U tijeku je priprema najvažnijih strateških dokumenata za zaštitu i promicanje ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije – tako bi uskoro, nakon šest godina, Hrvatska trebala dobiti novi Nacionalni plan zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije (do 2027.) i dva kratkoročna akcijska plana – jedan za zaštitu i promicanje ljudskih prava i jedan za suzbijanje diskriminacije.

U njihovoj pripremi smo sudjelovali kao članovi Radne skupine, a nakon toga smo svoje prijedloge i komentare dali u javnom savjetovanju koje je završeno 31.12.2022., kao i na sjednici Vladinog Savjeta za ljudska prava.

U nastavku donosimo naše prijedloge i komentare na sva tri dokumenta, po područjima na koja se odnose – obrazovanje; javna uprava; tržište rada i prava radnika; zdravstvo; stanovanje; besplatna pravna pomoć; krizne situacije; suzbijanje rasizma, ksenofobije i svih oblika nesnošljivosti; zdrav život i okoliš; osobe lišene slobode.

 

Opći komentari

Nacionalni plan sadrži šest općih ciljeva:

Zaštita i promicanje ljudskih prava

  • Poboljšanje učinkovitosti javne uprave za djelovanje u području zaštite ljudskih prava
  • Podizanje razine informiranosti građana i institucija o instrumentima za zaštitu i promicanje ljudskih prava te olakšavanje pristupa pravosuđu i javnopravnim tijelima
  • Jačanje mehanizama praćenja i provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
  • Unaprjeđenje suradnje s organizacijama civilnog društva i medijima u zaštiti ljudskih prava i suzbijanju diskriminacije

Prevencija i suzbijanje svih oblika diskriminacije

  • Unaprjeđenje prevencije diskriminacije i pružanje podrške žrtvama diskriminacije
  • Unaprjeđenje mehanizama suzbijanja zločina iz mržnje te jačanje svijesti o važnosti borbe protiv rasizma, ksenofobije i ostalih oblika nesnošljivosti te poticanje kulture sjećanja na žrtve genocida

 

Pozitivno je što su u Nacionalnom planu kao razvojne potrebe i prioriteti prepoznati i: zdrav život i okoliš, važnost prikupljanja segregiranih podataka o jednakosti, osiguranje vladavine prava i jednakoga pristupa pravosuđu, važnost suradnje s međunarodnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava, osvještavanja opće i stručne javnosti o njihovome značaju i ulozi, kao i potreba za unapređenjem učinkovitosti izvršenja presuda Europskoga suda za ljudska prava.

Također, kod ocjenjivanja stanja i potreba uzete su u obzir i sve krizne situacije koje su se na globalnoj i nacionalnoj razini dogodile u posljednjih nekoliko godina. Osim toga, uzimaju se u obzir i postojeći podaci koji govore o nižem stupnju osviještenosti o pravima, mehanizmima za njihovu zaštitu i manjem povjerenju u institucije određenih skupina našeg društva, što predstavlja važnu smjernicu za daljnje djelovanje.

Pozitivno je i što su kod ocjene stanja o najugroženijim skupinama i područjima u kojima se kršenja prava i diskriminacija najčešće, korišteni podaci pravobraniteljskih institucija, uključujući i posebno Izvješće pučke pravobraniteljice o pravu na zdrav život i klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj (2013.-2020.) i istraživanje naše institucije na temu mladih i govora mržnje na internetu, a podaci iz naših izvješća uzeti su obzir i prilikom ocjene stanja i potreba.

S druge strane, proces izrade i donošenja Nacionalnog plana bio je dug i zahtjevan. Važno je istaknuti i kako su ova dva područja – (1) promicanja/zaštite ljudskih prava i (2) suzbijanja diskriminacije u prethodnim razdobljima na nacionalnoj razini pokrivala dva zasebna strateška dokumenta. U prilog takvom rješenju govori i trenutna praksa Europske unije, koja je dapače usvojila odvojene strateške dokumente i u odnosu na pojedine ranjive skupine – u područjima suzbijanja rasizma, uključivanja Roma, integracije migranata, prava djece, žena, LGBTIQ+ osoba i osoba s invaliditetom.

