Analiza: referendumska inicijativa o manjinskim zastupnicima

Povodom jedne od posljednjih referendumskih inicijativa, kojoj je cilj smanjiti broj saborskih zastupnika, uključujući i broj zastupnika nacionalnih manjina, ograničiti mandat zastupnika nacionalnih manjina onemogućavanjem njihova sudjelovanja u odlučivanju o državnom proračunu i podršci Vladi, bitno je istaknuti kako ocjenu o ustavnosti postavljenih referendumskih pitanja može donijeti jedino Ustavni sud RH. S obzirom da postoji sumnja u ustavnost ovakve referendumske inicijative, Hrvatski sabor, ukoliko se pokaže da je inicijativa „Narod odlučuje“ prikupila 10% potpisa birača potrebnih za raspisivanje referenduma, treba sukladno čl. 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske uputiti zahtjev za ocjenom ustavnosti ovih referendumskih pitanja.

Sličnu preporuku Hrvatskom saboru pučka pravobraniteljica uputila je i u veljači 2014. godine, nakon inicijativa usmjerenih na povećanje udjela pripadnika manjina potrebnog da bi se manjinski jezik i pismo uveli u službenu uporabu u pojedinoj lokalnoj jedinici, pri čemu je istaknula kako smatra da bi se radilo o nedopustivom smanjenju prava pripadnika nacionalnih manjina. Hrvatski sabor tada je uputio zahtjev za ocjenom ustavnosti Ustavnom sudu, koji je u kolovozu 2014. predloženo referendumsko pitanje ocijenio neustavnim i nije dopustio raspisivanje referenduma, ocijenivši kako ono nema jasnu i racionalnu osnovu i objektivno opravdanje. Ustavni je sud tada naveo i da smanjenje prava manjina mora imati jasno izražen legitimni cilj u javnom/općem interesu te da mora biti nužno i strogo razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji postići. Drugim riječima, mora postojati prijeka društvena potreba za izmjenama, a svaki zahtjev za raspisivanje referenduma mora sadržavati detaljan prikaz činjenica i okolnosti koje su bile povod za referendumsko pitanje te dostatno i relevantno obrazloženje razloga zbog kojih se traži njegovo raspisivanje.

Bitno je istaknuti da ustavnopravni stručnjaci godinama upozoravaju na nedovoljnu uređenost propisa o referendumu. Naime, važeće norme izričito ne navode o kojim se temama može ili ne može odlučivati na referendumu, no Ustavni sud je u Priopćenju od 14. studenoga 2013. ustvrdio kako „postoje pitanja o kojima je po sili Ustava zabranjeno provoditi referendum“, te da ih, u svakom konkretnom slučaju, utvrđuje upravo Ustavni sud. Stručnjaci najčešće navode kako bi od referenduma morala biti izuzeta pitanja koja se tiču proračuna i poreza, političkog i izbornog sustava te ljudskih prava, uključujući i prava nacionalnih manjina. Osim toga, često se ističe kako je za lokalni referendum potreban izlazak natpolovičnog broja svih birača lokalne jedinice, dok uspjeh državnog referenduma, od ustavnih promjena 2010., donesenih zbog (tada) skorog ulaska u EU), ne ovisi o izlaznosti birača. S obzirom da je pitanje izbora manjinskih zastupnika regulirano organskim zakonima - Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, za čije je donošenje potrebna dvotrećinska, odnosno većina svih zastupnika, bitno je upozoriti kako njihovo derogiranje referendumom za čije je iniciranje dovoljno prikupiti potpise 10% birača, a za usvajanje tek natpolovičnu većinu glasova neovisno o izlaznosti, može predstavljati izigravanje Ustava, prema kojemu je Republika Hrvatska zajednica slobodnih i ravnopravnih građana, nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina, a upravo nacionalna ravnopravnost jedna je od najviših vrednota Ustava. Pored toga, za usvajanje i promjenu Ustava treba postojati široki konsenzus, a pitanje je postiže li se on ukoliko se Ustav može izmijeniti referendumom koji ne zahtjeva natpolovičnu izlaznost birača. Ukoliko bi se iz mandata zastupnika nacionalnih manjina izuzelo odlučivanje o proračunu i Vladi, njihovi birači također bi bili uskraćeni odlučivati o ovim pitanjima te bi njihov glas imao „manju težinu“.

