Govor o stanju ljudskih prava i diskriminacije u Hrvatskom saboru

Hrvatski sabor raspravljao je 25. listopada 2017. o Izvješću pučke pravobraniteljice za 2016. Riječ je o pregledu stanja ljudskih prava i diskriminacije, koje sadrži i 220 preporuka za uklanjanje sustavnih nedostataka i nepravilnosti, a svi zastupnički klubovi najavili su da će Izvješće podržati.

Na samom početku rasprave pučka pravobraniteljica Lora Vidović izložila je glavne naglaske Izvješća prisutnim zastupnicima, a njezin govor možete pronaći u nastavku i u privitku na dnu ovog teksta.

Poštovani potpredsjedniče, poštovane zastupnice i zastupnici,

Za početak, u nekoliko bih vam rečenica oslikala okvire stvarnosti kojom su živjeli građani Hrvatske u 2016.

Ako bismo cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske, da tako kažem, „preselili“, u ovu dvoranu sa 151 zastupnikom, onda bi to izgledalo ovako:

Vas ukupno 12 živjelo bi u ekstremnom siromaštvu, s manje od 1300 kuna mjesečno za sve životne troškove, a 11 bi vas bilo blokirano zbog dugova.

Vas 14 ne bi moglo zimi priuštiti grijanje, a za petero bi jedini izvor vode bili bunari, zdenci i lokalni vodovodi, ali ne i javna vodoopskrba.

31 među vama bi bio žrtva diskriminacije, a većina vas ne bi potražila zaštitu.

Da ste svi umirovljenici, vas 11 primalo bi mirovinu nižu od 500 kuna.

Da ste svi studenti, samo 15 bi vas našlo mjesto u studentskom domu, višestruko jeftinijem od stana.

Ovi i brojni drugi podatci detaljno su prikazani u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2016. godinu koje u preko 50 tematskih poglavlja predstavlja ogledalo svakodnevice u Hrvatskoj, posebice najranjivijih građana: siromašnih i socijalno ugroženih, starijih, onih sa zdravstvenim poteškoćama, u ruralnim područjima, pripadnika nacionalnih manjina, osoba lišenih slobode, i drugih. Uz analizu i ocjenu stanja ljudskih prava, Izvješće sadrži i 220 preporuka nadležnim tijelima, usmjerenih prema snažnijoj zaštiti ljudskih prava i borbi protiv diskriminacije, a dajemo i ocjenu o mjeri u kojoj su, prema nama dostupnim informacijama, nadležna tijela ispunila preporuke iz Izvješća za 2015.

Pripremljeno je na osnovu informacija iz više izvora: 5433 predmeta u kojima smo postupali tijekom 2016., što je najveći broj od osnivanja institucije pučkog pravobranitelja prije 25 godina i za 86 posto više nego 2012. godine. Veliku većinu tog broja čine pritužbe građana, a u 2016. po prvi su put bile najbrojnije one na diskriminaciju, u svim područjima života, dok je pravosuđe bilo na drugom mjestu po broju pritužbi. To je sigurno zbog veće dostupnosti ureda građanima, ponajviše nakon otvaranja područnih ureda u Osijeku, Rijeci i Splitu, a dijelom i jer smo i prisutniji u javnosti.

Osim predmeta, Izvješće je pripremljeno i na temelju informacija koje smo tražili na više od 300 adresa – od državnih institucija, gradova i općina, sveučilišta, javnih tvrtki, strukovnih udruženja, organizacija civilnog društva, vjerskih zajednica i mnogih drugih, a koristili smo i podatke prikupljene tijekom terenskog rada jer smo u 2016 bili u preko 50 gradova i općina diljem zemlje. I, konačno, izvor informacija su nam relevantna nacionalna i međunarodna istraživanja.

