U posljednjih 20 godina broj stanovnika se smanjio za oko 500.000, tako da u RH trenutno živi manje od 4 milijuna stanovnika. Prema podatcima DZS-a, samo tijekom 2017. je iselilo 47.000 ljudi, odnosno 129 osoba dnevno, najvećim dijelom u dobi od 20 do 39 godina, a mnogi su otišli s obiteljima, što ukazuje i na mogući trajni karakter odlaska. Navedeno, kao i negativni prirodni prirast koji je već dugo prisutan, jer je od 1998. umiralo između 5.000 i 13.000 ljudi više nego što ih se rađalo, ukazuju na ozbiljnost demografskog problema.

U okviru djelovanja Pučkog pravobranitelja kao opunomoćenika Hrvatskog sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, ali i zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama, kao središnjeg tijela nadležnog za suzbijanje diskriminacije i nacionalne institucije za ljudska prava, važnost ove teme ne smije ostati zanemarena, a stupanj (ne)mogućnosti ostvarenja ljudskih prava zasigurno se može promatrati kao jedan od razloga iseljavanja. Uvažavajući izvorišne osnove Ustava i jasno izraženu težnju očuvanja RH kao samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države koja jamči ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i građana te promiče gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje, ova tema uključena je i u Izvješće pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru za 2018, a možete ju pronaći ovdje.

Prema podatcima s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska je po brojnim demografskim pokazateljima na začelju Europe te ju karakterizira nizak fertilitet, demografsko starenje s povećanim mortalitetom i iseljavanje značajnijih razmjera. Kako bi se to promijenilo, u proteklih 20 godina doneseno je više različitih dokumenata u čijem je fokusu populacijska politika, primjerice Nacionalni program demografskog razvitka, Nacionalna obiteljska politika, Nacionalna populacijska politika, Obiteljska politika, no proveden je tek manji broj njihovih mjera. Međutim, najavljeno je donošenje nove Nacionalne demografske strategije revitalizacije Hrvatske, pa ostaje za vidjeti kojeg će biti sadržaja i kakve će učinke polučiti, a postupak njene izrade svakako bi bilo važno uključiti što širi krug dionika, među njima i predstavnike ruralnih područja i otoka, što je i preporuka pučke pravobraniteljice Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Istovremeno, s ciljem zaustavljanja trenda iseljavanja i povećanja broja novorođene djece već se provode određene mjere, primjerice, povećan je limit naknade za drugih šest mjeseci porodiljnog dopusta, povećan je i broj korisnika dječjeg doplatka te se otvaraju novi vrtići s radnim vremenom prilagođenim potrebama zaposlenih roditelja, no kako se radi o novim mjerama, još nema podataka o njihovom učinku.

Istraživanje portala MojPosao.net provedeno na 1.300 ispitanika, pokazuje kako iz Hrvatske želi otići čak 93% ispitanika (50% bi ih trajno preselilo u inozemstvo, 39% ih želi tamo boraviti od jedne do pet godina, a 4% do godinu dana), dok samo 7% izražava jasnu želju za ostankom. Kao razlozi iseljenja se, uz bolji životni standard, ističu i svjetonazor i moralne vrijednosti, velika i neučinkovita birokracija, nepoštivanje zakona i korupcija, dok je bolje plaćeni posao u struci za 52% ispitanih tek na trećem mjestu razloga za preseljenje. Iz toga se nameće jasan zaključak kako ni ubrzani gospodarski rast ne bi bio dovoljan za zaustavljanje iseljavanja, nego su potrebne kontinuirane mjere kojima se doprinosi višoj razini zaštite ljudskih prava te jednakosti i ravnopravnosti građana.

