Reforma pravosuđa, zločini iz mržnje te govor mržnje bili su središte rasprave na okruglom stolu koji se 14. prosinca 2015. održao u Novinarskom domu u Zagrebu.

Raspravu su pod nazivom “Praćenje reforme pravosuđa te pojavnost i procesuiranje zločina iz mržnje/govora mržnje” organizirali Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek te Pravda Bjelovar, udruga osoba oštećenih terorističkim djelovanjem.

Uvodnu riječ o reformi pravosuđa i radu pučke pravobraniteljice na suzbijanju diskriminatornog govora i govora mržnje održala je Lidija Lukina Kezić, zamjenica pučke pravobraniteljice, a sudjelovali su i Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu, novinarka Slavica Lukić i sutkinja Županijskog suda u Splitu Sovjetka Režić.

Tijekom rasprave rečeno je kako o pravosuđu i njegovu funkcioniranju javnost uglavnom ima loše mišljenje. Građani su puni nepovjerenja prema sudovima, ali i prema Državnom odvjetništvu, za što je po mišljenju mnogih zaslužno više razloga. Među njima su istaknuli sporost pravosuđa, no često i medije, zbog senzacionalističkog pristupa dijelu postupaka i sporova. Također, istaknuli su i kako se često stječe dojam da kazne u kaznenim predmetima ovise o društvenoj poziciji i bogatstvu pojedinca, dok poznanstva nekih sudaca s optuženicima u postupcima koji vode u pitanje može dovesti sudačku etiku i nepristranost.

O pravosuđu dobro mišljenje ima uglavnom pravosuđe, rečeno je, no kada je riječ o stručnoj kritici reforme, kao jednu od manjkavosti sustava ističe se nedovoljno obrazovanje i stručno usavršavanje kandidata za suce, a kasnije i samih sudaca. Reforma pravosuđa bila je jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u Europsku uniju, no stječe se dojam kako se od nekih poteza odustalo. Tako je primjerice skraćen program Škole za pravosudne dužnosnike, mijenjaju se pravila oko pravosudnog ispita i sl.

U drugom dijelu okruglog stola sudjelovali su Andrea Šurina Marton iz DORH-a, Maja Munivrana Vajda s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Klaudio Čurin. Raspravljali su o zločinima iz mržnje i govoru mržnje, koji su gotovo svakodnevno prisutni u  javnom prostoru. Zabrinjava što su neki sudionici javnog života često nesvjesni odgovornosti za izrečeno. Naglašeno je kako svaki neprihvatljiv govor ujedno nije i govor mržnje odnosno kazneno djelo, a kada će se o njemu raditi ovisi o određenim kriterijima kao što je sadržaj izjave, način na koji je dana, utjecaju medija na kojem je objavljena, političkoj klimi, ulozi i statusu govornika u društvu.

Zločini iz mržnje, pa tako i govor mržnje, upravo zbog mržnje prema pojedincu ili grupi zbog neke njegove ili njezine osobine, žrtvu ili žrtve posebno jako pogađa. No, upitno je koliko sustav olakšava taj položaj, počevši od toga kako Ustav RH ne prepoznaje položaj žrtve niti se njime bavi. Zakonom o kaznenom postupku, a ni drugim propisima, nisu zajamčena posebna prava žrtava ovih kaznenih djela o što će sukladno europskim propisima trebati učiniti.