Vezano uz suradnju s nadležnim tijelima, kako u pripremi Izvješća, tako i tijekom cijele godine, a pogotovo u radu na pojedinačnim predmetima, posebno želim istaknuti dobru suradnju s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstvom unutarnjih poslova i Ministarstvom pravosuđa, dok se među onima koji nam neredovito ili tek nakon više požurnica odgovaraju, nalaze Ministarstvo državne imovine, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja i Sveučilište u Zagrebu. Suradnju s dionicima nastojimo poboljšati i snažnijim informiranjem o temama ljudskih prava i diskriminacije, newsletterom koji šaljemo na više od 700 e-mail adresa diljem zemlje.

Što se tiče stanja ljudskih prava i pojava diskriminacije u Hrvatskoj, izdvaja se nekoliko problema koji su obilježili 2016. To je teško socijalno stanje u zemlji; zatim nejednakost pred zakonom i iznimno nepovjerenje građana u institucije na svim razinama; nejednak ruralni razvoj; netrpeljivost i nedostatak dijaloga u javnom prostoru; kao i tenzije usmjerene prema nacionalnim manjinama i dovođenje u pitanja njihovih prava. Na sve ove probleme ukazivali smo i ranijih godina, a za 2016. je specifična i stagnacija javnih politika - zakonodavna aktivnost bila je iznimno skromna i izostao je rad na strateškim dokumentima. Nažalost, u 2016. smo svjedočili i političkim pritiscima na neovisne institucije, poput Vijeća za elektroničke medije te na organizacije civilnog društva.

Veliki broj problema u svim područjima proizlazi iz činjenice da su građani u iznimno teškoj ekonomskoj situaciji jer njih gotovo 20% živi u riziku od siromaštva. Nužno je osnažiti sustav socijalne skrbi, između ostalog i povećanjem iznosa zajamčene minimalne naknade, koja sada za radno sposobnog samca iznosi samo 800 kuna, i odrediti istu osnovicu za sve socijalne naknade. Nadzor nad pružateljima socijalnih usluga treba biti učinkovitiji budući da ga sada provodi samo 5 viših inspektora, nad 4.700 pružatelja. Hrvatska i dalje nema strategiju socijalnog stanovanja koja bi obuhvatila sve socijalno ugrožene ranjive skupine – beskućnike, obitelji koje žive u krajnje nepovoljnim stambenim uvjetima, mlade koji izlaze iz alternativne skrbi, žrtve nasilja, građane pogođene ekstremnim situacijama. S druge strane, pozdravljam značajnu pozitivnu promjenu koja je najavljena u mišljenju Vlade na ovo izvješće, a to je uvođenje socijalnog kriterija za dodjelu subvencija za energetsku obnovu kućanstava, kao dio borbe protiv energetskog siromaštva.

Kad govorimo o lokalnoj razini, nažalost, iako svi gradovi i općine imaju zakonsku obavezu osobama koje primaju ZMN plaćati troškove stanovanja i a veliki gradovi i osigurati im socijalne stanove, dio ih to ne čini ili jer za to nemaju sredstava ili im to nije prioritet, što je još jedan pokazatelj nejednakosti socijalno ugroženih građana pred zakonom i nejednakog regionalnog razvoja.

Većina problema izraženija su u ruralnim područjima, koja obuhvaćaju više od 90 posto površine Hrvatske. Dok je na razini Hrvatske rizik od siromaštva 20%, u Brodsko-posavskoj i Virovitičko-podravskoj županiji taj rizik je veći od 33%. Stoga i ne čudi iseljavanje - što u velike gradove, što u druge zemlje. Kako bi se ono spriječilo, nužno je ruralna područja učiniti prometno povezanima tijekom cijele godine i osigurati stanovnicima pristup javnim uslugama, a jedinice lokalne i regionalne samouprave uključiti u donošenje odluka koje se na njih odnose. Dio preporuka koje smo na ovu temu uputili su već usvojene: donesena je Strategija regionalnog razvoja, a osigurat će se i stručna podrška lokalnim i regionalnim jedinicama za stručnjake u pripremi ESI projekata, koje je potrebno u većoj mjeri koristiti.