Također, kao godinu početka provedbe Nacionalnog plana i popratnih akcijskih planova potrebno je odrediti 2023., umjesto 2022., jer je javno savjetovanje trajalo do 9. siječnja 2023., a njihovo usvajanje se planira krajem prvog kvartala 2023. Također, dok je Nacionalni plan predviđen za razdoblje do 2027., provedba akcijskih planova predviđena je do kraja 2023. pa ih je potrebno produljiti, jer bi u suprotnom za njihovu provedbu ostali tek mjeseci, što nije realno.

Za praćenje i vrednovanje novog Nacionalnoga plana predviđena su polugodišnja i godišnja izvješća o napretku u provedbi, koja bi se slala Koordinacijskom tijelu za sustav strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske, i objavljivala na internetu. No, o napretku i izazovima u provedbi bi barem jednom godišnje trebao raspravljati i Savjet za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, što je pučka pravobraniteljica  i predložila.. Također, prije donošenja ovih dokumenata nije provedena evaluacija dva prethodna dokumenta pa je tako, nažalost, propuštena prilika za učenja koje je evaluacija mogla donijeti.

Nadalje, potrebno je planirati i ciljeve, mjere i aktivnosti u području socijalne skrbi, u kojem redovito identificiramo probleme i dajemo preporuke, dok je u dio vezan uz izazove s kojima se suočavaju mediji potrebno dodati i teškoće poput SLAPP tužbi i nedostatnoga financiranja neprofitnih i medija zajednice, što su sve značajne prepreke za djelovanje.

Iako je je u dokumentima prepoznata uloga organizacija civilnoga društva u zaštiti i promicanju ljudskih prava, trebalo bi ih prepoznati kao „branitelje ljudskih prava“ (Human rights defenders), a potrebno je i u dovoljnoj mjeri adresirati specifične potrebe i izazove s kojima se susreću u svom radu. Ključno je i podizati svijest građana, ali i javnopravnih tijela o važnosti postojanja i djelovanja organizacija civilnog društva i njihovog doprinosa promicanju i zaštiti ljudskih prava, jednakosti, vladavine prava. Tako bi se s jedne strane utjecalo na uklanjanje prepreka s kojima se one susreću u svome djelovanju, a s druge bi se to djelovanje prikladno olakšalo.

Na adekvatan način je potrebno u Nacionalni plan uključiti i osobe koje migriraju u Hrvatsku ili barem osobe pod međunarodnom zaštitom, posebno zato što je Akcijski plan za integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom još od ljeta 2021. u fazi nacrta, dok je prethodni prestao važiti 2019. godine.

Konačno, vezano za akcijske planove, oni trenutno sadrže malobrojne i oskudne mjere pa ih je potrebno doraditi odnosno odrediti konkretne, adekvatne i opsežne mjere koje bi odgovorile na probleme identificirane u Nacionalnom planu.

 

Obrazovanje

Obrazovanje za ljudska prava bi trebalo biti temelj svih napora u jačanju zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije. Nacionalni plan prepoznaje njegovu važnost, kako za jačanje znanja građana o njihovim pravima i dostupnim mehanizmima njihove zaštite, tako i kao bitan aspekt razmatranja kvalitete obrazovanja općenito. To je i u skladu s preporukom koju je Hrvatskoj dala Europska komisija za suzbijanje rasizma i netolerancije (ECRI), o „uvođenju obaveznog obrazovanja iz ljudskih prava kao dijela građanskog obrazovanja u sve nastavne planove i programe osobito kad je riječ o pravu na jednakost i zabrani diskriminacije“. No, trebalo bi uvesti obrazovanje o ljudskim pravima na svim razinama obrazovanja, umjesto samo u programe iz područja visokoga obrazovanja što je sada predviđeno Akcijskim planom zaštite i promicanja ljudskih prava.

Također, u Nacionalnom planu je u dijelu 3.3. Jednakost prilika u obrazovanju ispravno navedeno kako na obrazovne ishode u Hrvatskoj i dalje utječu socioekonomski faktori, ali taj problem potrebno je adresirati akcijskim planovima što sada nije slučaj.