Stoga, u pokušaju analize mogućih uzroka ovog fenomena, svakako treba spomenuti nejednak regionalni razvoj, o čemu također pišemo u Izvješću za 2018., kao i nejednaku dostupnost usluga na području cijele zemlje. To se odnosi i na probleme nedostatne zdravstvene skrbi u krajevima koji su udaljeni i prometno nepovezani s većim gradovima, što tragično ilustrira smrtni slučaj dječaka u Metkoviću, zatim ukidanje linija javnog prijevoza i vozne redove koji nisu prilagođeni potrebama građana ili učenika putnika, neujednačenost sudskih odluka i dugotrajnost sudskih postupaka od kojih mnogi uđu u zastaru, poput kaznenog postupka zbog nesavjesnog liječenja kojom je nakon 12 godina sudovanja završen slučaj mladića kojemu je nakon rutinske operacije slijepog crijeva amputirana noga, što sve stvara pravnu nesigurnost i ostavlja dojam nepravde prema naranjivijima, a pogodovanja moćnima, korupcije i arbitrarnog postupanja nadležnih tijela, koja mimo propisanih kriterija ponekad nedosljedno odlučuju o pravima građana.

Prema posebnom izvješću Eurobarometra iz 2017., u porastu je tolerancija prema korupciji, tako da samo 45% ispitanika u Hrvatskoj smatra da je ona neprihvatljiva, dok je prosjek u EU 70%. Udio osoba koje smatraju da je korupcija porasla ili ostala na istoj razini je 91%, dok je prosjek u EU 79%. Istovremeno, 95% ispitanika koji su u korupciji sudjelovali ili joj svjedočili, tvrdi da je nisu prijavili jer bi to bilo besmisleno i teško dokazivo, ili se boje odmazde. Na ljestvici Indexa percepcije korupcije Transparency Internationala, RH je ostvarila 48 bodova, znatno lošije od prosjeka zapadne Europe i EU gdje je 66, i pokazuje da se korupcija u javnom sektoru u RH smatra raširenom pojavom koja izravno doprinosi urušavanju institucija, što posebno teško pogađa najslabije i najosjetljivije članove društva. Europsko istraživanje o povjerenju građana u nacionalne institucije ERCAS, pokazalo je kako je od 2008. do 2013. povjerenje hrvatskih građana u parlament i regionalna predstavnička tijela palo za 4%. Netransparentno poslovanje, minoriziranje problema sukoba interesa, korupcijske afere, podilaženje elitama i klijentelizam bez adekvatnog sudskog epiloga, kod građana stvaraju osjećaj nepravde, urušavaju povjerenje u institucije i na taj način utječu na iseljavanje. Slučaj u kojemu su upravi trgovačkog društva u propadanju isplaćene pune zaostale plaće, dok radnici čekaju ionako male zaostatke, samo je jedan primjer postupanja koje, iako možda i jest u skladu sa zakonom, moralno nije prihvatljiv i pridonosi percepciji i atmosferi besperspektivnosti.

Poražavajuće statistike o očekivanom trajanju života koji je u RH niži nego u razvijenim zemljama EU, o neuspješnom liječenju teških bolesti u čemu smo na začelju EU, nedostatku potrebne medicinske opreme i novijih učinkovitih lijekova, na što se ukazuje i u prijedlogu Nacionalnog plana za borbu protiv raka, zatim o financijskom sankcioniranju građana koji su neželjeno prerano umirovljeni nasuprot održavanja sustava povlaštenih mirovina, također su dio pojava koje stvaraju osjećaj nepravde i vjerojatno kod nekih utječu na odluku o iseljenju. Iako se već gotovo 30 godina govori o istim projektima, poput navodnjavanja Slavonije, gospodarske obnove ili modernizacije pruga, i dalje najkraće vrijeme putovanja vlakom od Orahovice do Zagreba, u dužini od oko 200km, traje preko četiri sata.

