Nužno je jasno razdvojiti javno zdravstvo od privatnog

Javno zdravstvo je civilizacijski doseg kojim se jamči pravednost i društvena odgovornost za jednaku dostupnost zdravstvene skrbi svim članovima društva te solidarnost zdravih sa bolesnima, bogatijih sa siromašnima i mladih sa starima. Zato je iznimno važno očuvati sustava javnog zdravstva kao stratešku i neprofitnu društvenu djelatnost, koja se ne može i ne smije temeljiti na odnosu uloženog i ostvarene dobiti. Istaknula je to pučka pravobraniteljica Lora Vidović u mišljenju na Nacrt prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Prijedlogu iskaza o procjeni učinaka propisa, koje je 5. svibnja 2018. uputila Ministarstvu zdravstva.

Naglasila je kako je potrebno jasno razdvojiti javno zdravstvo od privatnog, s ciljem sprječavanja koruptivnih djelatnosti, diskriminacije i kršenja temeljnih ljudskih prava, uključujući i pravo na zdravlje. U trenutku sve brojnijeg raseljavanja hrvatskih građana i napuštanja hrvatskih gradova i općina, očuvanje dostupnog javnog zdravstva može se i treba promatrati i kao mjera demografskog očuvanja. 

Djelatnost primarne zdravstvene zaštite mora ostati isključivo u okvirima sustava javnog zdravstva, s domovima zdravlja u kojima su liječnici i drugo medicinsko osoblje u radnom odnosu i čija su prava i obveze koje proizlaze iz radno-pravnog statusa, jasno definirana i ujednačena.

Zakonske odredbe koje se odnose na financiranje zdravstvene zaštite, investicijsko ulaganje i održavanje zdravstvenih ustanova iz državnog proračuna, prihvatljive su jedino u slučaju jasnog razdvajanja javnog zdravstva od privatnog poduzetništva u zdravstvu. U suprotnom, javni se novac ulaže u privatno poduzetništvo liječnika koji su nositelji/vlasnici ordinacija, stvarajući im profit, što je u suprotnosti i sa člankom 49. Ustava RH u kojem stoji kako svim poduzetnicima država osigurava jednak pravni položaj na tržištu. Domovi zdravlja, čija je uloga i svrha u okvirima predloženih odredbi nejasna, takvom bi organizacijom vjerojatno ostali kadrovski i materijalno devastirani, iako su građeni javnim novcem, pretvarajući se u relativno jeftini servis privatnim liječnicima.

Uz brojna druga pitanja, ulazak privatnika u domove zdravlja i predloženi sustav ordinacija, otvara i pitanje dostupnosti primarne zdravstvene zaštite pacijentima u ruralnim, neatraktivnim i često prometno odsječenim krajevima, u kojima je i sada teško pronaći liječnika i drugo potrebno osoblje. Lako se može pretpostaviti da bi većina zahtjeva za osnivanje ordinacije bila usmjerena na veće gradove u kojima je dostupan i veći broj pacijenata, dok bi slabije razvijena područja ostala nepokrivena.

Obzirom da ordinacije predstavljaju oblik privatne prakse, nejasno je bi li njihovi nositelji, uz brigu o pacijentima putem ugovora sa HZZO-om, mogli nastupati i na slobodnom tržištu uz izravnu naplatu svojih usluga, a što je, ukoliko je riječ o obliku privatne prakse, jedino logično. U tom slučaju nejasan je i međusobni odnos samih pacijenata, odnosno prednost privatnih pacijenata u odnosu na pacijente preko HZZO-a, što bi moglo rezultirati i dugačkim listama čekanja u sustavu primarne zdravstvene zaštite, čak i u ordinacijama liječnika obiteljske medicine, i to prije svega onih pacijenata koji pravo na zdravstvenu zaštiti ostvaruju preko HZZO-a.

Nedostatno je razrađena djelatnost palijativne skrbi, no pozitivno je da se otvara mogućnost njena obavljanja i na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, što do sada nije bio slučaj.

Pravobraniteljica je istaknula i kako se stječe dojam da se izmjeni Zakona o zdravstvenoj zaštiti pristupilo s ciljem jačanja pozicije liječnika u svim djelatnostima sustava zdravstvene zaštite, a posebice na primarnoj razini, a ne s ciljem jačanja i osnaživanja sustava javnog zdravstva koji svim osiguranicima jamči pravo na učinkovitu, pravovremenu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.

Čitavo mišljenje možete pronaći u privitku.

  

Ostale novosti

  • 1