Primjerice, potrebno je obuhvatiti i raditi na rješavanju jedne od većih prepreka jednakosti u obrazovanju u Hrvatskoj – riječ je o problemu velikog broja romske djece koja pohađaju čisto ili dominantno romske razrede, što onemogućava njihovu integraciju s neromskim vršnjacima i vršnjakinjama.

Tako je čak 36,1% romskih učenika i učenica od 7 do 14 godina izloženo nekom stupnju etničke segregacije:

  • 20,3% razrednih odjela koje pohađaju romski učenici i učenice čine isključivo Romi,
  • u dodatnih 12,8% razrednih odjela romski učenici i učenice su u većini,
  • a 3% razrednih odjela čine samo učenici i učenice koji pripadaju različitim nacionalnim manjinama.

Posebno je alarmantno stanje u Međimurju gdje:

  • čak 47% romskih učenika i učenica pohađa isključivo romske razrede,
  • dodatnih 19% pohađa mješovite razrede s većinom romskih učenika i učenica,
  • a tek 34% romskih učenika i učenica pohađa mješovite razrede s većinom neromskih vršnjaka, što znači da je tek trećini romskih učenika i učenica zaista pružena prilika za uključivo obrazovanje i integraciju.

Ovi podaci, iz publikacije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: obrazovanje i zapošljavanje (Dunja Potočnik, Darja Maslić Seršić i Nenad Karajić; ULJPPNM, 2020.), bili su i temelj za preporuku u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021., Ministarstvu znanosti i obrazovanja – da izradi analizu problematike segregacije romskih učenika i učenica i temeljem nje izradi akcijski plan desegregacije romske djece u osnovnim školama.

Uzroci koji dovode do formiranja isključivo ili dominantno romskih razreda su kompleksni, a među njima se ističu segregirano stanovanje, postojeća mreža osnovnoškolskih ustanova, nedovoljni prostorni kapaciteti osnovnih škola, nedostatni kapaciteti vrtića, prijevoz djece, nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika i podrška romskoj djeci unutar obitelji, upisivanje neromske djece u škole izvan njihovog upisnog područja i nedostatan rad na poboljšanju odnosa između pripadnika većinskog naroda i pripadnika romske nacionalne manjine.

Zato je u izradi analize i akcijskog plana desegregacije romske djece u osnovnim školama, kao i njegovom provođenju, nužna uska suradnja s Ministarstvom znanosti i obrazovanja s drugim tijelima državne uprave i jedinicama lokalne i područne samouprave.

 

Javna uprava

Akcijski plan zaštite i promicanja ljudskih prava kao prvi cilj navodi Poboljšanje učinkovitosti javne uprave za djelovanje u području zaštite ljudskih prava, ali nedostaje mjera za niz područja, kao što su obrazovanje, zdravstvo i stanovanje.

Također, jedna od mjera (1.6.) trebala bi Unaprijediti znanje javnih i državnih službenika o zaštiti i promicanju ljudskih prava. Ove edukacije trebale bi biti organizirane za sve državne i javne službenike, nakon što je ispravno identificirana potreba njihovog kontinuiranog osposobljavanja i usavršavanja, i to na svim razinama. No, u aktivnostima su planirane samo edukacije za pripadnike obrambenog sektora, policijskih službenika i službenika zatvorskog sustava što je potrebno proširiti s obzirom na sva područja u kojima su identificirani izazovi u zaštiti ljudskih prava u Nacionalnom planu.

 

Tržište rada i prava radnika

Nacionalni plan, u Poglavlju 3.4. Jednakost prilika na tržištu rada i zaštita prava radnika, predviđa podizanje razine svijesti poslodavaca o osjetljivim skupinama izloženim diskriminaciji. Akcijski plan suzbijanja diskriminacije za tu svrhu navodi edukaciju poslodavaca i predstavnika radnika, no iznos sredstava koji je za to predviđen ne ostavlja prostora za financiranje drugih prijedloga i aktivnosti, iako su potrebne. Također je korisno  da se kao jedan od skupina radnika u nepovoljnijem položaju prepoznaju i platformski radnici koji rade putem digitalnih platformi/aplikacija, uglavnom u području prijevoza putnika i dostave.