Među posebno ranjivim skupinama, koje često žive upravo u ruralnim područjima i siromaštvu, su i osobe starije životne dobi, a Hrvatska je četvrta zemlja EU prema siromaštvu starih. 94 000 umirovljenika prima mirovinu koja je niža od 500 kuna, a neki do mirovina teško i dolaze, jer se dijelu njih isplaćuje samo putem banaka koje nemaju svi u svom mjestu. Ne postoje adekvatni mehanizmi podrške članovima obitelji koji brinu za svoje stare, onima koji žive sami nisu dovoljno dostupne usluge u zajednici, poput pomoći u kući, a nisu ni dovoljno informirani o rizicima sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ovi ugovori predstavljaju ozbiljan rizik od teške ekonomske zlouporabe, čak i sa tragičnim posljedicama, a još uvijek nisu propisani zaštitni mehanizmi koji bi takve zlouporabe spriječili. Pozitivna je najava da će se njihovo sklapanje zabraniti osobama koje pružaju socijalne usluge i članovima njihovih obitelji, ali potrebno je i uvesti registar ovih ugovora i ograničiti njihov broj po uzdržavatelju. Također je iznimno važno, jer je riječ o građanima koji nemaju vremena, da sudski postupci za njihovo razvrgavanje budu – žurni.

Što se tiče problema s ovrhama - više od 320 tisuća građana je u blokadi, a 110.000 njih za dug manji od 10.000 kuna. Djelomične izmjene Ovršnog zakona su svakako dobrodošle, ali ne i dovoljne. Ovrsi je potrebno vratiti njezin smisao, a to je naplata nepodmirenog dospjelog duga, uz nužne troškove postupka, a ne uz one koji često višestruko premašuju iznos osnovnog duga. Potrebno je i povećati mogućnost naplate duga prije pokretanja ovrhe, a ovršenik o njoj mora biti stvarno obaviješten, kako bi mogao pravovremeno koristiti svoja procesna prava te podmiriti dug sa što manjim kamatama i troškovima. Poseban problem su i agencije za naplatu potraživanja, koje su pretjerano nasrtljive i ugrožavaju privatnost i dostojanstvo dužnika, a za njihov rad nisu propisani standardi i pravila postupanja. Zbog svega toga, ovrha je postala sinonim za nepravdu, neravnopravnost i nezaštićenost građana, što možda najbolje ilustrira pritužba obitelji lošeg imovinskog stanja koja se morala sama zastupati u ovršnom postupku, jer nisu uspjeli dobiti besplatnu pravnu pomoć – u Uredu državne uprave su odbijeni, a umjesto u roku od 8 dana, odgovor na žalbu dobili su nakon šest mjeseci. Za to vrijeme su se zastupali sami kao pravno neuke stranke, a banku je u zastupao odvjetnik, što znači da nije bilo govora o jednakosti procesnog položaja.

Sustav besplatne pravne pomoći dio je prava na pošteno suđenje i u situaciji kada je gotovo 20 posto osoba u riziku od siromaštva, iznimno je važno da bude kvalitetan i učinkovit i da osigura jednakost pred zakonom onima koji si ne mogu priuštiti pravnu pomoć. Veliku ulogu u ovom sustavu imaju udruge ovlaštene za pružanje BPPa, no u 2016. im je dodijeljeno upola manje sredstava nego godinu ranije; a ta ionako mala sredstva im stižu tek sredinom studenog i nejednako su regionalno raspoređena, zbog čega je sustav bpp posve neefikasan.

Kad govorimo o cjelokupnom području pravosuđa, ono je i dalje opterećeno dugotrajnim postupcima i neujednačenom sudskom praksom, što narušava pravnu sigurnost i povjerenje građana. Prema podatcima Svjetske banke, njih 59% smatra da ne mogu očekivati pošteno suđenje pred hrvatskim sudovima, međutim, umjesto da se sredstva za stručno usavršavanje sudaca i državnih odvjetnika povećaju, proračun Pravosudne akademije je u posljednjih 5 godina smanjen za 72%., a potrebno je podići i povjerenje u rad državnog odvjetništva, kvalitetnijom komunikacijom s građanima koji se i dalje pritužuju kako ne mogu dobiti informacije o stanju predmeta ili odgovor na predstavku.