Mjere za rješavanje negativnih demografskih trendova donose se ad hoc i većim dijelom svode na novčane podrške povećanjem iznosa porodiljne naknade, jednokratne novčane pomoći za novorođeno dijete ili produljenje radnog vremena vrtića u mjestima u kojima ljudi više i ne žele živjeti jer se nemaju gdje zaposliti, prometno su izolirani ili nema liječnika, i slično. Iako i takve mjere doprinose poboljšanju kvaliteti života mladih obitelji, one kao da nisu rezultat stvarne analize stanja i dugoročnog sagledavanja njihovih učinaka. Naime, jednokratna novčana pomoć za rođenje djeteta, makar i znatno povećana, nije presudna za odluku o rađanju, budući da se radi o iznosu koji će teško zadržati obitelji kojima se u drugim zemljama nudi funkcionalno tržište rada i cjeloživotna i sveobuhvatna društvena podrška. Sasvim suprotna jest situacija dviju zaposlenica izdavačke kuće koja je propala dok su one bile na porodiljnom dopustu. Iako za to nisu odgovorne, osim što se od njih traži povrat isplaćenih naknada, dodatno se navodi i kako im zbog gašenja tvrtke u kojoj su radile nema tko otkazati ugovor o radu, pa su formalno ostale zaposlene u nepostojećem trgovačkom društvu, zbog čega niti ne mogu tražiti novi posao. Stambene subvencije, koje su uvedene s ciljem zadržavanja mladih u RH, dostupne su prije svega imućnijim građanima. Činjenica da je najveći broj kredita odobren upravo za kupnju stana u Zagrebu, ukazuje kako mjera nije dobro ciljana s aspekta revitalizacije demografski najugroženijih dijelova zemlje. Za građane s manjim primanjima, koji ne ispunjavaju uvjete za bankovne stambene kredite, nema niti stambene politike.

Prema istraživanju, čak 55,3% iseljenika iz RH je prije iseljavanja bilo zaposleno. Većina ispitanika kao razlog iseljavanja ističe nesposobnost političara, neučinkovito pravosuđe, nemoral političkih elita, pravnu nesigurnost, nepotizam i korupciju. Prema podatcima istraživanja o kvaliteti života koje je 2016. provedeno u EU, čak 58% građana RH, za razliku od njih 36% u EU, ističe da prilično, odnosno jako teško kombiniraju plaćeni posao i obiteljske odgovornosti. Fleksibilizacija radnog zakonodavstva uglavnom se odvijala na štetu radnika, tako da je čak 69% ispitanika iz RH ukazalo i na poteškoće u ispunjavanju obiteljskih obveza zbog posla. Unatoč tome, kao i navodima NSH da radnici s obiteljskim obavezama ne napreduju na poslu, Eurofaund ističe kako u RH nema niti rasprava o toj temi, niti odgovora politike na pitanje izgaranja na poslu koje je, u pravilu, posljedica teškog radnog opterećenja, dugog radnog vremena i prekovremenog rada, nepravdi na poslu te napetih odnosa i sukoba. Pritom su posebno osjetljiva skupina radnici na određeno vrijeme koji, strahujući za radno mjesto, često rade i kada su bolesni.

Prema podatcima Svjetske banke, RH u proteklih 20 godina konstantno ekonomski slabi te je, prema BDP-u i kupovnoj moći, pala s 25. na 30. mjesto, pa ne čude podatci koji pokazuju da je u tom razdoblju došlo do pada za oko pola milijuna stanovnika. Prema stvarnoj individualnoj potrošnji (AIC) kojom se mjeri materijalno bogatstvo kućanstava, RH se nalazi na 61% prosjeka EU, a slabija je jedino Bugarska. Osim što raste upola sporije od okruženja, hrvatska ekonomija je i neravnomjerno raspoređena, tako da je život u ruralnim sredinama sve teži i često bez osnovnih uvjeta za opstanak, a manji gradovi diljem RH su, zbog izrazitog manjka ekonomskih, socijalnih i kulturnih sadržaja, već desetljećima izloženi odlasku stanovništva.

Mlade u zemlji više se ne može zadržati obećanjima. U trenutku kada je demografski problem izrastao gotovo u krizu čije je rješavanje preduvjet opstanka svih ostalih sustava (mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog) demografija mora biti na prvom mjestu u političkom, gospodarskom i proračunskom smislu. Kao strateško pitanje budućnosti Hrvatske, usko je povezana sa svim ovdje spomenutim problemima pri ostvarenju ljudskih prava i jednakosti građana, ali i drugima, koje smo propustili navesti. Tek kada politika bezrezervno počne djelovati u korist građana i svojim primjerom pokaže poštovanje prema institucijama i strogu provedbu zakona, možemo se nadati obnovi društva koje će se graditi kroz sinergiju ravnopravnih i optimističnih građana.

Cjelovito Izvješće pučke pravobraniteljice za 2018. Hrvatskom saboru, možete pronaći ovdje.