 

Zdravstvo

Iako je u Nacionalnom planu prepoznata potreba da se unaprijedi zdravstvena zaštita za češće diskriminirane skupine (poglavlje 3.5. Unaprjeđenje zdravstvene zaštite za češće diskriminirane skupine), značajne napore potrebno je uložiti u unaprjeđenje zdravstvene zaštitu i za sve građane i građanke.

Svakako je paralelno uz to potrebno kroz Akcijski plan suzbijanja diskriminacije planirati i posebne mjere koje će adresirati isključivo prisutnost stereotipa i predrasuda, odnosno diskriminatornog postupanja zdravstvenih radnika i radnica u odnosu na pacijente i pacijentice. Isto vrijedi i za manjkavosti samog zdravstvenog sustava koje su u brojnim slučajevima uzrok nejednakosti u zdravstvu, kao što su preduge liste čekanja, nepopunjenost javnozdravstvene mreže, nedostupnost adekvatne terapije u medicinski opravdanom roku i sl.

 

Stanovanje

Pravo na adekvatno stanovanje podrazumijeva dom kao temelj stabilnosti i sigurnosti pojedinaca i obitelji, okosnicu društvenog i emocionalnog života, a sve češće i radno mjesto. Zato je dobro što Nacionalni plan prepoznaje pitanja vezana uz stanovanje (poglavlje 3.6. Jednakost u pristupu stanovanju), kao i utjecaj potresa na ostvarivanje ovog prava.

U javnom savjetovanju ukazali smo kako su građani suočeni s različitim preprekama za rješavanje stambenog pitanja u Hrvatskoj, a time i ostvarivanje prava na adekvatno stanovanje – visoka je cijena i najma i kupnje nekretnine, pri čemu su prisutni problemi prezaduženosti kućanstava i poteškoća s otplatom kredita pa su u porastu i blokade računa, ovrhe i deložacije, dok je podstanarstvo i dodatno nesigurno zbog neuređenog tržišta.

Iako je prema Godišnjem planu normativnih aktivnosti za 2015. i 2016., bilo planirano donošenje Zakona o stambenom zbrinjavanju kojim bi se na sveobuhvatan način reguliralo područje stambenog zbrinjavanja te bi se on odnosio na cjelokupni teritorij Hrvatske i regulirao bi stambeno zbrinjavanje svih potrebitih, a ne samo ranjivih skupina, ovaj Zakon nikada nije donesen..

Umjesto toga, 2017. je donesen Zakon o stambenom zbrinjavanju koji se odnosi samo na potpomognuta područja i područja posebne državne skrbi, a regulira stambeno zbrinjavanje samo nekih ranjivih skupina, kao i stambeno zbrinjavanje branitelja/ica te deficitarnih kadrova.

Zato je važno da Nacionalni plan prepozna važnost donošenja Stambene strategije s procjenom sadašnjih i projekcijom budućih stambenih potreba, koja će adresirati specifičnosti različitih skupina, imajući u vidu demografska kretanja, mogućnosti neprofitne izgradnje stanova u javnom vlasništvu, subvencije, turistički najam i gospodarska kretanja i druge pojave. To je bila i jedna od preporuka u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu, kao i da se u njenu izradu uključi širok krug tijela koja se bave pitanjem stanovanja i prava pojedinih skupina i drugih dionika.

Dodatno je potrebno prepoznati potrebe stanovnika pogođene izvanrednim okolnostima, poput potresa koji su pogodili Hrvatsku u 2020. i  čije su katastrofalne posljedice i dalje itekako prisutne te uključiti konkretne mjere u Akcijskim planovima. Tako su trenutno tri ključna problema koje je moguće adresirati kroz Nacionalni plan i pripadajuće akcijske planove:

  • prvi je prespora obnova, vezana u velikoj mjeri uz zakonska rješenja i njihovu provedbu, odnosno zahtjevne i kompleksne procedure te dionike uključene u obnovu i njihove kapacitete,
  • drugi je komuniciranje sa stradalnicima potresa, odnosno da im sve informacije nisu dostupne, i to na pravi način, te da niti nakon toliko vremena ljudi ne znaju što mogu očekivati,
  • a treći je problem to da se hitni, krizni smještaj u kontejnere pretvorio u višegodišnji smještaj.