Građani nam se obraćaju i zbog problema u području radnih i službeničkih odnosa. Mnogi i dalje, u strahu od gubitka posla, pristaju na gotovo sve što poslodavci traže od njih ili im uskraćuju, poput neisplate prekovremenih sati. Ovo je, uz nezaposlenost, zasigurno jedan od najvećih razloga iseljavanja građana svih dobnih skupina, svih stupnjeva obrazovanja, a tako će vjerojatno i ostati sve dok zaposleni ne budu mogli sebi i obitelji priuštiti dostojanstven život. Korak naprijed bilo bi jačanje kapaciteta i kvalitete rada inspekcijskih službi, kako pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, tako i pri Ministarstvu uprave. Najčešće pritužbe iz područja službeničkih odnosa i dalje dolaze od policijskih službenika, i najčešće zbog obavljanja poslova drugog radnog mjesta po pisanom nalogu rukovoditelja.

Kad govorimo o diskriminaciji na radu i pri zapošljavanju, utvrdili smo ju prilikom restrukturiranja trgovačkih društava i to ponajviše na osnovu dobi i zdravstvenog stanja. U jednom od predmeta u kojem smo utvrdili diskriminaciju u velikom trgovačkom društvu, ono je nakon našeg postupanja revidiralo nepovoljnije ugovore, uvelo program mjere osposobljavanja radnika za bolje plaćena radna mjesta i edukacije rukovodećih djelatnika o jednakom postupanju. No, koliko je ovo učestala praksa govori i podatak kako čak 40 posto radnika na listama tehnološkog viška čine oni stariji od 50 godina.

Za mnoge polaznike stručnog osposobljavanja, godinu su obilježile promjene u isplati troškova putovanja, pa su oni koji nemaju pristup adekvatnom javnom prijevozu, uglavnom iz ruralnih područja, izgubili pravo na ovu naknadu, što ih je dovelo u nejednak položaj u odnosu na ostale. Također, zbog pogodnosti koje poslodavci ostvaruju kod sklapanja ugovora o stručnom osposobljavanju, u praksi je gotovo nestalo zapošljavanja vježbenika, što su najviše osjetili oni stariji od 29 godina, kojima mjera stručnog osposobljavanja nije dostupna.

Što se tiče područja zdravstva, i tu vidimo nejednakosti – u 2016. su dodatno povećane liste čekanja za određene preglede i postupke, zbog čega su oni koji ne mogu platiti trošak privatnog liječnika u puno nepovoljnijem položaju. Duge liste čekanja pogoduju privatnim klinikama i zato je važno jasno postaviti pravila i granice između ova dva sustava - javnog zdravstva, kao strateške i neprofitne društvene djelatnosti utemeljene na solidarnosti zdravih sa bolesnima; i privatnog, koje se vodi tržišnim pravilima. Dio problema svakako uzrokuje informatička nepovezanost sustava naručivanja, ali i nedolazak pacijenata na dogovorene termine, a u takvoj situaciji građanima nije osiguran pravodoban pristup niti da je zaživjelo načelo jednakog i svima dostupnog pristupa zdravstvenim uslugama. Zato je iznimno važna najava Vlade, u mišljenju na naše Izvješće, kako će Ministarstvo zdravstva, u skladu s našom preporukom, do kraja godine donijeti Pravilnik o osiguranju medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje mjera zdravstvene zaštite. Posebna tema je i nedostupnost zdravstvenih usluga u ruralnim područjima, prometno izoliranim mjestima i na otocima, a povezano sa zdravljem je i područje zaštite okoliša, u kojem iz godine u godinu imamo sve više pritužbi.

