Domovi za starije: naplata dodatnih usluga i zaštita zdravlja tijekom ljetnih mjeseci

Više od 11 tisuća osoba u Hrvatskoj živi u javnim domovima za starije i nemoćne, točnije u 45 decentraliziranih te tri državna doma. To je otprilike dva posto starijih osoba u zemlji, a na listama čekanja ih je znatno više, iako točan broj, zbog načina izrade listi čekanja prema kojem se jedna osoba može prijaviti na više mjesta, nije poznat.

Cijene smještaja u javnim domovima nisu ekonomske jer ih država i županije, odnosno Grad Zagreb, subvencioniraju, pa su gotovo 50 posto jeftinije od smještaja u privatnim domovima. Ako imamo na umu tešku financijsku situaciju mnogih starijih osoba u Hrvatskoj, jasno je kako im povećanje troškova i za najmanji iznos može biti nesavladiva prepreka. Takva informacija sve je češća u njihovim pritužbama, kada navode kako im je na kraju mjeseca smještaj u javnom domu skuplji od očekivanog, zbog dodatnih, ponekad i skrivenih troškova, s kojima se u pravilu ne susreću korisnici privatnih domova.

Naime, od 2002. godine kontinuirano se smanjuju minimalni financijski standardi za decentralizirano financiranje javnih domova, dok su im u isto vrijeme povećani troškovi poslovanja. Zato je dio osnivača ipak povećavao cijene smještaja ili uveo naplatu tzv. „dodatnih usluga“, za koje korisnici tvrde kako često nisu unaprijed informirani o njihovom postojanju, a kasnije niti o načinu njihovog izračuna. Stoga je nužno za socijalnu uslugu smještaja propisati što čini osnovnu, a što dodatnu uslugu, koja se onda može i posebno naplaćivati, kao i način izračuna cijene svake od tih usluga.

Primjerice, dodatno se naplaćuje balkon ili korištenje televizora, sobnih ventilatora ili klima uređaja, iako su ti uređaji u vlasništvu korisnika. To se čini zbog dodatne potrošnje električne energije, no po cijeni koja znatno nadmašuje njihovu stvarnu potrošnju. Tako se korištenje ventilatora snage 40W u jednom javnom domu naplaćuje čak 120,00 kuna mjesečno. Ova cijena utvrđena je odlukama osnivača i Upravnog vijeća doma, a obrazložena je prevencijom masovnog korištenja dodatnih električnih uređaja u sobama, što može dovesti do kolapsa elektroenergetskog sustava doma zbog opterećenosti mreže te izazvati velike neplanirane troškove. Postupanje pučke pravobraniteljice po ovim pritužbama dovelo je do izmjene odluke Upravnog vijeća doma pa se rashladni uređaji od nedavno naplaćuju samo ako je u prostoru u kojem borave osigurana propisana temperatura.

Upravo se u propisanoj temperaturi krije širi problem sustava institucionalne skrbi za starije i nemoćne. Naime, prema Pravilniku o standardima kvalitete socijalnih usluga, korisnicima doma potrebno je osigurati ugodan ambijent koji bi zadovoljio njihove potrebe. Pri tome, tamo gdje to tehničke mogućnosti dopuštaju, trebalo bi osigurati grijanje/hlađenje prostorija na način da sami korisnici imaju pravo regulirati temperaturu u svojim sobama. U isto vrijeme, pružatelji usluga trebali bi jamčiti korisnicima, njihovim obiteljima i zaposlenicima zaštitu zdravlja i sigurnost, primjenjujući pritom odgovarajuće metode procjene i kontrole rizika.

No, ispunjavanje te obveze dovedeno je u pitanje temperaturom koju propisuje Pravilnik o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, prema kojem se u ljetnim mjesecima u domovima mora osigurati 5°C niža temperatura od vanjske. S obzirom da u tom razdoblju vanjska temperatura doseže i 40°C, proizlazi da propisana temperatura u sobi korisnika može iznositi i 35°C. U takvim uvjetima upitna je zaštita zdravlja i ugodnost ambijenta, posebno za nepokretne korisnike koji borave u stacionaru ili polupokretne u stambenom dijelu Doma.

Tome u prilog govore i Opće preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u kojima se navodi kako električni ventilatori mogu pružiti olakšanje i osvježenje, ali ako je temperatura iznad 35°C, neće spriječiti bolesti vezane uz velike vrućine. Za to vrijeme idealno bi bilo danju sobnu temperaturu držati ispod 32°C, a noću ispod 24°C, što je posebno važno za osobe starije od 60 godina ili one sa kroničnim zdravstvenim problemima te djecu. Stoga preporučuju rashlađivanje prostora u kojem se živi te mjerenje temperature između 8.00 i 10.00 sati, u 13.00 sati i noću nakon 22.00 sata.

Imajući na umu preporuke WHO, potrebno je da Ministarstvo socijalne politike i mladih uskladi članak 6. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, na način da se izrijekom propiše da je u razdoblju visokih vanjskih temperatura u prostoru u kojem borave korisnici potrebno osigurati optimalnu temperaturu koja ne dovodi u pitanje njihovo zdravlje i kvalitetu usluge, odnosno da se sobna temperatura drži ispod 32°C danju i ispod 24°C noću, vodeći računa o ranjivosti osobe, osobito ako je prisutan zdravstveni poremećaj ili funkcionalna onesposobljenost korisnika.

Dva izložena problema, netransparentna naplata dodatnih usluga i upitna zaštita zdravlja u ljetnim mjesecima, dio su uočenih manjkavosti koje mogu dovesti do kršenja prava starijih osoba u institucionalnoj skrbi u Hrvatskoj. Za njihovo uklanjanje, izmjene Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga i jasno propisivanje standardnih i dodatnih usluga smještaja u institucijama bili bi dva manja, ali itekako potrebna koraka.

 

Analizu pripremila: Nikica Franić, savjetnica pučke pravobraniteljice za pravne poslove

 

Ostale novosti

  • 1