Također bi trebalo dodatno naglasiti važnost pristupu zdravstveno ispravnoj vodi za ljudsku potrošnju odnosno vodoopskrbi i odvodnji, te definiranju, prepoznavanju i praćenju energetskog siromaštva kao preduvjeta za donošenje dugoročnih mjera kojima bi se građanima omogućio život u uvjetnim domovima.

Vezano za osobe pogođene potresom, trenutno je Akcijskim planom suzbijanja diskriminacije predviđena jedna mjera – stavljanje u funkciju slobodnih stanova u vlasništvu Republike Hrvatske za osobe sa potresom pogođenih područja i drugim korisnicima stambenog zbrinjavanja.

Konačno, Nacionalni plan ispravno ističe ovršene osobe i članove njihovog kućanstva kao ranjive skupine u području stanovanja, s obzirom na to da prisilnim iseljenjem mogu ostati bez jedinog odgovarajućeg i sigurnog utočišta za život, što može voditi u beskućništvo i u kriznoj situaciji biti posebno pogubno za zdravlje i život. Zato je svakako potrebno akcijskim planovima predvidjeti aktivnosti usmjerene i na njihovu zaštitu, jer sada u njima nisu navedene.

 

Besplatna pravna pomoć

Besplatna pravna pomoć ključna je za ostvarivanje brojnih prava, a jedan od preduvjeta za ispunjavanje njezine svrhe jest da građani znaju da im je na raspolaganju i kako je mogu dobiti.

Pri tom, nije dovoljno o tome ih informirati samo putem interneta, kako je sad to predviđeno u Akcijskom planu zaštite i promicanja ljudskih prava, već i putem radija, televizije, letaka i slično, kao i u institucijama kojima se građani obraćaju za ostvarivanje određenih prava, npr. u centrima za socijalnu skrb. Naime, osobe koje trebaju besplatnu pravnu pomoć često su lošeg imovnog stanja i nemaju svi pristup internetu, dok se dio osoba zasigurno internetom i ne zna koristiti.

 

Krizne situacije

Korisno je što Nacionalni plan prepoznaje i zaštitu prava građana i suzbijanje diskriminacije u kriznim situacijama (poglavlje 3.7.), no za što bolju pripremu mjera i aktivnosti bilo bi potrebno koristiti posebno izvješće Utjecaj epidemije COVID-19 na ljudska prava i jednakost – Preporuke za jačanje otpornosti na buduće krize koje smo Hrvatskom saboru predali 2022., u suradnji s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, pravobraniteljicom za djecu i pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom. Ovo izvješće sadrži opis stanja i problema s kojima su se građani suočavali, ali i niz preporuka za bolju pripremu na eventualne buduće krize.

Također, mjere i aktivnosti Akcijskog plana zaštite i promicanja ljudskih prava usmjerene na građane pogođene kriznim situacijama, ne odnose se na osobe koje su 2020. ostale bez doma u potresima, što je svakako potrebno dodati.

 

Suzbijanje rasizma, ksenofobije i svih oblika nesnošljivosti

Govor mržnje može se pojaviti u užem i širem smislu. U užem je riječ o govoru mržnje kako ga definira Kazneni zakon, što je obuhvaćeno i Nacionalnim planom, no nije govor mržnje u širem smislu.

Tako je potrebno obuhvatiti i definiciju govora mržnje iz Opće preporuke br. 15 Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI), odnosno  definiciju iz Preporuke CM/Rec(2022)16 Odbora ministara državama članicama o suzbijanju govora mržnje, koja kaže: „Za potrebe ove preporuke, pod govorom mržnje podrazumijevaju se sve vrste izražavanja koje potiču, promiču, šire ili opravdavaju nasilje, mržnju ili diskriminaciju prema osobi ili skupini osoba, ili ih ocrnjuju, zbog njihove stvarne ili pripisane osobne karakteristike ili statusa kao što su „rasa“, boja kože, jezik, vjera, nacionalnost, nacionalno ili etničko podrijetlo, dob, invaliditet, spol, rodni identitet i seksualna orijentacija.”

