Poštovani potpredsjedniče Sabora, poštovane zastupnice i zastupnici,

srdačno vas pozdravljam uoči današnje rasprave, koju shvaćam kao priliku da zajednički raspravljamo o problemima s kojima se u području ljudskih prava i diskriminacije suočavaju građani diljem naše zemlje, ali i da odemo korak dalje – raspravimo moguće načine na koje se ti problemi mogu barem ublažiti, ako ne i potpuno premostiti, a što je i smisao ovih izvješća, i čemu služe brojne preporuke navedene u njima.

Danas prvi put stojim za ovom govornicom kao pučka pravobraniteljica, za što ste mi svoje povjerenje ukazali prije dva mjeseca. Prvi je put i da Sabor raspravlja o čak četiri izvješća pučkog pravobranitelja u istom danu, ali nadam se da to neće biti prepreka za sadržajnu i argumentiranu raspravu. Vjerujem i da će tematski detaljnija i specifična rasprava biti na kraju dana, kad na red dođe Posebno izvješće o pravu na zdrav život i klimatskim promjenama, kojem se također veselim i očekujem da ćete i njemu dati dodatnu snagu i, na kraju krajeva, koristiti ga u svom daljnjem radu.

U ovom uvodnom govoru prvo ću dati pregled nekih temeljnih informacija o ljudskim pravima, zatim o načinu izrade ovih izvješća, a nakon toga ću govoriti o problemima na koje u pritužbama upozoravaju građani, kroz neke načelne trendove, ali ipak apostrofirajući i neka područja – posebice s fokusom na prošlu godinu, zato što je Izvješće za 2020. najnovije i odnosi se na godinu koja je promijenila živote svih građana ove zemlje, u pogledu još uvijek prisutne epidemije bolesti COVD-19, ali i u pogledu posljedica zagrebačkog potresa. Napominjem i da ćemo, s obzirom da je Sisačko-moslavačku županiju potres zadesio na samom kraju godine, o njegovom utjecaju na ljudska prava raspravljati u Izvješću za 2021. Naposljetku ću govoriti o okviru rada i funkciji ove institucije te izvješća pred vama, i u njima sadržanim preporukama.

 

I. O ljudskim pravima

Želim prije svega podsjetiti zašto je važno raspravljati o stanju ljudskih prava i jednakosti, što su i temeljne vrijednosti hrvatskog Ustava, ali i Europske unije.

Ljudska prava su zajednička tekovina čovječanstva, sustav vrijednosti pretočen u jednaka prava za sve – ona su nam svima urođena; ona su univerzalna, vrijede jednako za sve; i trebala bi nam biti neotuđiva. To su: pravo na zdravstvenu zaštitu, na rad, pravo na dom, pristup pravdi, jednakost pred sudovima i drugim tijelima s javnim ovlastima, sloboda mišljenja i izražavanja misli, pravo na slobodu od diskriminacije i mnoga druga.

Ljudska prava jamac su da će interes i dobrobit građana uvijek biti prioritet i misao vodilja svih koji su na bilo koji način u poziciji moći – u prvom redu političara, kao donositelja zakona, proračuna i zapravo kreatora društvene klime; i svih koji pružaju javne usluge – liječnika, socijalnih radnika i drugih; i svih čije postupanje i odluke na bilo koji način utječu na građane – državnih službenika, policajaca, poslodavaca – cjelokupnog društva.

Poštivanje i zagovaranje jednakosti i borba protiv diskriminacije znači da radimo na tome da svaki pojedinac treba imati jednake mogućnosti za dostojanstven život i ispunjavanje vlastitih potencijala, i da njegove ili njezine šanse za uspjeh ne bi trebale određivati okolnosti na koje nema utjecaja, kao što su imovno ili zdravstveno stanje, pripadnost nekoj manjini, a znamo da hrvatski pravni sustav prepoznaje mnoge manjine, bilo kroz Ustav, međunarodne dokumente, Zakon o suzbijanju diskriminacije, i druge.

