Marakeški sporazum – pravno neobvezujući dokument kojim se želi utjecati na uzroke migracija

Marakeški sporazum skraćeni je naziv za Globalni sporazum za sigurne, redovne i regularne migracije, dokument Ujedinjenih naroda u čijoj je pripremi sudjelovala i Hrvatska. Rad na njemu započeo je u travnju 2017., a u narednih 18 mjeseci pregovora i konzultacija, pripremljen je dokument koji sadrži sveukupno 23 cilja za bolje upravljanje migracijama na lokalnoj, državnoj, regionalnoj i globalnoj razini te navodi konkretne akcije za njihovo ispunjenje.

Riječ je o pravno neobvezujućem dokumentu, što znači da ne definira pravne obveze zemljama članicama UN-a, već samo političke, koje nisu utužive niti se njihova provedba kontrolira. Dapače, Sporazum se temelji na poštivanju suvereniteta država, što između ostalog znači da na svakoj zemlji pojedinačno ostaje da, poštujući međunarodno pravo, vlastiti Ustav i zakone, samostalno uredi pojedina pitanja, ukoliko to već nije napravila. Riječ je o, primjerice, suzbijanju govora mržnje i zločina iz mržnje, obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, pravu na spajanje obitelji i slično.

Usvajanje ovog dokumenta predviđeno je 10. i 11. prosinca 2018. u Marakešu, a među zemljama koje prepoznaju potrebu njegova usvajanja je i Hrvatska. No, u javnosti su se pojavile dvojbe i zablude o namjeri, značaju i posljedicama Marakeškog sporazuma. Tako se, primjerice, pogrešno navodi kako će ovaj Sporazum učiniti iregularne migracije ljudskim pravom, kao i da će potaknuti masovne dolaske migranata. No, on zagovara upravo suprotno i zahtijeva od država da poduzmu mjere kojima će se neregularne migracije spriječiti - upravljanjem državnim granicama na koordinirani način, poštujući vladavinu prava, međunarodno pravo te ljudska prava svih migranata, bez obzira na njihov migracijski status, koja su im i sada zajamčena međunarodnim ugovorima i, ovisno o zemlji, nacionalnim zakonima. U Hrvatskoj su to, primjerice, Zakon o strancima i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

Marakeški sporazum govori i o sankcijama za neregularne ulaske u neku državu, no ne na način da od država traži njihovo ukidanje, već promišljanje o tome jesu li one adekvatan način odgovora na neregularne ulaske te, ako jesu, kaže da bi trebale biti proporcionalne, ne-diskriminatorne i usklađene s međunarodnim pravom.

Namjera Sporazuma u prvom redu jest utjecati na uzroke migracija – uklanjanjem negativnih i strukturnih čimbenika koji tjeraju ljude da napuštaju svoje zemlje porijekla. Iz tog razloga je dokument usklađen s UN-ovim ciljevima održivog razvoja, kreiranih kako bi se do 2030. zaustavili svi oblici siromaštva te osnažila borba protiv nejednakosti i odgovori na klimatske promjene.

Dodatno, Sporazum prepoznaje da su migracije ponekad neizbježne, primjerice nakon prirodnih katastrofa. U tim slučajevima traži suradnju država, prije svega u regiji u kojoj se nalazi pogođena zemlja, pri pružanju humanitarne pomoći i smanjenju rizika koji prijete migrantima na raznim etapama puta, kroz zaštitu i osiguranje njihovih ljudskih prava. Vrijednost Sporazuma je i u dijelu u kojem traži fleksibilnost država i dostupnost puteva za regularne migracije kako bi se, u slučajevima nužnog napuštanja zemalja porijekla, omogućio njihov boravak u zemljama odredišta (putem humanitarnih viza, privatnih sponzorstava, privremenih radnih dozvola, relokacija iz zemalja porijekla itd.). Također, u trenutku prestanka nepovoljnih uvjeta u zemlji porijekla, traži se sigurno i dostojanstveno vraćanje migranata u zemlju porijekla te njihova održiva reintegracija, uz puno poštivanje ljudskih prava.

Također, dokument sagledava migracije kao izvor prosperiteta, inovacija i održivog razvoja, o čemu svjedoči i istraživanje Organizacije za sigurnost i suradnju (OESS), koje govori o pozitivnom utjecaju migranata na tržište rada, javne financije i ekonomski rast država domaćina.

Na kraju, iako se u medijima često navodi da „iz dana u dan sve više zemalja najavljuje da ga neće prihvatiti“, to je, prema dostupnim informacijama, objavila nekolicina od gotovo 200 zemalja članica UN-a: SAD, Mađarska, Austrija, Poljska, Češka, Bugarska, Estonija, Izrael, Australija i Švicarska.

Ostale novosti

  • 1