Važno je istaknuti kako referendum u RH nema stabilan normativni okvir referendumskog postupka koji odgovara standardima demokratskog društva, jer propisana pravila nisu predvidljiva i izvjesna u pogledu posljedica, na što je Ustavni sud upozorio još 2010. godine, u svom priopćenju povodom referenduma o definiciji braka.

Upravo je radi otklanjanja mogućnosti da se u budućnosti ponovno dogode situacije u kojima se voljom većine građana putem neposrednog izjašnjavanja dovode u pitanje prava pripadnika bilo koje manjine, od izuzetne važnosti da Hrvatski sabor kao ustavotvorac i zakonodavac ograniči pitanja o kojima se može raspisati referendum te postavi novi i kvalitetniji normativni okvir vezan uz referendum u Republici Hrvatskoj.

U pogledu prigovora na zajamčena mjesta manjinskih zastupnika u Hrvatskom saboru, odnosno na slabu izlaznost manjinskih birača, bitno je istaknuti kako 7,67% građana Hrvatske, koliko ih se prema posljednjem popisu stanovništva izjasnilo pripadnicima nacionalnih manjina, prema sadašnjem izbornom modelu u posebnoj izbornoj jedinici ima mogućnost izabrati 5,3% zastupnika u Hrvatski sabor. Pri tome se odnos udjela u ukupnom stanovništvu i realna mogućnost participacije u zakonodavnoj vlasti među pojedinim manjinama značajno razlikuje. Primjerice, 14.048 Mađara predstavlja jedan zastupnik, kao i 17.807 Talijana te 14.394 Čeha i Slovaka. S druge strane, 68.168 Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca predstavlja tek jedan zajednički zastupnik, dok 186.633 pripadnika srpske manjine predstavlja troje zastupnika, odnosno jedan na 62.211 Srba. Nadalje, 27.692 Austrijanaca, Bugara, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha i Židova predstavlja jedan zajednički zastupnik, što približno odgovara i participaciji većinskog naroda u Hrvatskom saboru. Naime, 3.874.321 osoba hrvatske nacionalnosti te 81.830 osoba koje su se izjasnile regionalnom pripadnošću, koje se nisu izjasnile o nacionalnoj pripadnosti, čija je nacionalnost nepoznata ili su svrstani u kategoriju „ostali“, u Hrvatskom saboru predstavlja 140 zastupnika, odnosno jedan na svakih 28.258 stanovnika.

Činjenica jest, što se zastupnicima nacionalnih manjina često prigovara, da su neki izabrani sa višestruko manje glasova od broja glasova potrebnih za izbor kandidata sa općih lista, kao što je to uostalom i slučaj sa troje zastupnika dijaspore, no to dobrim dijelom proizlazi iz odluke većine pripadnika nacionalnih manjina da glasuju za opće liste, a ne za listu posebne manjinske izborne jedinice. Tako je u biračkom popisu za izbor zastupnika nacionalnih manjina na posljednjim parlamentarnim izborima bilo upisano 211.267 birača, a za posebne liste glasovalo ih je samo 37.957, ili 17,97%.

Među razlozima zbog kojih je dio pripadnika nacionalnih manjina odlučio svoje pravo konzumirati u općoj, a ne u posebnoj (manjinskoj) jedinici, birajući političke opcije bez manjinskog nacionalnog predznaka, u situaciji naglašenog protumanjinskog, pogotovo protusrpskog raspoloženja u društvu, zasigurno su i nelagoda te strah od izjašnjavanja pred prisutnima na biračkom mjestu za koju će listu glasovati. Takvim pravilima također se ugrožava i tajnost njihovog glasačkog opredjeljenja. Zbog toga je potrebno razmotriti prijedlog da se za pripadnike nacionalnih manjina tiska poseban izborni listić na kojemu bi bila i opća lista izborne jedinice i manjinska lista. To bi omogućilo da samostalno, bez izjašnjavanja pred prisutnima na biračkom mjestu, izaberu hoće li glasovati u općoj ili u posebnoj manjinskoj izbornoj jedinici. Ovakav prijedlog podupire i Savjet za nacionalne manjine, a nalazi se i među preporukama u pučke pravobraniteljice u izvješćima za 2016. i 2017. godinu.

Analizu pripremio: Mladen Stojanović, savjetnik pučke pravobraniteljice za pravne poslove i strateško parničenje

 

Ostale novosti

  • 1