Što se tiče pritužbi na diskriminaciju, zaprimili smo ih ukupno 387, što je čak 36 posto više nego u 2015, a najbrojnije su one na osnovu etniciteta, vjere i dobi te u području rada i zapošljavanja, javnog informiranja i medija te uprave. No, ovaj broj ne odražava stvarnu učestalost diskriminacije, jer se ona i dalje najčešće ne prijavljuje. Prema istraživanju koje smo proveli 2016., 20 % građana bilo je diskriminirano jednom u posljednjih pet godina, no od njih, čak 68 % nije zatražilo zaštitu jer misle da se ništa ne bi promijenilo, ili da bi im se situacija čak i pogoršala, što je iznimno snažan pokazatelj nepovjerenja u institucije. Konačno, gotovo 40 posto građana diskriminaciju smatra jednim od najvećih ili najvećim problemom u društvu i tim je više porazno da i dalje nemamo Nacionalni plan za suzbijanje diskriminacije.

Trećina pritužbi koje primamo na diskriminaciju odnosi se na osnove rase i nacionalnog podrijetla, raste i broj sudskih postupaka u kojima se kao motiv diskriminacije navodi etnička mržnja čime su posebno pogođeni Romi i Srbi.

Podaci Agencije EU za temeljna prava pokazuju kako gotovo 93 posto Roma ima prihode koji su niži od granice siromaštva, a tek 8 posto ih se smatra zaposlenima. Oni koji i rade, najčešće se zapošljavaju na javnim radovima; a mnoge romske obitelji i dalje žive u iznimno lošim uvjetima, bez kupaone i wc-a, u kontejnerima, u šumi, bez priključka na struju. Za njihovu integraciju u društvo potrebno je, prije svega, osigurati pristup obrazovanju, uključujući i odraslih, što je izravno povezano s mogućnostima za uključivanje na tržište rada.

Zločini iz mržnje motivirani mržnjom prema nacionalnom podrijetlu najčešće su usmjereni prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, i nerijetko ih se kolektivno izjednačuje s odgovornima za Domovinski rat. I dalje se suočavaju s poteškoćama u različitim područjima - službene i javne uporabe jezika i pisma, zastupljenosti u tijelima u kojima im je ona zakonom zajamčena te pristupu sredstvima javnog priopćavanja. Oni koji žive u područjima koja su bila okupirana, osim sa siromaštvom, bore se i s problemima koje uzrokuje neobnovljena infrastruktura, a poseban problem je što nije dovršen proces elektrifikacije sela koja su prije rata imala priključke. I dalje su nedovoljni pomaci ostvareni u obnovi i stambenom zbrinjavanju.

Pripadnici nacionalnih manjina često su izloženi i netrpeljivosti koja negativno utječe, osim na ostvarivanje manjinskih prava, nego i na veći broj incidenata neprihvatljivog i diskriminatornog govora i međuetničke odnose. No, prava nacionalnih manjina nisu i ne smiju biti akt milosrđa većinskog naroda, nego su odgovornost države, koja mora osigurati njihovo poštivanje. Kroz tu prizmu treba sagledavati i inicijativu za ukidanje zajamčenih mjesta zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, prema kojoj bi se i oni birali s općih izbornih lista.

Netrpeljivost je bila usmjerena i prema političkim neistomišljenicima, novinarima – koji su izloženi i fizičkom nasilju – kao i aktivistima. Jedan od uzroka za to je i nedostatak dijaloga u javnom prostoru – kako među javnim osobama, tako i među građanima, posebice na internetu. Sloboda izražavanja često se tumači kao pravo na govor bez odgovornosti, što je pogrešno, jer on uistinu može izazvati ozbiljne posljedice. U tom smislu posebna odgovornost leži na vama političarima, čije se riječi prenose i tako dopiru do većeg broja ljudi, zbog čega imaju posebnu težinu. S druge strane, upravo političari nerijetko poistovjećuju kritike koje primaju s govorom mržnje. No, djelovanjem u političkoj areni, svatko mora biti spreman da će zbog borbe za glasove i simpatije birača biti pod pojačanom "paljbom" političkih oponenata, a prema stavu Europskog suda za ljudska prava, to uključuje i oštre, ostrašćene, pa čak i kritike koje uključuju vrijeđanje, provokaciju i satiru. Naravno, nekonstruktivne i neargumentirane izjave najviše govore o onima koji ih upućuju, ali zato, uostalom, i postoji mehanizam sudske zaštite, koju svaki pojedinac može zatražiti.

