Sudionici javnog događaja “Život nakon potresa – ljudi u fokusu” imali su prilike čuti iskustva građana pogođenih potresom i organizacija koje s njima rade na terenu. Među iskustvima je bilo i pismo gospođe Marije iz zagrebačkog Dankovca, koje možete pročitati u nastavku.

Poštovani,

što je za vas „dom“? Na što vi pomislite kada kažete „dom“? „Kako je kod vas „doma“? Nema svetije od riječi „dom“ za većinu ljudi, jedna od prvih koje u životu izgovorimo, riječ je to o kojoj pišemo u školskim zadaćnicama, pravo za koje nam drugi jamče da je osnovno.

Ja sam Marija iz epicentra zagrebačkog potresa. Moja je obitelj 22.3.2020. izgubila dom. Moja je obitelj svoj dom počela ponovno graditi, ali samo u svojim mislima i željama. Jer na zahtjeve o obnovi niti devet mjeseci od podnošenja odgovora nema.

Ovim vam se putem obraćam u ime drugih Marija, u ime moje obitelji, mojih susjeda, poznanika, ali i svih drugih izbjeglica koji smo u nekoliko potresnih sekundi unazad godinu i pol ostali bez doma. Ne samo kuće, već i doma.

Jer dom, što sigurno i vi znate, nisu cigle i zidovi, nisu dobro projektirani temelji, nisu kvadrati i brojevi s papira. Dom je osjećaj, dom su ljudi, obitelj, uspomene, dom je sigurnost i utočište za koje smo mi do jučer bili sigurni da nam ostaje i kad nam ništa drugo ne preostaje. Dom je mjesto kojemu se neki od nas više nemaju prilike vratiti, u kojem ne obilježavamo blagdane i proslave, pojam koji i dalje koristimo kad kažemo „idemo doma“ pa nas zaboli, stisne i podsjeti da ne znamo gdje je to. Podsjeti nas i na sve što nam „dom“ sada znači. A znači nam više nego ikad.

Iako krov nad glavom privremeno imamo, neki drugi ljudi su nam ga osigurali, naš dom ipak nisu podstanarski stanovi, kontejneri i kamp kućice, nisu sobe koje smo privremeno zauzeli u gostima, nisu niti garaže i šupe po kojima boravimo bdijući uz ruševine koje nas podsjećaju na dom. Brojni od nas u tim ruševinama i dalje žive iz razloga koje ne razumije svatko, iz razloga o kojima nitko drugi koji ima dom ne bi trebao suditi, no očekujemo da ih se bar poštuje. Neki su od nas od svoga doma odustali i potražili ga drugdje, daleko, najdalje, a vratiti ih neće niti nove kuće niti lijepe priče i pusta obećanja. Neke su obitelji razdvojene, brojni su snovi i želje prekinuti ili promijenjeni, djeca su otrgnuta od svojih prijatelja, susjeda, ulice i kvarta, a mnogi, premnogi umiru svakog dana me dočekavši niti da obnova započne, a kamoli da sve vrate svome domu.

I usprkos svemu, koliko god da se ponekad činilo teškim, koliko god nas je potres uznemirio i u kojemu smo toliko izgubili, vjerujte jedno … on nas ipak nije uništio. Ne, učinio nas je otpornijima, jačima, složnijima, odlučnijima, iz nas je izvukao toliko dobroga, povezao nas snažno u vremenima kad je distanca bila jedina prihvatljiva. Zbog njega smo naučili pisati predstavke i požurnice, zbog njega smo postali e-građani i služimo se napokon računalom u 21. stoljeću, zbog njega sad znamo imena najudaljenih zagrebačkih i banijskih naselja, zbog njega sad upoznajemo i vjerujemo novim strukama, zbog njega razumijemo svrhu nekih tijela i ustanova, zbog njega više poštujemo sile prirode, zbog njega se ponovno prisjećamo što znači dom i cijenimo tu najslađu riječ još više.

I takvi brojni, naizgled tihi i skromni, mi bez kuće koji svoje domove privremeno nosimo u sebi, poslušajte nas, mi nećemo otići na pauzu ili godišnji odmor, mi nećemo imati uredovno vrijeme, mi ćemo još dugo biti tu i od vas očekivati puno. Mi nećemo prestati kucati, pisati, zvati, govoriti i s pravom tražiti odgovore i obnovu koja se vidi i osjeća. Mi ne izbjegavamo, mi preuzimamo svoju odgovornost. Mi nismo brojke i statistika za izvješća Europi. Mi nismo neprijatelji ili neposlušni građani. Mi želimo ponovno imati svoj dom. Mi na tome radimo svake sekunde svog života. Mi ćemo jednog dana u budućnosti moći reći svojoj djeci da smo napravili sve što smo mogli da opet imamo svoj dom.

            Kako bi rekao jedan dragi lik kojega svi znate, Ježurka Ježić:

            „Kućico draga, slobodo moja,

            uvijek ću vjeran ostati tebi,

            nipošto ja te mijenjao ne bi!

            U tebi živim bez brige, straha

            I branit ću te do posljednjeg dana!“

Sve vas na ovome skupu pozivam da naše borbe budete svjesni, da nam pomognete, da gradnjom koja slijedi dobijemo više nego smo izgubili. Podsjećam da smo prekjučer bez doma ostali mi, jučer neki drugi u poplavama, požarima, a sutra će neki treći dijeliti našu sudbinu.

Ne dozvolimo da itko od nas ne dobije bar priliku svome domu se vratiti, ponovno ga graditi i imati.

 

Sve vas ljudski pozdravljam

Marija iz zagrebačkog Dankovca

30. rujna 2021.