 

Zdrav život i okoliš

U pripremi Nacionalnog plana, točnije poglavlja 3.12. Zdrav život i okoliš, korišteno je posebno izvješće Pravo na zdrav život i klimatske promjene u Republici Hrvatskoj 2013. – 2020. koje smo predali Hrvatskom saboru 2021. Ono prikazuje povezanost ljudskih prava sa zaštitom okoliša i daje ocjenu poštivanja prava na zdrav život, kao i preporuke za koje Nacionalni plan navodi da će se razmatrati prilikom oblikovanja provedbenih mjera u nadolazećem razdoblju.

Pozitivno je i što Akcijski plan zaštite i promicanja ljudskih prava sadrži mjeru 2.4. Jačati svijest institucija i šire javnosti o pravu na zdrav život i okoliš. U ovu mjeru je, uz unaprjeđivanje pristupa informacijama i poticanje sudjelovanja u procesima odlučivanja, potrebno dodati i treći stup tzv. Aarhuške konvencije – pristup pravosuđu u okolišnim pitanjima.

Za ovo područje je iznimno važno što je u listopadu 2021. Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda priznalo pravo na zdrav, čist i održiv okoliš koje je potom kao univerzalno pravo priznala i Opća skupština UN-a u srpnju 2022. godine. Za praćenje ovo prava je Vijeće za ljudska prava UN-a uspostavilo i mandat posebnog izvjestitelja za promicanje i zaštitu ljudskih prava u kontekstu klimatskih promjena, a u travnju 2022. godine imenovana je i prva osoba na ovoj dužnosti.

 

Osobe lišene slobode

Nacionalni plan u poglavlju 3.10. Zaštita prava osoba lišenih slobode se većinom odnosi samo na zatvorski sustav, a ne i na ostale kategorije osoba lišenih slobode (primjerice, one koje se nalaze u zdravstvenom sustavu odnosno prisilno hospitalizirane osobe, koje se spominju samo sporadično).

Smještajni uvjeti u zatvorskom sustavu opisuju se kao zadovoljavajuće, iako podaci ne podržavaju takvu ocjenu. Primjerice, prema Izvješća Vlade Republike Hrvatske o stanju i radu kaznionica, zatvora, odgojnih zavoda i centara za 2021. godinu, na dan 31. 12. 2021. godine u zatvorskom sustavu boravilo je više osoba lišenih slobode nego što postoji kapaciteta, što je prvi puta unatrag zadnjih šest godina.

Pri tome, ovi podaci odnose se na popunjenost ukupnih kapaciteta (zatvorenih, poluotvorenih i otvorenih), dok je napučenost zatvorenih uvjeta znatno viša, na što kontinuirano ukazujemo Hrvatskom saboru u godišnjim izvješćima. Za ilustraciju, popunjenost zatvorenih uvjeta na dan 31. 12. 2021. godine u 12 od 13 zatvora (ne ubrajajući Zatvor u Sisku koji je teško oštećen u potresu) bila je viša od 100 posto, a najteža situacija bila je u Zatvoru u Zagrebu (150 posto), Zatvoru u Karlovcu (155 posto), te Zatvoru u Osijeku (168 posto).

Dodatno, Europski sud za ljudska prava ove je godine u nekoliko presuda protiv Republike Hrvatske utvrdio povredu čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu koji se odnosi na uvjete smještaja (primjerice, Hrnčić protiv Hrvatske; Hubert protiv Hrvatske; Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske i dr.). Zato je uistinu potrebno intenzivirati aktivnosti usmjerene na poboljšanje uvjeta smještaja osoba lišenih slobode u zatvorskome sustavu.

Sve naše komentare na ove strateške dokumente možete pronaći ovdje: