjera siromaštva o kojem govorimo i u drugim poglavljima, jasno je da ovrha u velikoj mjeri djeluje kao katalizator za daljnje štetne posljedice, pri čemu dužnici ostaju u njezinom začaranom krugu i tonu sve dublje u prezaduženost, a vjerovnici često ne primaju ispunjenje svojih tražbina. Problem prezaduženosti i tereta ovrha koji se prenosi iz godine u godinu odražava se na zdravlje građana, njihovu radnu sposobnost, obiteljske i općenito međuljudske odnose te povećava nepovjerenje u institucije. S druge strane, postoje slučajevi u kojima građani kao vjerovnici od svojih poslodavaca ne uspijevaju naplatiti neisplaćene, a zarađene plaće.

Ovrhe citat 2016b

Takvo stanje nije i ne smije biti prihvatljivo, jer je prezaduženost, iako uglavnom proizlazi iz dobrovoljnog sklapanja ugovora o kreditu, postala značajan društveni problem koji potiče nejednakost te prelazi pravne i ekonomske okvire. Na probleme preopterećenih građana potrebno je djelotvorno odgovoriti, ne samo izmjenama propisa kojima se uređuje ovrha, već i djelovanjem na uzroke koji su do takve situacije doveli, ali i sprječavanjem daljnje progresije koja vodi ka društvu nejednakih mogućnosti.

Financijsku disciplinu i odgovornost za dugove trebalo bi postići osnaživanjem građana i stvaranjem uvjeta za njihov dostojanstven život u kojem će moći informirano i odgovorno preuzimati te ispunjavati svoje obveze, bez straha za svoju egzistenciju. To, međutim, nikako ne znači da treba odaslati poruku kako se dugovi ne trebaju vraćati već, s obzirom na ustavno određenje RH kao socijalne države, treba uzeti u obzir da su u nekim slučajevima građani pod teret ovrha došli uslijed narušenih ili ugroženih ekonomskih i socijalnih prava te okolnosti na koje nisu mogli utjecati i koje su ih dovele u nerazmjerno teške situacije.

Prema podatcima FINA-e u 2016. je provedeno 745 elektroničkih javnih dražbi u ovršnim postupcima na nekretninama, od čega je 51 završila valjanim ponudama te su zaprimljena 42 rješenja o dosudi. Iako brojnošću postupaka dominira ovrha na novčanim sredstvima, građani posebno otegotno doživljavaju ovrhu na nekretninama koja u nekim slučajevima dovodi do iseljenja obitelji iz njihovih domova, nakon što su u ovršnim postupcima prodani za cijenu ispod svoje vrijednosti, ponekad nedovoljnu za namirenje cijelog duga. Pritom pokazuju da nemaju povjerenje u sustav pravosuđa i zakonsku utemeljenost sudskih odluka o ovrsi, budući ih ne mogu poistovjetiti s društvenim poimanjem pravednosti.

U tom kontekstu se ponekad nekritički i pojednostavljeno spominje pravo na poštovanje doma, zaštićeno Ustavom i EKLJP, što dovodi do njegovog pogrešnog shvaćanja u široj javnosti. Tumačenje koje proizlazi iz prakse ESLJP, a prihvaća ga i Ustavni sud, ukazuje da, tek nakon što nadležni sud ispita razmjernost i nužnost mjere iseljenja ovršenika, može doći do odgovora znači li to povredu njegova prava na poštovanje doma. A da se taj odgovor ne može dati općenito, već je potrebna ocjena svakog pojedinačnog slučaja, pokazuje i presuda ESLJP Vrzić protiv Hrvatske iz 2016. u kojoj je utvrđeno da tužiteljima nije povrijeđeno pravo na poštovanje njihova doma zbog prodaje njihove kuće u ovršnom postupku.

S početkom 2016. na snagu je stupio Zakon o stečaju potrošača, čime je ponuđeno moguće rješenje prezaduženim građanima. FINA je do kraja godine zaprimila 728 zahtjeva za provođenje izvansudskog postupka stečaja potrošača i to za ukupan iznos prijavljenih obveza od 451.666.479,00 kuna. Općinski sudovi su zaprimili 321 prijedlog za pokretanje postupka stečaja potrošača, od čega je u 11 predmeta doneseno rješenje o otvaranju, odnosno o zaključenju stečaja. Ti podatci su daleko manji od nekoliko tisuća očekivanih zahtjeva, što može ukazivati da građani ovaj institut za sada nisu prepoznali ili o njemu nisu dovoljno informirani.

U sklopu porezne reforme pripremane u 2016. najavljeno je kako će se izmjene Zakona o porezu na dobit povoljno odraziti na kreditno prezadužene građane, s obzirom da se kreditnim institucijama otvara mogućnost otpisa tzv. loših kredita. Stvarni učinci će se vidjeti u narednom razdoblju, no neće se odraziti na slučajeve u kojima su banke prenijele svoja potraživanja drugim vjerovnicima, koji nisu kreditne institucije. Bolju zaštitu dužnicima i ovršenicima trebao je pružiti Zakon o potrošačkom stambenom kreditiranju, kojim je trebala biti prenesena Direktiva 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Međutim, iako je bio predviđen Planom normativnih aktivnosti za 2016. te je prošao savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, do kraja godine nije donesen.