Kad govorimo o komuniciranju simbolima mogu tek, nažalost, ustvrditi kako smo i dalje svjedoci relativiziranja značaja ustaškog pozdrava Za dom spremni, iako je posve jasno nezakonit i sankcioniran po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, Zakonu o suzbijanju diskriminacije i Zakonu o javnom okupljanju, o čemu postoji i vrlo jasna sudska praksa, kao i praksa Ustavnog suda. Policija zbog njegovog korištenja redovito podnosi prekršajne prijave, a sudovi ga konzistentno sankcioniraju, no MU u upravnom postupku zanemaruje postojeći pravni okvir. Time se produbljuju nesigurnosti i ostavlja se dojam da je korištenje ovoga znamenja pravno dopušteno, a nije. Potrebno je i donijeti zakon kojim bi se reguliralo postavljanje spomenika i drugih obilježja na javnim prostorima, a koliko je to nužno govori i primjer nadgrobne ploče poginulim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi u Slavoniji.

Ostaje mi još kratko se osvrnuti na Nacionalni preventivni mehanizam, za osobe lišene slobode i ograničene slobode kretanja. Ni ove godine nismo utvrdili postupanja ili uvjete koji mogu predstavljati mučenje, ali jesmo ponižavajuće, pa čak i neljudsko postupanje. Zatvorski sustav i dalje bilježi smanjenje prenapučenosti, iako je u pojedinim ustanovama kapacitet prelazio i 130 posto, a značajan problem i dalje je zdravstvena zaštita zatvorenika. Prema informacijama iz Vladinog mišljenja na naše Izvješće, prema našoj preporuci popunjavat će se sistematizacija radnih mjesta u kaznenim tijelima – to bi trebalo spriječiti situacije u kojima zatvorenici propuštaju liječničke preglede jer ih nema tko na njih odvesti, ali i povećati kvalitetu provođenja sigurnosnih mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Što se tiče policijskog postupanja, ono je i dalje jedan od najčešćih razloga pritužbi građana, posebice u situacijama u kojima se koristi tjelesna snaga i koje rezultiraju oduzimanjem slobode, a ove pritužbe upućuju nam i starije osobe. Tim više zabrinjava činjenica da ni u 2016. nije uspostavljen učinkoviti sustav građanskog nadzora nad radom policije.

Uvjeti smještaja na dijelu psihijatrijskih odjela i dalje ugrožavaju privatnost, ali i otežavaju liječenje i rehabilitaciju, a posebno teško stanje zatekli smo u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež. Nedopustivu praksu smo uočili u domovima za starije i nemoćne, uključujući i smještaj bez izričitog pristanka starije osobe ili nepoštivanja njihove privatnosti. I u ovom sustavu problem je nedostatak zaposlenih, koji utječe na kvalitetu usluge, što je posebno zabrinjavajuće u situaciji kada ne postoji učinkoviti nadzor nad pružateljima socijalnih usluga, o čemu sam ranije govorila.

Broj tražitelja međunarodne zaštite porastao je za 957% u odnosu na 2015., dok se kapaciteti MUP-a nisu mijenjali, pa je povećan broj i dugotrajnost rješavanja zahtjeva. Otežano je uključivanje izbjeglica i imigranata u obrazovni sustav i tržište rada, što ih dovodi u začarani krug ekonomske i socijalne marginalizacije – administrativne prepreke otežavaju im upis u srednje škole, nije im osigurano sustavno učenje hrvatskog jezika, a u praksi su prisutne i poteškoće s ostvarivanjem zdravstvene zaštite. U tom smislu posebno zabrinjava što Hrvatska nema sveobuhvatnu integracijsku politiku, već samo onu usmjerenu na tražitelje međunarodne zaštite, a nije usvojena ni Migracijska politika.