Drugim riječima, ljudska prava i jednakost temelj su za izgradnju snažnih, uspješnih i pravednih društava, na što su nas, nažalost, prilično jasno podsjetile i krize s kojima se nosimo – epidemija bolesti COVID-19 i posljedice potresa, o kojima ćemo sigurno danas puno razgovarati. S obzirom na demografsko stanje naše zemlje i trend iseljavanja, vrijedi podsjetiti i da upravo ljudska prava i jednakost imaju jedan od ključnih utjecaja na društvenu klimu – što su ona slabije zaštićena, snažniji je osjećaj nepravde među građanima, nepovjerenja u institucije, vjerovanje da nemate šanse uspjeti ako ovdje ostanete, što nam je već dovoljan broj mladih poručio, što u pritužbama, što svojim odlaskom iz Hrvatske.

 

II. O načinu izrade ovih izvješća

Godišnja izvješća o kojima danas raspravljamo opisuju stanje ljudskih prava u više od 60 tema i podtema iz svih područja života, odnosno nadležnosti pravobraniteljice – pravosuđa, rada i radnih odnosa u privatnom i javnom sektoru i državnoj službi, pravima nezaposlenih, sustavu socijalne skrbi, zdravstvu i zaštiti zdravlja, uključujući kroz zaštitu okoliša, energetskog siromaštva, ovrha, besplatne pravne pomoći, stambenog zbrinjavanja, pristupa vodi, statusnih prava, mirovinskog osiguranja, položaja starijih osoba, uključujući stanja u domovima za starije i vezano uz nasilje prema njima, problema hrvatskih branitelja, mladih, uključujući i mlade iz alternativne skrbi, medijskih sloboda, govora mržnje, zločina iz mržnje, prava nacionalnih manjinama, graditeljstva, imovinsko-pravnih odnosa – puno je tema u ovim izvješćima.

Ova izvješća sadrže sve što je propisano prema zakonima koji određuju nadležnosti naše institucije – Zakonu o pučkom pravobranitelju, Zakonu o suzbijanju diskriminacije, Zakonu o Nacionalnom preventivnom mehanizmu, a od 2019. i po Zakonu o zaštiti prijavitelja nepravilnosti:

  • analizu i ocjenu stanja ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj,
  • zatim preporuke za uklanjanje sustavnih poteškoća u ostvarivanju ljudskih prava i jednakosti građana
  • i ocjenu o mjeri u kojoj su nadležna tijela ispunjavala ranije preporuke.

Što se tiče metodologije, ona je uokvirena tako da bude uključiva, tj. da osigura participativan, pluralistički i sveobuhvatan proces. Temelj za pripremu izvješća su pritužbe građana, što ovu instituciju i ovo izvješće čini drugačijim od nekih drugih; i ispitni postupci pokrenuti na vlastitu inicijativu, što uključuje rad na otprilike 10 i pol tisuća predmeta tijekom ove tri godine; zatim podatci koje smo zatražili na više stotina adresa – ta brojka svake godine prelazi 600, a uključuje nadležna tijela tj. gotovo sva ministarstva, brojne agencije, zavode i druge institucije, županije, gradove i općine, organizacije civilnog društva iz svih dijelova zemlje, crkve i vjerske organizacije, sveučilišta, sindikate, poslodavce i mnoge druge. U izvješću su također relevantna istraživanja i podaci institucija EU-a te Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Izvješća time čine jednu kolekciju informacija, temeljem kojih izvlačimo zaključke i, ono što je najbitnije, donosimo preporuke.

 

III. O problemima – glavni naglasci i trendovi

Prijeći ću sada na kraći prikaz nekih od problema na koje ova izvješća ukazuju.

Najučestalija područja u kojima su se građani svake godine najviše prituživali su ista, samo se mijenja njihov raspored – tako su nam se 2020. i 2019. najviše prituživali na područje zdravstva, a 2018. su najbrojnije bile pritužbe na diskriminaciju u različitim područjima života. Nakon toga su uvijek i radni i službenički odnosi, pravosuđe te pritužbe osoba lišenih slobode, ali ne nužno tim redom.