Pritužbe koje smo zaprimili u 2016. i dalje su brojne te se uglavnom odnose na ovrhu na novčanim sredstvima, a pokazuju kako je nesnalaženje u propisima i pravno neznanje jedan od glavnih uzroka nejednakog položaja i nezaštićenosti ovršenika u postupku, s obzirom da si u većini slučajeva ne mogu priuštiti pravnu pomoć. Pritom sustav besplatne pravne pomoći ne uspijeva stvoriti potrebnu procesnu ravnotežu. Primjerice, pritužitelj zbog neznanja nije istaknuo prigovor zastare, iako je prigovorio rješenju o ovrsi kojim komunalno društvo traži prisilnu naplatu zastarjelih dugovanja. Sud je na zapisniku s ročišta utvrdio kako „tuženik navodi da ne osporava utuženo potraživanje, odnosno ne osporava visinu i tijek kamata kako to stoji u tužbenom zahtjevu, međutim navodi kako se nalazi u teškoj financijskoj situaciji te nije u mogućnosti platiti utuženo potraživanje“.

Na takav se način pravno neukom ovršeniku, nasuprot komunalnom društvu zastupanom po odvjetniku, prisilno naplaćuju zastarjela potraživanja te on snosi sav teret odgovornosti za njihovu nepravodobnu naplatu.

Također, i praksa Suda EU naglašava da ovršeniku u određenim slučajevima treba pružiti pojačanu zaštitu, a takav zahtjev postavlja i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U Presudi C-49/14 iz 2016. dano je tumačenje prema kojem nacionalno pravo ne smije ograničavati sud da u ovršnom postupku po službenoj dužnosti ocijeni nepoštenost odredbe potrošačkog ugovora, čak i ako potrošač nije istaknuo prigovor protiv platnog naloga.

Sud naglašava da „postoji nezanemariva opasnost da dotični potrošači ne ističu potreban prigovor, bilo zbog posebno kratkog roka koji je u tu svrhu predviđen, bilo mzbog toga što mogu biti obeshrabreni u svojoj obrani, imajući u vidu troškove koje bi pravosudna radnja mogla podrazumijevati u odnosu na iznos osporavanog duga, bilo zbog toga što zanemaruju ili ne shvaćaju opseg svojih prava, ili pak zbog ograničenog sadržaja prijedloga za izdavanje platnog naloga koji podnose prodavatelji robe i pružatelji usluga te, dakle, nedostupnosti informacija kojima potrošači raspolažu.“ Stoga, iako temeljem Ustava sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini EU, veća pravna sigurnost i zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima postigla bi se jasnim usklađivanjem nacionalnih propisa s tumačenjem ove Direktive, o čemu bi trebalo voditi računa kod slijedećih izmjena Ovršnog zakona.

Zaprimljene pritužbe i dalje ukazuju kako upravo previsoki troškovi odvjetničkog zastupanja ovrhovoditelja i naknade FINA-e koje prate ovrhu na novčanim sredstvima, vrlo često mpredstavljaju preveliko dodatno opterećenje, nerazmjerno su visoki u odnosu na sam dug te uzrokuju nemogućnost podmirenja njima uvećanih dugova. Primjerice, za dug od 162,00 kune rješenjem o ovrsi određuje se platiti 971,25 kuna troškova postupka, od čega najveći dio za trošak odvjetničkog zastupanja ovrhovoditelja, koje u slučaju pravne osobe s javnim ovlastima nije nužno i opravdano. Pritužiteljica nam je ukazala kako joj je kod izravne naplate više dospjelih mjesečnih iznosa uzdržavanja, od po 300,00 kuna, za svaki naplaćena naknada FINAe od 182,00 kune, iako je provedena u istom danu, satu i minuti. Dodatno, s obzirom da u redoslijedu namirenja glavnica dolazi na kraju, nakon što se podmire troškovi i kamate, najprije je naplaćena naknada FINA-e pa tek onda dužno mjesečno uzdržavanje. Na taj su način naplata samog duga i uzdržavanje djeteta došli u pitanje, s obzirom da raspoloživi iznos na računu nije uvijek dovoljan ni za naplatu cijelog troška i kamata. Zato bi podmirenju dugova u ovršnom postupku pridonijelo kada bi se najprije naplaćivala glavnica pa potom troškovi i kamate.

Ravnopravniji položaj ovršenika – građana u odnosu na ovrhovoditelje – pravne osobe s javnim ovlastima, javne ustanove i banke, koje imaju svoje pravne službe, općenito bi se postigao kad trošak odvjetničkog zastupanja u prvostupanjskom postupku ne bi ulazio u potrebne troškove koje je ovršenik dužan naknaditi ovrhovoditelju. Također, potrebno je preispitati opravdanost iznosa naknada za obavljanje poslova provedbe ovrhe na novčanim sredstvima te dokinuti nepotrebne naknade, a ostale smanjiti na nužne iznose.

Građani i dalje ukazuju na slučajeve u kojima su ovrsi izloženi zbog toga što o dugu nisu imali saznanja prije no što je ovrha pokrenuta. Zbog potrebe da se pomiri opće pravilo o obvezi podmirenja dužnih tražbina s nastojanjem da se one naplate dobrovoljno i uz što manje dodatnih troškova, važno je da dužnik bude upoznat s postojanjem nepodmirenog duga prije nego protiv njega bude pokrenut ovršni postupak. U tom smislu ponovno preporučujemo da se vjerovniku propiše obveza dostaviti dužniku opomenu za plaćanje, prije pokretanja ovrhe. U interesu je, kako dužnika, tako i vjerovnika, prevenirati pokretanje ovršnog postupka i postići podmirenje duga bez dodatnih troškova.

Građani i dalje dolaze u situacije u kojima ostaju bez nužnih sredstava zbog ovrhe provedene na dječjem doplatku, alimentaciji, mirovini i drugim primanjima koja su izuzeta ili zaštićena od ovrhe. Bilo da do nje dođe zbog toga što ovršenik nije pravovremeno otvorio zaštićeni račun ili su sredstva greškom uplatitelja uplaćena na redovan račun ili zbog neodgovarajuće i dugotrajne komunikacije između FINA-e, banke i uplatitelja zaštićenog primanja, nedvojbeno je kako nužno treba izmijeniti i unaprijediti način na koji se ostvaruje propisana zaštita. Građanima je i dalje problem položaj u koji dolaze uslijed ustupanja potraživanja banaka agencijama za naplatu potraživanja, koje pretjerano nasrtljivo nastoje naplatiti dugove te ugrožavaju njihovu privatnost i dostojanstvo, a standardi i pravila postupanja za njih nisu propisana. Podzakonskim aktom HNB je obvezala banke da kod prodaje plasmana stjecatelje ugovorom obvežu da naplatu provode poštujući integritet i ugled dužnika te da se oni ne dovedu u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj koji su kao dužnici imali prema banci. Kako HNB nema pravo nadzora nad agencijama za naplatu potraživanja, ali daje mišljenje bez kojeg kreditne institucije ne mogu sklopiti ugovor o kupoprodaji plasmana, kroz tu ovlast bi trebalo utjecati na banke da svoja potraživanja ne prenose na stjecatelje koji prema dužnicima neprimjereno i ponižavajuće postupaju.

Naša ranija preporuka da se propiše obveza ovrhovoditelja da povuče ovršnu ispravu iz Očevidnika redoslijeda za plaćanje odmah po namirenju ili ustupu tražbine nije prihvaćena, uz obrazloženje da je ovršenik zaštićen mogućnošću korištenja propisanih pravnih sredstava. Međutim, građani se i dalje pritužuju na slučajeve dvostruke naplate pri provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te ukazuju na svoj podređeni položaj budući se od njih očekuje daljnja procesna aktivnost radi pokretanja postupka protuovrhe, odnosno posebne parnice, iako su dug podmirili. Trebalo bi naći rješenje kojim bi se spriječilo daljnje generiranje nepotrebnih postupaka, troškova i odugovlačenja ostvarivanja prava ovršenika na povrat ovršenih sredstava te potaknuti ovrhovoditelja koji je primio namirenje da obustavi postupak naplate kod FINA-e.

U 2016. provedene su dvije javne rasprave o prijedlozima Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona u kojima smo sudjelovali, međutim, do kraja godine nije dovršen zakonodavni postupak niti nam je poznato jesu li predlagatelji prihvatili naše prijedloge.

 

PREPORUKE:

– Ministarstvu pravosuđa, da aktivnije, koristeći svima dostupne i nediskriminirajuće načine komunikacije, informira građane o uvjetima i postupku stečaja potrošača;

–  Ministarstvu pravosuđa, da predloži izmjene Ovršnog zakona kojim trošak odvjetničkog zastupanja u prvostupanjskom postupku neće ulaziti u potrebne troškove koje je ovršenik/ fizička osoba dužan naknaditi ovrhovoditelju – pravnoj osobi s javnim ovlastima, javnoj ustanovi i banci;

– Ministarstvu financija, da izmijeni Pravilnik o vrstama i visini naknada za obavljanje poslova propisanih Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, kojim će propisati samo nužne naknade u nužnim iznosima;

– Ministarstvu pravosuđa, da iznađe način kako bi se postiglo ostvarivanje zakonom zajamčene zaštite primanja i naknada koje su izuzete od ovrhe, odnosno dijela primanja i naknada na kojima je ovrha ograničena;

 

*Ovaj tekst preuzet je iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2016. godinu, a možete ga pronaći ovdje.