Izostanak integracije Roma dodatno ih izlaže diskriminaciji i anti-romskom govoru

U Čakovcu je 1. lipnja 2019. godine održano javno okupljanje pod nazivom „Za normalan život“, koje se, temeljem podataka kojima mi raspolažemo, iako najavljeno kao kritika na rad institucija i „vapaj građana koji strahuju za svoju sigurnost“, pretvorio u kritiku Roma i „romskog terora“ nad većinskim stanovništvom. Pri tome, budući da privid anonimnosti interneta stvara lažan dojam da sve što se dogodi u online svijetu ne podliježe nikakvoj odgovornosti, ne čude izrazito proturomski komentari ispod medijskih članaka, koji su dodatno ojačali sliku prosvjeda kao anti-romskog. Iako nije svaki negativno konotirani govor ujedno i govor mržnje, važno je osvijestiti da se takve objave osobito loše odražavaju na pripadnike manjine.

Romi su diljem Europe i dalje izloženi snažnoj diskriminaciji koja je posljedica trajnih prepreka u obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju, zaštiti zdravlja, velikoj društvenoj isključenosti, predrasudama, stigmatizaciji, govoru mržnje, pa i nasilju. Nažalost, u mnogome je tako i u Hrvatskoj te je to važno imati na umu kada govorimo i ovom prosvjedu. Unatoč tome, u posljednjih 15-ak godina vidljivi su određeni pozitivni pomaci, primjerice u manjem napuštanju osnovnoškolskog obrazovanja romskih učenika, većoj završnosti osnovne i srednje škole, izgradnji odnosno poboljšanju infrastrukture u romskim naseljima te legalizaciji objekata.

No, ukupno gledajući, integracija Roma u društvo i dalje je daleko od zadovoljavajuće. Istraživanja o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije pokazuju kako su predrasude u Hrvatskoj najraširenije upravo prema Romima. Rezultati iz 2016. godine pokazuju da čak 48,3% ispitanika smatra da ih većina živi od socijalne pomoći i ne želi raditi, 28,4% njih smatra da bi Romi zaposleni u uslužnim djelatnostima odbijali klijente, a gotovo svaka četvrta osoba je rekla da bi joj u vlastitoj tvrtki bio problem zaposliti Rome.

naselje1Osim toga, Romi su u Hrvatskoj iz društva isključeni i zbog uvjeta stanovanja, budući da je tek četvrtina romskih kućanstava prostorno integrirana među većinskim stanovništvom, dok svi ostali žive u koncentriranim, odnosno izdvojenim lokalitetima. Pritom, istraživanja (Bagić, D., Burić, I., Dobrotić, I., Potočnik, D., i Zrinščak, S., Romska svakodnevnica u Hrvatskoj: prepreke i mogućnosti za promjene, UNDP, UNHCR i UNICEF, 2014) pokazuju da Romi u objektima u kojima stanuju imaju 12,9 m2 po članu kućanstva (naspram 35 m2 u općoj populaciji), da 53,8 % kućanstava nema priključak na javnu kanalizaciju ili septičku jamu, 46,5 % nema opskrbu pitkom vodom unutar stambenog prostora, a 12,4 % nema opskrbu strujom. Nadalje, čak 69% romske djece u dobi od tri do šest godina ne pohađa ni dječji vrtić ni predškolu, najčešće jer njihovi roditelji ne smatraju to potrebnim, uslijed čega veliki broj romske djece pri upisu u osnovnu školu ne vlada u dovoljnoj mjeri hrvatskim jezikom i otežano se uključuje u školovanje. Unatoč tome, 95% romske djece od sedam do 14 godina pohađa osnovnu školu, gotovo kao i opća populacija, no samo 31% njih u dobi od 15 do 18 godina ide u srednju školu, od toga samo 26% djevojčica.

Posebno je ozbiljna situacija u Međimurju u kojem živi najveći broj Roma u Hrvatskoj (prema istraživanju, njih 6.368). Romi su u ovoj županiji izloženi velikim poteškoćama u području zapošljavanja, obrazovanja i stanovanja, a osobito je izražena visoka stopa kriminaliteta među maloljetnim Romima, pa smo, kako bi pridonijeli rješavanju nekih od tih teškoća, u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2018. godinu preporučili cijeli niz mjera,usmjerenih ka učinkovitijim i dugotrajnijim potporama pri zapošljavanju, izmjeni propisa o socijalnoj skrbi te provođenju projekata usmjerenih ka ranijem i učinkovitijem uključivanju djece u predškolske programe, kao i programe potpore pri učenju u osnovnoj školi.

Naime, sustavna i dugotrajna izdvojenost od ostatka društva, što je situacija i u Međimurju, od te manjinske skupine stvorila je “one druge” koji, prema kriterijima kojima društvo mjeri uspješnost, nisu jednako sposobni, jednako vrijedni, jednako radišni, jednako učeni. Zbog toga su pripadnici manjinske skupine dodatno društveno kažnjeni, jer većina smatra da je takav položaj njihov izbor, a time i njihova odgovornost.

Tijekom prosvjeda, od više dionika se čulo kako “sedam posto stanovništva Međimurja radi 70 posto kaznenih djela“, čime se insinuiralo kako su Romi velikom većinom odgovorni za gotovo sva kaznena djela u županiji. No, službeni podaci koji bi podupirali ovu tvrdnju nisu javno dostupni. Primjerice, lani je u Međimurskoj županiji počinjeno ukupno 389 teških krađa, od kojih je razriješeno njih 96, odnosno tek jedna četvrtina slučajeva. Među njima, od 96 otkrivenih počinitelja, 76 su Romi. Dakle, pretežan dio otkrivenih počinitelja jesu Romi, ali ne znamo jesu li oni počinili i većinu teških krađa. Slično je i kod drugih kaznenih djela općeg kriminaliteta, čiji je stupanj razriješenosti u Međimurju na otprilike 40%, što je desetak posto manje u usporedbi sa 53,8% razriješenosti općeg kriminaliteta na razini RH u 2018.

Također, budući da je u Međimurskoj županiji očit nedostatak koordinacije i suradnje između državnih, regionalnih i lokalnih tijela i institucija, kao i Roma samih, važno ju je što prije uspostaviti i osnažiti. Svakako je nužno i ojačati njihove kapacitete, budući da ne raspolažu niti dostatnim materijalnim sredstvima, niti brojem zaposlenih, a korisno bi bilo i osnovati multidisciplinarne stručne timove, koji bi uključivali predstavnike MUP-a, pravosuđa, obrazovnih i zdravstvenih institucija, centara socijalne skrbi i zavoda za zapošljavanje, tijela regionalne i lokalne samouprave i udruga koji bi uz uključivanje samih Roma mogli pokrenuti nužne promjene, kako bi aktivnosti bile bolje ciljane, ali i kako bi dobili podršku šire romske zajednice.

Svakako je važno je poduzimati jače napore radi zaštite i ostvarivanja prava Roma, no isto tako je nužno, kroz ojačane i bolje koordinirane institucije, osigurati da su u našem društvu građani jednaki pred zakonom i da se odluke važne i za pojedince i za društvo donose u ozračju funkcionalne demokracije, uz poštovanje i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda svih građana Republike Hrvatske, uključujući i pripadnika manjina.