Kako je doista nemoguće u kratkom vremenu prikazati sve probleme i sva područja u tri izvješća,  kao glavne naglaske iznijela bih:

Problem nedovoljne i nejednake dostupnosti zdravstvenih usluga, socijalnih usluga, problem u pristupu pravosuđu, problem u pristupu različitim javnim uslugama – jer one u brojim slučajevima nisu kao što bi tebale biti – pravovremeno dostupne svima kojima su potrebne – velika razlika je u tome živite li u velikom gradu ili zaseoku 10 kilometara od najbližeg idućeg mjesta; pritužbe nam govore da razliku u toj dostupnosti čini i imovno stanje ili dob građana – što znači da je potrebno dodatne napore uložiti u stvaranje uvjeta u kojima će građani uistinu biti jednaki pred zakonom, kao što Ustav i nalaže – to uključuje i dostupnost javih usluga za vrijeme posebnih okolnosti, kao što je još uvijek aktualna epidemija, najveći javnozdravstveni izazov s kojim se Hrvatska i cijeli svijet suočavaju.

Zatim tu je i načelni problem netransparentnosti i nepovjerenja u institucije, što se odnosi i na pravosuđe i na rad i zapošljavanje i na djelovanje lokalnih jedinica, i mnoga druga područja.

Zatim tu je i problem diskriminacije, u različitim područjima života – borba protiv koje uključuje i osvještavanje predrasuda i stereotipa, uključujući kroz edukaciju – to se svakako odnosi i na smanjivanje netrpeljivosti koja je prisutna u javnom prostoru, posebno na društvenim mrežama, ali ne isključivo tamo, uključujući prema pripadnicima srpske i romske manjine, migrantima, a često i prema političkim neistomišljenicima; naravno, sloboda mišljenja je zagarantirana hrvatskim Ustavom i međunarodnim instrumentima, sloboda izražavanja također, no važno je prepoznati granicu između slobode izražavanja i govora mržnje. Pri tome, netrpeljivost u najgoroj varijanti dovodi do govora mržnje i zločina iz mržnje.

Što se tiče pritužbi vezanih za diskriminaciju, najčešće nam se građani obraćaju jer misle da su diskriminirani upravo u području rada i zapošljavanja, dok su kao osnove najčešće etnicitet, zdravstveno stanje i dob, a govorim o diskriminacijskim osnovama iz primarne nadležnosti ove institucije, ne ulazeći u diskriminacijske osnove iz  nadležnosti drugih pravobraniteljica.

I konačno, građani često ne poznaju prava koja imaju, uključujući i vezano za zabranu diskriminacije, a upravo zato što ih ne poznaju i ne prepoznaju, često ih ne mogu ostvariti, posebno u socijalnoj skrbi, zdravstvu i drugim sustavima.

 

IV. Posebno istaknuta područja

Ipak, pritužbe građana, posebice tijekom 2020., a i okolnosti u kojima trenutno živimo, nalažu da se posebno osvrnem na pitanje prava na zdravstvenu zaštitu. Ako trebamo izvući bilo kakve lekcije za budućnost iz ove epidemije, to je ona o važnosti snažnog i građanima dostupnog javnog zdravstva, koje će pružati pravovremene i kvalitetne zdravstvene usluge i adekvatno cijeniti rad onih koji taj sustav čine, a koji su podnijeli jedan od najvećih tereta epidemije – stavili su svoje vrijeme, znanje, iskustvo, ali i zdravlje na raspolaganje na dobrobit čitavog društva. Da bismo stvorili takvo, snažno javno zdravstvo, važno je, između ostalog, a što su preporuke iz ovih izvješća – popuniti sistematizirana radna mjesta u zdravstvenim ustanovama, ažurirati Mrežu javne zdravstvene službe, donijeti novu Mrežu hitne medicine i konkretnim i učinkovitim mjerama utjecati na smanjenje listi čekanja.

Kad govorimo o pravosuđu, i dalje bilježimo visok stupanj nepovjerenja u sustav, nezadovoljstvo građana sudskim odlukama, osobito nezadovoljstvo dugotrajnošću postupaka, što sve kod njih izaziva osjećaj nejednakosti, percepciju da sustav nije pravedan, a često i percepciju o korupciji.