U prosincu 2016. su zabilježene prve pritužbe migranata u iregularnim situacijama, koji su tvrdili da su bez propisane, individualizirane procedure vraćeni iz Hrvatske u Srbiju, a navodili su i kako je pri tom policija koristila nasilje. MUP je sve optužbe odbacio, no nastavljamo suradnju na ovom predmetu, posebno s obzirom na potrebu provođenja učinkovite istrage koja jedina može pokazati je li bilo nepravilnosti. U tom svjetlu ističem i presudu Europskog suda za ljudska prava protiv Španjolske od prošlog tjedna, prema kojoj su odvraćanja osoba na vanjskim granicama EU nezakonita i u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Nakon svih navedenih problema, još jednom ističem kako je u Izvješću koje se nalazi pred vama sveukupno 220 preporuka nadležnim tijelima – naš doprinos postizanja dugoročnih, održivih i učinkovitih rješenja. Također, kao opunomoćenica Hrvatskog sabora pozivam i vas da ovo Izvješće i, posebice, preporuke, koristite u svakodnevnom radu i na dobrobit građana. Uostalom, provedba preporuka i ovisi o Hrvatskom saboru, o čemu govori i podatak da je iz Izvješća iz 2014. provedeno 45 posto preporuka, za 2015., prema nama dostupnim podatcima, samo njih 28 posto. To pokazuje da se zaključak Hrvatskog sabora da ne prihvati Izvješće za 2015., u konačnici, a to je uistinu i najgore, negativno odrazio na građane.

Oni, s druge strane, sve češće prijavljuju svoje probleme, o čemu i svjedoči porast od 86 posto posljednje 4 godine našeg rada. Želim im i ovim putem zahvaliti na povjerenju i ohrabriti ih da to i dalje čine, jer jedino tako mogu i sami utjecati na promjene na bolje. Koristim priliku i kako bih naglasila ključnu ulogu suradnje – dragocjene su nam sve konstruktivne primjedbe i prijedlozi koje primamo, kako od vas – saborskih zastupnika, tako i ostalih dionika. Među njima i one koje je Vlada uputila u svom mišljenju na Izvješće, a koje mi razumijevamo kao nastavak našeg dijaloga.

I na kraju, podsjećam da smo u svibnju, upravo u ovoj dvorani i uz okupljanje iznimno širokog kruga dionika iz zemlje i inozemstva, obilježili 25 godina od osnivanja institucije pučkog pravobranitelja, koja je u to vrijeme izrasla u zaista snažnu insituciju i razvila se od uske ombudsmanske funkcije u neovisnu nacionalnu instituciju za ljudska prava s međunarodno priznatim najvišim stupnjem neovisnosti, središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije i nacionalni preventivni mehanizam. Moram istaknuti i još jednu potvrdu kvalitete rada našeg ureda na međunarodnoj razini – prije dva tjedna Europska mreža tijela za jednakost za svoju čelnicu je izabrala moju zamjenicu, Tenu Šimonović Einwalter. S obzirom da ja predsjedam Europskom mrežom nacionalnih institucija za ljudska prava, to znači da će naš Ured, na neki način, u iduće dvije godine voditi dvije najznačajnije mreže s područja ljudskih prava i diskriminacije u Europi, zbog čega sam iznimno ponosna – i zahvaljujem i ovim putem svim zamjenicama, službenicima i namještenicima Ureda na poslu kojeg svakodnevno zajedno obavljamo.

Hvala vam.

 

Video snimku uvodnog govora pučke pravobraniteljice možete pogledati ovdje

Ostale novosti

  • 1