Od 2019. djelujemo kao tijelo nadležno za vanjsko prijavljivanje nepravilnosti – kolokvijalno rečeno – za zaštitu tzv. zviždača, čime smo direktno uključeni u širu borbu protiv korupcije u Hrvatskoj. Dosadašnji rad nas i drugih dionika u ovom području ukazao je na značajan prostor za unaprjeđenje zakonskog okvira, pri čemu bi posebno trebalo unaprijediti postupak unutarnjeg prijavljivanja. Važno je i u značajnijoj mjeri provoditi edukacije povjerljivih osoba, ali i radnika i sindikalnih povjerenika, o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Drago mi je što upravo na temu unaprjeđenja zakonskog okvira imamo otvoren i redovan dijalog s Ministarstvom pravosuđa i uprave, a i dio smo Radne skupine koja na tome uskoro počinje raditi.

Nastavljamo intenzivno raditi na poboljšanju položaja starijih osoba, bez obzira žive li sami (a među onima koji žive sami je čak svaki drugi u riziku od siromaštva), žive li s obitelji (kojoj također treba podrška da se o svojim starijima brine, bilo kroz prava iz radno-pravnog odnosa, bilo kroz omogućavanje statusa njegovatelja) ili žive u dugotrajnoj institucionalnoj skrbi – tzv. domovima za starije, koji su u poseban fokus došli tijekom prošle godine, jer su upravo stariji bili u povećanom riziku od najtežih posljedica zaraze koronavirusom, dok je onima u domovima dobar dio godine sloboda kretanja bila onemogućena.

Također, ne smije se zaboraviti perspektivu mladih, koji u pritužbama često ukazuju da nemaju priliku ostvariti svoj puni potencijal, jer ne misle da će se moći zaposliti na temelju svojih kvalifikacija.

Jednako detaljno bih mogla podsjetiti na probleme i preporuke i iz drugih područja, za što nažalost nemamo sad vremena, a uostalom, sve su nabrojane u Izvješćima.

 

V. O okviru rada i funkciji institucije, s naglaskom na godišnja izvješća i preporuke

U budućnosti nas čekaju i neke nove teme – među njima svakako cijepljenje, o kojem imamo niz otvorenih predmeta, i po pritužbama, i na vlastitu inicijativu; zatim utjecaj društvenih mreža na ljudska prava, s obzirom da mijenjaju svijet i tjeraju i na propitivanje adekvatnosti trenutnih pravnih okvira u brojnim područjima; kao i utjecaj umjetne inteligencije na ljudska prava i jednakost – nešto za što mnogi misle da je budućnost, i to daleka, a zapravo je naša sadašnjost.

Nadam se i da ćemo već iduće godine u ovo vrijeme raspravljati o Izvješću za ovu godinu, jer što je taj odmak vremena manji, veća je šansa da će se preporuke provoditi, što jasno pokazuju i brojke.

Tako je – prema očitovanjima u mišljenjima Vlade na izvješća pučke pravobraniteljice o kojima danas raspravljamo – prihvaćeno i provedeno između 20 i 27 posto preporuka, ovisno o godini. S druge strane, kad su rasprave bile ažurne, održavane u istoj godini kada je izvješće i predano, taj postotak je bio višestruko viši – oko 65 posto – što je postotak za preporuke iz Izvješća za 2017.

Što je ta brojka niža, manje su i šanse da će doći do sustavnih promjena koje građani u svim dijelovima zemlje s pravom očekuju – da će im zdravstvene i socijalne usluge biti dostupne kad im trebaju, da će biti zaštićeniji od diskriminacije u, recimo, radu i zapošljavanju ili da će se osjećati jednaki pred zakonom, i – u konačnici – zakonom zaštićeni.

Još želim istaknuti i da se institucija pučkog pravobranitelja danas i na samom svom početku, kad je osnovana božićnim Ustavom, uvelike razlikuju. Kroz godine su joj dodjeljivane nove, odgovorne nadležnosti.

Točnije, institucija pučkog pravobranitelja od osnivanja 1992. funkcionira kao ombudsmanski mandat kojim utječe na dobru upravu kroz niz upravnih područja. Kroz njega smo i predviđeni kao tijelo koje prima pritužbe građana, a upravo putem pritužbi saznajemo za uzroke i razmjere nezadovoljstva građana – a to onda pomoću izvješća saznajete i vi, saborski zastupnici.

Zatim smo i nacionalna institucija za promociju i zaštitu ljudskih prava sa Statusom A pri UN-u. Ovaj mandat nam daje i zadaću zagovaranja ljudskih prava na temelju međunarodnih instrumenata na području ljudskih prava koje je Hrvatska prihvatila.

Od 2009. smo i središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije, koje je značajno proširilo naše zadaće i ovlasti, jer nam je prvi put omogućio postupanje prema privatnom sektoru.

Od 2012. smo i Nacionalni preventivni mehanizam za prevenciju mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, a koji je usmjeren na zaštitu prava osoba smještenih u, primjerice, zatvorima, psihijatrijskim ustanovama, centrima za detenciju, policijskim postajama i slično, koje imamo ovlasti obilaziti i izvještavati o stanju.

Konačno, od 2019. smo dobili još jedan iznimno zahtjevan mandat – onaj za zaštitu prava prijavitelja nepravilnosti, tzv. zviždača, kao tijelo nadležno za vanjsko prijavljivanje nepravilnosti.

Sve ove zahtjevne i odgovorne zadaće čine nas idealnim partnerom za rad na dobrobiti građana, što nam je, nadam se, zajednički cilj.

Ova institucija treba djelovati kao most – između tijela državne uprave, organizacija civilnog društva, parlamenta, sudova, Ustavnog suda, međunarodnih organizacija, građana i općenito svih dionika uključenih u zaštitu ljudskih prava; raditi po pritužbama građana, biti njihov glas, poticati suradnju, promicati ljudska prava.

Ona je osnovana da štiti ljudska prava i vladavinu prava putem konstruktivne kritike rada državnih institucija (a kao što sam već istaknula, s vremenom se to proširilo i na privatni sektor), isključivo radi poticanja promjena i potrebnih poboljšanja. A mjesto za to je rasprava u Hrvatskom saboru, nakon koje nadležna tijela trebaju implementirati preporuke.

Zato je idealna saborska rasprava o izvješću ona u kojoj su tema upravo preporuke, jer su one najvažnije, i ako nam one ne budu u fokusu, bit će to propuštena prilika.

Pri tome promjene koje institucija preporuča kroz sve godine svoga rada, često nije jednostavno postići. Međutim, postizanju pozivnih promjena ne pomaže kada se o njima ne raspravlja ažurno. To je ujedno i poruka za sve kojima su preporuke upućene, jer je podrška Hrvatskog sabora itekako značajna za njihovu provedbu, što se vidi i kroz statistiku implementacije preporuka.

Uostalom, osim upoznavanja Hrvatskog sabora i javnosti s ključnim poteškoćama građana u ostvarivanju ljudskih prava i jednakosti, rasprava o izvješću zapravo je osnovni preduvjet za nužne promjene na čiju potrebu izvješće ukazuje. To je i u duhu Ustava, koji je pučkog pravobranitelja odredio kao opunomoćenika Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda – i kao pučka pravobraniteljica želim raditi upravo to.

Zaključno, izvješća su alat koji imamo da ukažemo na probleme na području ljudskih prava i vladavine prava i jednakosti. Ona iznose problem, ali trebaju ih iznositi na konstruktivan način, predlažući i preporuke za njihovo ispravljanje, koje pri tome trebaju biti konstruktivne i ostvarive, a u suštini svega nužno treba biti dijalog, pa i rasprava, te u konačnici suradnja, bez koje nema promjena na bolje. Stoga me osobito veseli da ćemo današnji dan posvetiti raspravi o stanju zaštite ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj iz koje će, nadam se, uslijediti implementacija većeg broja preporuka, kojima je cilj pomoći ispravljanju uočenih problema te, u konačnici, stvaranje promjena na bolje u sustavima, a time i svakodnevnom životu svih građana.